ČEKAJUÆI JEDINSTVO

Na jedinstvu se mora obostrano raditi

Ruka pomirenja je ispružena. Jedinstvo Bošnjaka moramo svi zajedno držati. Ili ćemo ga zajedno držati i održati, ili ga samo jedna strana održati neće moći.

Bismillahirrahmanirrahim!

Evo, proteče i 2014. kalendarska godina, a Glas islama napuni svoju 18. godinu postojanja i publikova svoj 261. broj.

Protekla godina u znaku je velikih promjena kada je u pitanju Islamska zajednica u Sandžaku i Srbiji. Ali se ipak, nakon svega što se dešavalo proteklih sedam godina, od agresije na Islamsku zajednicu i dalje, može smatrati mirnom godinom. A ovaj naš narod se poželio mira i mirnih godina. Zato se o miru i pomirenju toliko i govori.

Još početkom godine, sjećamo se, muftija sandžački Muamer-ef. Zukorlić najavio je poglavlje konstruktivnosti i kooperativnosti te ublažavanje oštre retorike, čak i kada su neprijatelji u pitanju, što se tokom godine itekako moglo primijetiti.

Kada kažem da su se desile promjene, prije svega mislim na izbor novog predsjednika Mešihata, muftije dr. Mevlud-ef. Dudića, čija se inauguracija desila 19. februara 2014. godine u Hajrudin džamiji na Paricama.

Neposredno pred izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće desio se pokušaj razgovora sa predsjednikom SDA dr Sulejmanom Ugljaninom od strane predstavnika Islamske zajednice.

Tragom tih razgovora dr. Jahja Fehratović i dr Sulejman Ugljanin, predvodnici lista koje su učestvovale na izborima za BNV, potpisali su sporazum o korektnoj i fer kampanji, što se moglo osjetiti.

Takva idila počela se kvariti danom izbora kada je na teritoriji Tutina na nekoliko biračkih mjesta prekinuto glasanje zbog kraða i ostalih nepravilnosti od strane aktivista SDA. Potom, prekidanje druge sjednice BNV-a i isterivanje medija sa iste.

Šta će uslijediti, ostaje da vidimo.

Možda će se neko zapitati da li je taj pomiriteljski ton i sav trud u tom smjeru, trenutno gledajući, urodio plodom? Jeste, naravno. Možda ne u onolikoj mjeri kako smo to željeli, iako puno nismo ni očekivali. Ali razlog tome nije onaj koji ruku pruža, već onaj koji ispruženu ruku treba prihvatiti.

Jedna anegdota, vrlo slikovito, opisuje našu trenutnu situaciju, kaže:

– Sprijateljiše se Albanac i Bošnjak. Udade se mlada Albanka za mlada Bošnjaka. No, nakon odreðenog vremena mlada htjede napustiti svog muža te pozva svog prijateljem – njenim svekrom. Razgovarali prijatelj dugo, htio prijatelj iz Albanije da smiri situaciju izmeðu dvoje mladih, ali stari Sandžaklija nije htio preko toga preći lahko. Naposljetku, progovori prijatelj iz Albanije svom bratu i prijatelju Bošnjaku iz Sandžaka: „Slušaj more prijatelj, ovo naše prijateljstvo moramo zajedno držat’. Ja sam ne mogu.

Ilj’ ga i ti drži, ilj’ ga i ja pušćih!“ E tako ti je i sa našim Bošnjacima. Ruka pomirenja je ispružena. Jedinstvo Bošnjaka moramo svi zajedno držati. Ili ćemo ga zajedno držati i održati, ili ga samo jedna strana održati neće moći.

Glas islama 261. Naše viðenje