HomeGlas islamaAnalizeHusein Dudić 9. Oktobra 2015. Analize, Glas islama 2450 O svom djedu Putnik koji je prepješačio sva polja stao je na posljednjem. Zastao. Ostala je jedna ravnica iza koje se ne vidi brdo. Ali sada je vrijeme. Mora da pođe. To nevino dijete uskoro kreće put doma. Ide do stanice sa koje povratka nema, ali tamo negdje čeka ga majka. Ponovo će se sresti sa onom od koje ga je sudbina davno rastavila. Bio je dijete. Još uvijek dojenče. I osta bez majke… Osta siroče. Često bi znao da kaže: „Džennet je pod majčinim nogama, ali ja nisam upamtio majku, niti sam je mogao slušati. Hoću li biti u stanju da zaradim Džennet?“ Inšallah, dedo, hoćeš… Rastao je u naručju dobre maćehe koja je podnivila, uz braću Jusu i Haka. Imao je još polubraće, od kojih je svaki od njih imao svoje specifičnosti i među kojima je vladala sloga. Ali on, on je bio drugačiji – omiljen, pravedan i dobronamjeran. Sa svojom braćom često je čuvao stoku, a razumio se i u ostale poslove. Ipak, želja za novim otkrićima natjeraše ambicioznog mladića da ode dalje. Uski putevi postaše široki i jasno vidljivi, te pođe svojim putem, a prvo odredište bi mu Njemačka. Prelijepa i krasna svojim čarima je mamila putnike, mlade ljude, bila odmor za starije, a zatvor za djecu. A njemu bješe putokaz odgovornosti i poslovanja. Često bi znao da kaže: „Ovim Nijemcima samo fali da izgovore La ilahe illallah, a ostalo imaju.“ „A zbog čega dedo?“ – zapitkivali smo kroz osmjeh. „Zato što je to uređena država, čista, ljudi se poštuju i znaju svoja prava.“ Njegova ljubav prema ovoj zemlji natjera ga da tu provede život ili, bolje rečeno, dobar dio života. Najteže je biti odvojen od svojih najmilijih, a to je bila njegova rana. Porodica na jednom kraju, a on na drugom. Supruga, pet sinova i kćerka živjeli su u rodnom selu, dok je on dolazio kada bi to posao dozvoljavao. Cilj mu nije bilo bogatstvo, već sretan život. Želja mu je bila da njegova djeca hodaju ponosno kroz život. Da nikome ne ostane dužan. U zadnjim danima života znao bi da upita: „Jesam li ikome ostao dužan? Uvijek sam se plašio toga i redovno vraćao ono što sam se zadužio, ali ako postoji i jedna osoba da joj nešto dugujem, recite mi to.“ Uspomene se ređaju poput slika na zidu, ali jedna je najupečatljivija – njegovo nasmijano lice i nježne ruke koje drže tespih, a usta zikre i zikre. Sjećam se i onih narukvica koje je donio s hadža meni i mojim sestrama. Opisivao je sveta mjesta sa najvećim emocijama. Kada su prošle godine i djeca odrasla, najmlađi sin Samir krenuo je sa njim za Njemačku. Dolazili bi ljeti, kada bismo svi zajedno provodili odmor. Odzvanja mi ona naša galama kada trčimo ka autu da bismo ih vidjeli, ali i prvi uzeli slatkiše iz šarene djedove torbe. A onda bi nam podijelio svoje Menthol ljute bombone i ostale slatkiše. Ljeta provedena sa njim bila bi nam najljepša. Ujutro bi kupio hljebove i polako koračao ulicom, pitajući se sa rodbinom i komšijama. A onda bi opet nastupila hladna zima, koja je značila povratak. Nije ni čudo što je djed posebno izdvajao i volio djecu najmlađeg amidže Samira. Stalno bi mi o njima pričao kroz suze. Bio je izvor mudrosti, dobrote i poštovanja. Govorio je o svom selu, neupamćenoj majci, seljanima, životu u Njemačkoj. Kao da me još uvijek gleda, smijući se na terasi u onoj kariranoj košulji i sivom prsluku. Uvijek je bio pedantan. Volio je da ide u duge šetnje. Čak i u posljednjim trenucima tjerao nas je da učimo sure, a on bi ih ponavljao preslišavajući nas kao nekad. Do posljednjeg daha. A onda je uslijedila vijest o povratku. Ali ne za Njemačku. Ovaj put u nepovrat. Iako poslije kraće bolesti, znali smo šta slijedi, ali nas je vijest pogodila poput neočekivane strijele. Sati su značili minute, a vrijeme je prolazilo brzinom svjetlosti. Samo su mi se pred očima ređale slike različitih ljudi i gužva koja je plavila avliju. A onda dženaza. Kažu, to je bila jedna od najveličanstvenijih. Klanjalo je više od hiljadu ljudi. Dženazu je predvodio najistaknutiji čovjek u Bošnjaka, reisu-l-ulema emeritus Mustafa ef. Cerić. I tako su prolazili dani, a na hatar su dolazili ljudi sa svih strana. Baš kako njemu i dolikuje. Putnik koji je prepješačio sva polja stao je na posljednjem. Zastao. Ostala je jedna ravnica iza koje se ne vidi brdo. Ali sada je vrijeme. Mora da pođe. To nevino dijete uskoro kreće put doma. Ide do stanice sa koje povratka nema, ali tamo negdje čeka ga majka. Ponovo će se sresti sa onom od koje ga je sudbina davno rastavila. Alija r.a. je rekao: „Kada umre čovjek vjernik za njim plaču dva mjesta: jedno na nebesima i drugo na zemlji. Što se tiče mjesta na zemlji, to je ono mjesto na kojem je namaz obavljao, a što se tiče onog na nebesima, to je mjesto uzdizanja dobrih djela vjernika dok je živ na dunjaluku.“ ( Glas islama 269, strana 34, Rubrika: Naši merhumi, Autor: Džemila Dudić)
