O SIHRU I KUĆNIM LJUBIMCIMA

  Savjetujem svima koji osjećaju različite zdravstvene tegobe da se za pomoć najprije obrate stručnim licima, to jest ljekarima, jer vrlo često ljudi pretjeruju po ovom pitanju i smatraju da sve što im se dešava je posljedica uticaja džina, što nije baš tako.  Ukoliko ne bude rezultata, ili bude postojala pretpostavka da se radi o raznim oblicima sihra, da pomoć ili savjet potraže od osoba upućenih u vjeru, ljudi od povjerenja, kojima je ova problematika poznata, koji će im ili pomoći ili uputiti na one koji im mogu pružiti pomoć te vrste.

PITANJE: Čitao sam nedavno o pitanju liječenja sihra Kur'anom, pa me zanima da li je dovoljna samo vjera u Allaha i jak iman da nas zaštiti od sihra? Da li je dovoljno da vjernik sam uči Kur'an ili je potrebno opsihirenoj osobi učiti rukju od strane neke druge osobe?

ODGOVOR: Pitanje sihra, ili bolje rečeno problem sihra, jeste jedan od veoma rasprostranjenih problema današnjice, ali i problem ranijih vremena. Stoga je potrebno aktuelizovati ovaj problem i govoriti o njemu. Ranije smo govorili o težini grijeha osobe koja čini sihr i konstatovali da je sihr jedan od velikih grijeha za koji je predviđena oštra kazna na ovom i budućem svijetu, bez obzira da li osoba koja ga pravi to čini za sebe ili nekoga drugoga, s namjerom da na određeni način utiče na neku osobu kako bi postigao željeni cilj. Takođe, činjenje sihra, po mišljenju većeg dijela islamske uleme, jeste djelo koje izvodi iz vjere, a to znači da osoba koja ga čini postaje murted – nevjernik.

Obzirom da je sihr stvarnost i da se putem njega mogu uzrokovati brojni problemi i bolesti, potrebno je poduzeti sve potrebne mjere zaštite, a potom i liječenja ukoliko se utvrdi da je osoba opsihirena.

Što se tiče preventive ili zaštite od sihra, pored učenja sura El-Muavvizetejn (Felek i Nas), Ajetu-l-kursije, nekih drugih ajeta i dova Poslanika a.s. koje se prenose kao oblik zaštite i liječenja, osoba mora svoje ponašanje uskladiti sa propisima vjere, to jest dužna je izvršavati sve ono što je Uzvišeni Allah propisao, jer je to način da se šejtanu ne dozvoli približavanje osobi, a to znači: biti uvijek sa abdestom, redovno obavljati namaz, biti čist od drugih oblika nečistoće, ne boraviti na prljavim i mjestima gdje se čine grijesi prema Allahu dž.š., biti propisno odjeven i sl. Mnogo je manja vjerovatnoća i rjeđe se događa da objekat sihra bude osoba koja je u potpunosti svoje ponašanje uskladila sa propisima vjere, već su sihru izložene osobe koje se odaju raznim grijesima, javno i tajno, ili se druže sa takvim osobama, tako da dozvole prokletom šejtanu da nađe put do njih. Uzvišeni Allah  kaže: “Zaista on (šejtan) nema nikakvu vlast nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svog uzdaju.”

Težina sihra i način liječenja zavise od vrste sihra, odnosno njegove namjene i načina na koji je učinjen.

Ukoliko se radi o liječenju sihra koji je namijenjen određenoj osobi koja je potpala pod njegov uticaj, liječenje može biti teže, tako da u ovom slučaju, vrlo često, nije dovoljno samo lično učenje i činjenje  prethodno  spomenutog, već je potrebno pristupiti liječenju Kur'anom, učenjem određenih dijelova kur'anskih sura i drugim sredstvima kojima se djeluje na džine koji opsjednu ljudsko tijelo i um, kako bi ga napustili. U ovom slučaju nije dovoljno da osoba sama sebi uči Kur'an, zapravo, to nije ni moguće, jer osoba koja je opsihirena na ovaj način izbjegava obavljanje namaza, učenje Kur'ana, osjeća tegobe prilikom njegovog učenja i sl., tako da to mora učiniti neko drugi, ko je stručan za to. Svaka osoba treba redovno učiti Kur'an i može povremeno sama sebi učiti ajete rukje u cilju zaštite, ali lično liječenje na ovaj način je, iz prethodno pomenutih razloga, otežano.

Drugi oblik sihra, blaži od prethodnog, jeste da osoba bude izložena sihru koji nije namijenjen njoj lično, već drugoj osobi. U ovom slučaju se pristupa prethodno spomenutom načinu liječenja, koje može biti lakše i efikasnije nego u prvom slučaju.

Treći oblik sihra jeste lemes ili ograma, to jest kada džin ne uđe u tijelo osobe, već je samo dotakne, odnosno ostvari se kontakt, vrlo često nenamjeran, između osobe i džina, koji ostavi negativan uticaj na osobu. U ovom slučaju je liječenje znatno lakše nego u prethodna dva slučaja, jer je njegova jačina slabija.

U vremenu u kojem živimo vrlo često se susrećemo sa osobama koje traže pomoć u liječenju od ove vrste bolesti, tako da je liječenje postalo izazovno i atraktivno za mnoge, jer su vidjeli u tome priliku za ličnu dobit, ne obraćajući mnogo pažnju da li zarada stečena od osobe koja se nalazi u velikom problemu i iskušenju jeste stvarno zaslužena zarada, ili je ona rezultat neizvršenog posla u potpunosti, a nekada i prevare.

Savjetujem svima koji osjećaju različite zdravstvene tegobe da se za pomoć najprije obrate stručnim licima, to jest ljekarima, jer vrlo često ljudi pretjeruju po ovom pitanju i smatraju da sve što im se dešava jeste posljedica uticaja džina, što nije baš tako. Ukoliko ne bude rezultata, ili bude postojala pretpostavka da se radi o raznim oblicima sihra, da pomoć ili savjet potraže od osoba upućenih u vjeru, ljudi od povjerenja, kojima je ova problematika poznata, koje će im ili pomoći ili uputiti na one koji im mogu pružiti pomoć te vrste.

Obraćanje svakome, činjenje i korišćenje svačega u svrhu liječenja, ne obraćajući pažnju šta se sve čini i kako, kao ni na stav vjere po tom pitanju, vrlo često još više povećava problem, izlaže osobu velikim troškovima i baca je u očaj, a s druge strane osobu odvodi u grijeh, udaljava je od Allahove dž.š. milosti i pomoći koja je od presudnog značaja za rješavanje ovih i svih drugih problema sa kojima se ljudi suočavaju.

PITANJE: Voljela bih znati da li je po islamu dozvoljeno držanje životinja u kući kao kućnih ljubimaca?

ODGOVOR: Priča o držanju kućnih ljubimaca je pitanje novijeg datuma. Mi smo o ovom pitanju govorili u jednom od ranijih brojeva Glasa islama, tako da ću ovaj put uz manje izmjene, adekvatno postavljenom pitanju, obnoviti ranije iznijeti stav.

Držanje kućnih ljubimaca je proizvod općeg trenda u svijetu, ali i uticaj sredina u kojima muslimani žive kao manjine.

Allah dž.š. je dom učinio mjestom mira i spokoja za insane, da u njemu borave, podižu svoje potomstvo i odgajaju ga u duhu svoje vjere, koja čovjeka uči da bude čovjek, da izvršava Božije naredbe, da poštuje druge ljude koji su oko njega, da im pomaže, u granicama svojih mogućnosti, da bude human prema svim živim stvorenjima, prema životinjama. Jednom riječju, da bude član zajednice i cijelog društva, koji će doprinositi zajedničkom prosperitetu, sreći i blagostanju svih ljudi.

Vrijeme i situacija su uticali da je veliki broj muslimana, u potrazi za zaradom kojom će izdržavati svoju porodicu, nakon što je to i našao, počeo usvajati i neke adete i običaje koji nisu bili svojstveni muslimanima.

U tom kontekstu svakako spadaju i kućni ljubimci, koji svojim izgledom, ponašanjem i slično životni prostor ljudi i život uopće trebaju učiniti ugodnijim.

Kada je o njima riječ, potrebno je napomenuti da je islam kategorički zabranio držanje pasa u kućama, u bilo kojoj formi, bilo da mu se poklanja veća ili manja briga u odnosu na porodicu, jer postoji jasna zabrana koja je utemeljena na vjerodostojnom hadisu Poslanika a.s. kojeg bilježe Buharija i Muslim: „Meleki ne ulaze u kuće u kojima se drže  psi i slike.“

Razlog zabrane držanja pasa jeste u tome što su psi po svojoj prirodi nečiste životinje, bez obzira što ih vlasnici kupaju ili čiste, te tu svoju nečist prenose i na sve oko sebe, a vjernik je dužan biti čist, bilo da je riječ o njegovom tijelu, odjeći ili mjestu stanovanja, jer namaz i ostali vjerski propisi koje obavlja ili treba obavljati zahtijevaju čistoću, tako da u životnom prostoru, u kući, vjernika i njegove porodice nema mjesta za pse. Oni mogu biti uzgajani, o njima se, ukoliko ih vjernik posjeduje, mora voditi puna briga, moraju se hraniti, pojiti, šetati po potrebi itd., ali ne u kući čovjeka, već u posebnom prostoru koji je izvan kuće.

Postavlja se pitanje koja je korist njihovog držanja, zašto da čovjek toliku ljubav, novac i pažnju poklanja životinji, a da sa druge strane zapostavlja svoju rodbinu ili izbjegava brak i potomstvo?

Ako su kućni ljubimci i bračna veza i potomstvo pitanje izbora, onda svakako porodica mora imati prednost i ona ne smije, niti može, biti zamijenjena bilo kojim stvorenjima koja se drže u kući.
Druga stvar koja je bitna jeste da čovjek držeći određenu životinju u kući, istoj uskraćuje ili ograničava pravo na ono što joj je njenom prirodom učinjeno svojstvenim. Ptice, gmizavci, glodari, itd. se ograničavaju kavezima, što vrlo često može rezultirati time da, zbog obaveza vlasnika, njima bude uskraćena hrana i piće, a nekada mogu i uginuti zbog propusta prema njima, što je razlog da će čovjek na Sudnjem danu biti odgovoran za to. Poslanik a.s. kaže: „Neka je Allahovo prokletstvo na one koji zlostavljaju životinje.“ (Buhari i Muslim) U drugom hadisu Poslanik a.s. kaže: “Žena koja zatvori mačku, pa ugine od gladi, bit će kažnjena Džehenemom.“ Ili kako stoji u drugoj predaji:  „Žena će biti bačena u vatru ako sveže mačku, a ne bude je hranila, niti pustila da se hrani zemaljskim gmizavcima.“ (Buhari)

Ukoliko osoba, i pored svega pomenutog, smatra da držanje kućnih ljubimaca, koji nisu zabranjeni, npr. ptice, mačke i sl., neće negativno uticati na ispunjavanje njenih obaveza koje ima prema domu, ukućanima, djeci, školi, poslu i sl., da će biti u stanju da vodi punu brigu o njima, bez ugrožavanja njihovih prava, zašta će odgovarati na Sudnjem danu, onda u svom životnom okruženju može imati neku od životinja čije je držanje u kući dozvoljeno i koja ne predstavlja opasnost za njenog vlasnika i njegovu porodicu.

Vaša pitanja šaljite na

Islamska zajednica u Srbiji (Vjersko-prosvjetna služba)

Gradska 1, 36 300 Novi Pazar

e-mail : redakcija@glas-islama.com

(Glas islama 270, strana 20, autor Rešad ef. Plojović )