O politici, demonu populizma i građanskim udruženjima

 Kratko, vrlo kratko…

Etimološki riječ politika potječe od starogrčke riječi πολιτικος, [politikós]: građanin, građanski, a po modelu “Πολιτικά” na osnovu knjige o vladavini i “o stvarima vezanim za polis” koju je napisao Aristotel, a koja je na engleski bila prevedena u 15. vijeku sa latiniziranim naslovom “Polettiques”. Zbog toga je tokom 1520. postala “politics” u srednjovjekovnom engleskom jeziku. Godine 1430. riječ “politics” se javlja u engleskom iz srednjeg francuskog “politique”, koji potiče iz latinskog “politicus”, a koji predstavlja romanizaciju grčkog “πολιτικός” koja među drugim značenjima znači i “od, za ili u vezi građana”, “građanski”, “koji pripada državi” od “πολίτης” (politis), “građanin”, “koji dolazi iz “πόλις” (polis), “grad”. I toliko o politici. (Sve reference na pojam grad uzimamo izvorno, onako kako ih je Aristotel naveo u svojoj knjizi “Πολιτικά” kako bi izbjegli maloumne rasprave na temu grad-selo/urbano-ruralno).

…populizam i…

Postoji jedna osobena demagoška taktika ne(odgovornih) političara za osvajanje izbora, a naziva se populizam.

Populizam (od lat. populus – narod) u biti je ideološko-političko shvatanje i postupanje utemeljeno na idealiziranju narodnog mnoštva koji središnje mjesto daje narodu i u kojem ne dopušta nikakve podjele na klase, interesne skupine i slično. Izvorno se javio u Rusiji, u drugoj polovini 19. vijeka, među građanskom inteligencijom, koja je veličala snagu naroda, posebno seljačkog, i u njemu vidjela negaciju carskog apsolutizma i nadu za budućnost. Iz redova ovih narodnjaka potekli su ruski revolucionari. Tokom 20. vijeka, ali i danas, naročito su karakteristični nacionalistički populisti koji, naglašavajući opasnost od vanjskih neprijatelja, postižu unutarnje jedinstvo.

Populizam u prijevodu znači da ćemo narodu govoriti ono što on želi da čuje. Najprije ga malo potpalimo historijom, lažima, optužimo drugi etnos, drugu religiju, drugu stranku, pa potom… Populizam je najčešće dobro popločan put ka ratu i urušavanju demokratije. On se poziva na mržnju prema DRUGOM.

Populizam nije rođen jučer, postoji već gotovo dva stoljeća, a u povijesti je imao više raznih preteča. No, rezultati nisu uvijek bili isti. Za razliku od prošlosti, međutim, danas pojam ima negativnu konotaciju i epitet “populistički” nije baš časno za ponijeti. Zašto populizam danas djeluje zastrašujuće?

Populizam se smatra opasnim trendom jer slijedi potrebu naroda za upravljanjem, u obliku više ili manje direktnim, čime se izbjegava posrednička uloga – pripisana politici u demokratskim institucijama – između onoga što ljudi žele i onoga što je realno ostvarivo, a što sve skupa može imati nepredvidive posljedice.

Šta populizam znači danas i koji su to elementi koji ga određuju? Obično su njegove odlike plebiscitarnost i apel usmjeren ka širokim narodnim masama, uz upotrebu određenog jezika. To ne treba brkati s kritikom političkog sistema, jer kritika sama po sebi nije populistička.

Smatra se da anti-politički populizam raste kada je demokratski sistem u krizi. Kakav je odnos između demokratije i populizma?

U vrijeme krize građani sude društvenim elitama i institucijama. Ovakav stav je posljedica promjena u našem društvu: već 50 godina u Evropi postoji demokratija rashoda u kojoj se država brine o mnogim troškovima građana obezbjeđujući tzv. socijalni mir. Te iste države više nisu u stanju sprovesti ono što su sprovodile prije, a ljudi se žale. To pokazuje i činjenica da je jednom euroskepticizam smatran lošom stvari, ali da sada više nije tako.

Populizam, dakle, nije sam po sebi prijetnja demokratiji. Ne u apsolutnom smislu, budući da čak i demokratija u svom duhu uvijek sadrži nešto populističkog, ili je sama oblik populizma. Mi smo skloni tendenciji da smatramo da populizam, zapravo, može postati negativan, jer smo imali nekoliko takvih primjera u 20. vijeku. Historijski gledano, međutim, nije uvijek bilo tako: politika ruskih populista u prvoj polovini 19. vijeka imala je itekako važnu ulogu protiv carističke autoritarnosti.

Ovaj fenomen, također, odlikuje određena vrsta jezika koji je, više ili manje, snažan, direktan, ponekad agresivan i pojednostavljuje sve probleme, predlažući rješenja za složene probleme koja su varljivo jednostavna.  Efikasan je upravo zato što komunicira jezikom običnih ljudi.

Populizam se može smatrati ideologijom, ali ne možete govoriti o stvarnoj ideologiji, jer je on, takoreći, stanje uma koje pokušava zaobići institucije ne toliko da bi uništio, već da bi direktno riješio probleme. U odnosu na svoj odnos prema masama, može biti desne ili lijeve orijentacije, tj. sadrži u sebi elemente obje orijentacije. Populizam ne postoji i ne može postojati u apsolutnim monarhijama jer ljudi tu nemaju političku ulogu. Međutim, populizam može dovesti do demagogije. Demagog se u biti oslanja na osjećaje ljudi za vlastitim potrebama i lako se može uklopiti u trenutne populističke potrebe.

Mogući ishodi populizma nisu uvijek isti i zavise o nekoliko faktora. Prije svega, od kapaciteta političkog sistema da apsorbuje i kanališe protest na pozitivan način. U ovom slučaju rezultati mogu biti konstruktivni. Ali ako se politika ogluši o zahtjeve za promjenu, situacija se može iskomplikovati.

Populizam se uvukao u sve pore društva, ne samo kod nas, ali to svakako ne treba biti opravdanje za njegovu toleranciju… Tvrdnja je sasvim tačna, ali, jednostavno, ova klasična devijacija od demokratije danas, tehnički i tehnološki, ne može da se spriječi ili redukuje. Uz masovna komunikacijska sredstva, uz masovnu propagandu, reklamiranje, populizam nije moguće iskorijeniti ili ograničiti. No nije samo to. Društva koja stradaju od deprivacije, niskog standarda, siromaštva, neprosvijećenosti, krize, mnogo su podložnija manipulacijama.

Ako je tačno tradicionalno opredjeljenje da je populizam apelovanje na osjećaje i rezon masa istovremenim preuzimanjem nekih popularnih mjera u korist te iste mase, onda je jako teško odvojiti populizam od jedne racionalne demokratske politike traženja masovne podrške. Tipičan je primjer prve moderne čelične lejdi, Margaret Tačer. Dva-tri dana prije glasanja ona je objavila da će smanjiti cijene putera i deterdženata za nekoliko penija. Dobila je izbore. Da bi potom uvela drastične mjere otpuštanja, stezanja sindikata, obrazovanja, zdravstva. Neki su je nazivali populistkinjom a, ustvari, su to bile razumne antikrizne mjere koje su izvukle Britaniju iz stagnacije.

I sve dok nam se ne uzdigne materijalni, obrazovni i kulturni nivo, što je jak antivirus populizmu, rješenje je u političkoj borbi pomoću činjenica, brojki, sigurnih projekcija i demaskiranjem praznih obećanja. Problem je što se kod nas na populizam odgovara populizmom, a ne ozbiljnim alternativama.

…građanski sektor (ili demokratska fasada bez demokratske suštine )

Dvadeset godina se zloupotrebljavaju osjećanja građana, usvajaju se polumjere za izlazak iz kriza. Nevladin sektor, ili građanska udruženja, u teoriji i u modernim demokratijama, noseći stub građanskog aktivizma, u praksi postaju demokratska fasada bez demokratske suštine.

Danas niti jedno građansko udruženje realno ne može nesmetano saopćiti svoje stavove niti artikulisati svoje interese. Na formalnom nivou to je moguće, ali se njegove aktivnosti odmah relativiziraju aktivnostima drugog udruženja, instant oformljenog od vlasti, da bi organizovalo kontra-aktivnosti.

Problem je u komercijalizaciji i politizaciji građanskog sektora. Mi nemamo autentičan, autonoman građanski sektor, koji se sam finansira, vodi građanske inicijative, pa se onda one racionalno razmatraju i prihvataju od strane politike. Najveći broj građanskih udruženja, osim malo početnog entuzijazma i filantropskih želja, postaju mali pogoni za upošljavanje i honorare, za projekte, putovanja, ljetne škole…, često finansiranih iz inostranstva, potom se politiziraju i kontrolišu iz nekakvih centrala, a ove pak, centrale, su duboko partizirane. Tako udruženja, ustvari, postaju repovi politike. Potom se konfrontiraju, dijele se na vaše i naše, a ako nema naših – oformimo ih. Niti jedna vlast, po definiciji, ne žudi za previše građanskog aktivizma. Jednostavno, ne trpi supstitute ili pandane svojoj politici, jer ako ojačaju mogu postati istinska prijetnja njenom statusu. Otuda svaka vlast, a i naša nije izuzetak, najprije je obazriva u vezi građanskog sektora – da nije pod uticajem opozicije; onda nastoji da on previše ne ojača i nadvlada u javnosti; i treće – nastoji ga kontrolisati.

A u suštini, velike političke promjene u modernoj historiji nisu nalagale vlade, već građanski pokreti. Nema drugog rješenja za naše građanske organizacije već da postanu samostalne i bez uticaja politike.

(Glas islama 272, strana 18, Rubrika: Išaret, Autor: Adnan Hasanović)