Ibadet kao psihoterapija

Uticaj namaza i dove na psihu čovjeka (II)

„Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima na Dan kada se bude polagao račun!“ (Ibrahim, 40-41)

Riječ dova je arapskog porijekla. Nastala je od riječi du’a, i u prijevodu na bosanski jezik znači: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba.

Kur’an ističe da Svevišnji Allah dž.š. posvećuje ljudima pažnju isključivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove svjesnosti da ovise o Njemu i Njegovoj moći. U posljednjem ajetu sure El-Furkan se kaže:

„Reci: – Allah vam poklanja pažnju samo zbog dove.“ (El-Furkan, 77)

Svejedno je da li će se riječ du’a, koja je upotrijebljena u ovom ajetu, razumjeti u njenom izvornom jzičkom značenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili će se to protumačiti u smislu ibadeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (činjenja dove) kroz koje se očituje sićušnost i ništavnost stvorenog i veličina i moć Stvoritelja. (Halilović, 2009:123)

Prva kur’anska sura je, zapravo, divna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari čovjeku uputu na Pravi put. Allah dž.š.,u Kur’anu kaže:

„Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!“ (El-Fatiha, 1-7)

Dova je najdjelotvorniji lijek

Dova je najbolji lijek. Ona uklanja, liječi i suzbija nevolje. Sprječava pojavu problema, uklanja ih i olakšava kada se već dese. (El-Dževzijje, 2003:22)

Dova zbližava čovjeka sa Stvoriteljem, čini da čovjek prizna da je slabašno biće i da je ovisno o svom Gospodaru. Allah dž.š. daje čovjeku mogućnost da Mu se obraća direktno bez posrednika, što ga čini dostojanstvenim i ponosnim jer se oslanja na Onoga Koji ga je stvorio, Koji najbolje poznaje njegovu dušu i njegove potrebe.

Kur'an nam kazuje o dovama koje su upućivali Allahovi poslanici, kao što je dova Adema a.s. i njegove supruge Have, koji su nakon počinjenog grijeha molili Allaha dž.š. za oprost. Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!“ (El-A'raf, 23)

Dova Ibrahima a.s.: „Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim i svim vjernicima na Dan kada se bude polagao račun!“ (Ibrahim, 40-41)

Dova Zekerijje a.s. koji je u svojim poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlada: „Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!“ (Ali-Imran, 38)

Kao i dova Junusa a.s. koju je učio u tminama, kada ga je riba progutala: „Nema boga osim Tebe, hvaljen neka Si! Ja sam se, zaista, ogriješio prema sebi!“ (El-Enbija’, 87)

Iz ovih primjera vidimo da je dova čovjekova potreba i njegovo oružje u ovodunjalučkom životu.

Dova je čovjekova potreba

Kao što čovjek ima potrebu da zadovolji svoj organizam hranom i pićem i svoje tijelo ostalim užicima, na isti taj način ima potrebu i da svoj duševni mir upotpuni kako bi funkcionisao u skladu sa svrhom postojanja na ovome svijetu, a to je spoznaja Allaha dž.š. i robovanje isključivo Njemu uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu.

Allahov Poslanik a.s. u jednom hadisu je rekao: „Dova je srž ibadeta (robovanja).“ (Bilježi Et-Tirmizi)

Iz spomenutog hadisa vidimo da čovjek neće moći ostvariti svrhu svog postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibadet svome Stvoritelju. Moljenje je jezgro svijesti i način odnosa roba prema Gospodaru. To prodire u najdublje predjele bića i oblikuje osjećanje i mišljenje, pa se njime okrećemo prema Allahu i podčinjavamo Njegovoj volji. Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. (Halilović, 2009:124)

Što je čovjekova potreba za Allahom veća, njegova ovisnost o Njemu snažnija, a potreba za Njim izraženija, predanost Allahu u dovi je sve veća.

Pravila lijepog ponašanja prilikom upućivanja dove i uvjeti za njeno primanje

Dova je poseban oblik iskrenog obraćanja Bogu pri kome se dešava niz psiholoških procesa korisnih, kako za mentalno tako i za fizičko zdravlje.

Kada čovjeka okupira briga, kada se nađe u nezavidnoj situaciji i izgleda mu da izlaza nema, neka se sjeti svoga Gospodara. On ne zaboravlja ni na jedno Svoje stvorenje. Ova istina, ukoliko smo svjesni, nam je dovoljna.

Čovjek je po prirodi svojoj ponosit i teško mu pada kada mora nešto tražiti od nekog i moliti za pomoć. Ali se to nikako ne smije odnositi i na Gospodara. Dovoljan je samo osjećaj da od Onoga Koji je sve stvorio, Koji ima najveću moć, Koji sve može, tražimo nešto, odnosno omogućeno nam je da tražimo kada god hoćemo i šta god poželimo, a znamo da nas On sluša i da nas ne ignoriše. To nam treba uvijek biti na umu i sa poštovanjem i poniznošću se odnositi prema ovoj velikoj blagodati.

U ovom vremenu smutnji i nereda dovoljno nam je da neko hoće bar da sasluša naše muke i probleme. A Allah dž.š. je tu i da nas sasluša, da nam olakša i pokaže najbolji način da ih riješimo. Samo treba iskreno da Mu se obratimo. Ova riječ „obratimo“ je jako bitna, jer se dova ne treba shvatiti samo kao molba ili stvaranje osjećaja da smo samo robovi i ništa više. Allah dž.š. nas poštuje i voli. U Kur'anu je objavio Svoj govor i mi Mu se Njegovim govorom u namazu obraćamo i na taj način čovjek se uzdiže u veće duhovne sfere, veće od ovog zemaljskog, materijalnog. Poslanik a.s. u tom pogledu kaže: „Allahu upućujte dovu sa čvrstim ubjeđenjem da će vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu čovjeka čije je srce nemarno i rasijano!“ (Et-Tirmizi, El-Hakim)

Dova sama po sebi, bez naše unutrašnje svjesnosti o Bogu, neće imati svoju pravu vrijednost. Ona se tada sastoji od riječi i djela, ali bez smisla. Kada bismo u svakom momentu života poštovali principe Kur'ana, onda bi cijeli naš život bio dova provedena u riječi i djela.

Dova nam nikako ne smije biti nešto uzgredno, s vrha jezika izrečeno, a srcem i iskrenim obraćanjem nepropraćeno. Islamski učenjaci spominju da za primanje dove postoje uvjeti i pravila, koji se moraju uzeti u obzir ukoliko čovjek želi da mu dova bude uslišana. Tu, prije svega, spada čvrsto vjerovanje u Allaha Uzvišenog i iskreno obraćanje Njemu. Kur'an na više mjesta ističe da Allah prima molbe ljudi onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate, kao što su primjeri o poslanicima, primjer Junusa a.s., Zekerijje a.s. i dr.

Dova ima deset adaba (stvari koje je lijepo činiti):

Da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec Ramazan, džuma, zadnja trećina noći, vrijeme pred zoru itd.
Da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda, spuštanje kiše, vrijeme dok se uči ikamet, kao i poslije njega (prije stupanja u namaz) itd.
Okretanje prema kibli sa podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu).
Spustiti glas da bude između poluglasnog govora i šaputanja.
Nastojati da se prvenstveno uče dove koje su prenesene tradicijom.
Dovu treba činiti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah dž.š. kaže: „Molite Gospodara svoga skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)!“ (El-A'raf, 55) Također, Svevišnji je rekao, opisujući neke Svoje odabranike čije su dove primljene: „Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni.“ (El-Enbija’, 90)
Prilikom učenja dove odlučno tražiti, uz čvrsto ubjeđenje da će dova biti primljena. Dakle, Allah dž.š. podstiče ljude da Mu se obraćaju iskreno i pruža im podršku u tome ne bi li im olakšao patnju. Čovjek koji je pametan zna da ima svog Gospodara i da je On uvijek uz Svog iskrenog roba. To je ono što hrani ljudsku psihu, što daje snagu čovjeku u bilo kakvoj životnoj nedaći – osjećaj da je naš Gospodar uz nas i da Mu se možemo uvijek obratiti za pomoć. To je veoma plodna podloga koja čini da čovjek osjeća sigurnost i što je najvažnije – psihički mir.
Biti krajnje uporan u činjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta. Čovjek u iskrenom obraćanju Allahu u dovi iskazuje svoja osjećanja i potrebe, dakle, otvara se, olakšava sebi, a ujedno vjeruje u Allahovu pomoć i tako postiže bar trenutni mir zamišljajući ispunjenje želje. A kad se to još tri puta ponovi, efekat je još bolji i trajniji.
Započeti dovu zahvalom Allahu dž.s. i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda a.s. To isto učiniti i na kraju dove.
Pokajati se, vratiti tuđe hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda učinjena i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove. (Halilović, 2009:131)

Vjernik treba biti ustrajan u činjenju dove i ne očajavati ukoliko dova ne bude odmah uslišana. O tome koliko trebamo biti ustrajni u činjenju dove svjedoče nam riječi Poslanika a.s. koji kaže: „Svakom se od vas prima dova ukoliko ne žuri i ne govori: – Činio sam dove, ali mi nisu primljene!“ (Buharija i Muslim)

Ovo je jedan moment u kome se ističe predanost Gospodaru, ustrajnost i zahvalnost, jača njegova psiha i izgrađuje dosljednost u postupcima.

Dova je ključ svakog dobra

Ako stalno budemo upućivali dove Uzvišenom Allahu dž.š. On će nas približiti Njemu i povećati nam stepene u Džennetu. Kada je dova u pitanju ona će vjerniku biti primljena na jedan od ova tri načina:

– Ili će mu biti odmah uslišana,

– Ili će mu biti uslišana nakon nekog vremena,

– Ili će biti odgođena za Sudnji dan kada mu najviše bude trebala.

Može se desiti da neki ljudi pomisle da ih je Uzviseni Allah dž.š. zaboravio zato što im dove nisu (odmah) uslišane. To je potpuno pogrešno, jer Allahova mudrost je veća nego što mi možemo zamisliti.

Ponekad se desi da mislimo da je nešto dobro za nas, a ono bude zlo po nas i obratno, jer Uzvišeni Allah dž.š. o tome govori: „Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – A Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216) Ako Allah zna da je nešto loše po nas, onda nam to ne uslišava, a nagradu za naše dove nam ostavlja za onaj svijet, kad nam to bude najpotrebnije.

Uticaj psihoterapije na čovjeka

Psihoterapija je način liječenja određenih smetnji, stanja, poremećaja ili bolesti koje su izazvane psihološkim razlozima, a sprovodi se psihološkim sredstvima.

Psihoterapija se sprovodi sa jasno definisanim ciljevima i kod osoba koje ispunjavaju nekoliko osnovnih uslova: da imaju smetnje u čijoj su pozadini psihološki uzroci, da su svjesne da im je potrebna stručna pomoć, da su motivisane da ovim putem ublaže ili otklone svoje tegobe i patnje i da žele i mogu da na iskren, istinit i otvoren način govore o sebi i svojim problemima.

Što se ciljeva tiče, oni se razlikuju od oblika psihoterapije, tj. mogu biti manje ili više ambiciozni, ali u osnovi psihoterapija ima za cilj otklanjanje ili smanjenje tegoba, trpljenja i patnje, rasterećenje od unutrašnje napetosti, suzbijanje straha, osjećanja krivice, suzbijanje agresivnosti, uspostavljanje adekvatnijih i funkcionalnijih mehanizama suočavanja sa stresom savremenog življenja kao i razvoj ličnosti u svim njenim performansama. (http://www.median.org.rs/psihoterapija.html)

Psihoterapija je veoma složen, stručno vođen proces koji se odvija u posebnim uslovima u kojima terapeut i klijent svjesno, ali i nesvjesno stvaraju i udešavaju između sebe psihološki prostor u kome slobodno razmjenjuju osjećanja, fantazije i misli, prostor za sakupljanje i izražavanje svjesnih i nesvjesnih sadržaja, prostor za promišljanje i raščlanjivanje ovih sadržaja, kao i prostor za izražavanje tjelesnih doživljaja.

U psihoterapiji se koriste kako verbalni tako i neverbalni aspekti komunikacije. Najznačajniji terapijski faktor u psihoterapijskom procesu je odnos uzajamnog povjerenja i pozitivnog očekivanja koji se razvija između terapeuta i klijenta.

Dobar terapijski odnos u suštini je prijateljski odnos između međusobno jednakih, pri čemu terapeut, kao pomagač, nastoji da unapredi rast, razvoj, sazrijevanje i jačanje ličnosti klijenta i poboljša njegovo funkcionisanje u realnim životnim situacijama. Tokom psihoterapijske seanse klijent iznosi svoj problem po slobodnoj volji i terapeut ne ulazi dublje u njegovu prošlost i intimu, ako to nije neophodno za razumijevanje njegovih sadašnjih psiholoških teškoća, odnosno ako to klijent ne želi. Kroz uzajamnu saradnju i terapeut i klijent rade na tome da klijentu pomognu da na najbolji način riješi problem koji ga ometa u rastu i razvoju njegove ličnosti.

U psihologiji postoji jedna tehnika psihoterapije pri kojoj se klijenti obično podstiču da slobodno izraze svoje osjećaje u zaštićujućoj prisutnosti terapeuta. Ta je tehnika poznata kao katarza, a uključuje oslobađanje nakupljenih emocija čije postojanje klijent već dugo vremena, a možda i nikada, nije priznao. Terapeut podstiče klijenta da izrazi svoje emocije, vjerujući da će time one biti olakšane. Katraza je izražavanje neizraženih, potisnutih osjećanja bez svijesti o uzrocima i misaonoj komponenti koja je u osnovi osjećanja koja se izražavaju. Izražavanje i pražnjenje neizraženih osjećanja i nagomilane tenzije dovodi do olakšanja i rasterećenja psihofizičke napetosti. Što se tiče dove, jedna od njenih uloga je, kao Allahov dž.š. dar ummetu, da bude način da se postigne katarza.

Glas islama 267, strana 26, Rubrika: Islamske teme ,Autor: Mr. Selma Graca)