HomeGlas islamaAnalizeKARAKTERISTIKE ROŽAJSKIH BOŠNJAKA 20. Januara 2016. Analize, Glas islama 1748 Bošnjaci Sandžaka sa osvrtom na rožajski kraj (III) Gaziluk: Bošnjaci (Muslimani) gaziluk su pratili i razvijali u svojim, junačkim, epskim, pjesmama (usmene književnosti), koje su do danas sačuvane. U Rožajama je živio poznati narodni guslar Murat-aga Kurtagić, koji se, uz Avda Međedovića, proučava na univerzitetima u Americi, a koji je pjevao o gazijama, herojima, merhametu, ratovima, viteštvu i sl. O bošnjačkim epskim pjevačima pisali su Zlatan Čolaković, Albert Lord i Milman Peri – profesori sa Harvarda. Smatramo da je veoma važno da o konkretnim, prije svega, karakternim osobinama Bošnjaka Rožaja iznesemo stanovište upravo kroz opis ovih osobina, datih kroz naučnu prizmu doktora Halila Kalača, koji u Rožajama uživa značajno uvažavanje i poštovanje, a koji nije neki „praktični vjernik“, ali je baš zbog toga njegovo mišljenje, kao „objektivno“, relevantno jer je ionako čovjek koji nije „angažovani vjernik“ pravilno shvatio da je uticaj vjere islama imao i ima presudnog značaja na formiranje ličnosti bošnjačkog čovjeka u ovom dijelu Sandžaka, Crne Gore, pa i šire. Dakle, doktor Kalač vrlo ispravno primjećuje da su „islamsko učenje, evropsko porijeklo i historijsko trajanje“[1] oformili bošnjački narod, vrlo prepoznatljivih etničkih, etičkih, karakternih i drugih osobenosti – Bošnjake (Muslimane) na prostorima Balkana, pa i Crne Gore, a to znači i Sandžaka, BiH i sl. Doktor Kalač dalje ističe da su na formiranje Bošnjaka (Muslimana), pored pomenuta tri osnovna, uticali i brojni drugi faktori. Naime, po njegovom potpuno prihvatljivom mišljenju Bošnjaci su u svom biću sintetizovali svoju historijsku tradiciju života na Balkanu i islamsko učenje. Jer, nastavlja on, učenja koja su postojala na Balkanu, prije dolaska islama (katolicizam, pravoslavlje, bogumilstvo) imala su svoje specifičnosti i vrijednosti, koje su imale uticaja na historijsku tradiciju predaka današnjih Bošnjaka na prostorima gdje su živjeli i gdje danas žive. Njima je bilo najprirodnije da islam postane njihova religija, koja na najkvalitetniji način objedinjuje sve njima prihvatljivo iz naprijed pomenutih učenja. Ovdje bismo unekoliko dopunili mišljenje autora Kalača tako što bismo dodali da, pored primjesa slavenskog porijekla, Bošnjaci u značajnom dijelu imaju i ilirskog genetskog – nasljednog materijala u svom porijeklu, što su u tom smislu pokazala najnovija istraživanja profesora Ibrahima Pašića iz Sarajeva koji je odbranio doktorsku disertaciju na temu “Predslavenski korijeni Bošnjaka na Balkanu”. No, kao rezultat toga, ističe dalje Kalač, nastale su duhovne osobenosti ovog naroda, koje ih čine vrlo prepoznatljivim, različitim od drugih naroda na prostorima Balkana i šire, ali i njima sličnim. Prepoznatljive su njihove etničke, etičke, karakterne, mentalne i druge osobenosti. Te osobenosti predstavljaju manifestaciju njihove duhovnosti i historijskog postojanja na ovim prostorima, potvrđuju da se radi o narodu evropskog porijekla, prepoznatljivog historijskog, duhovnog i svakog drugog identiteta, tj. da se radi o pripadnicima islama. U nastavku ovog poglavlja navest ćemo nekoliko ajeta i hadisa, upravo da bismo potkrijepili stavove dr. Halila Kalača, a koje on nije iznio u svom radu, na koji se mi ovdje pozivamo. Merhamet U vezi sa merhametom kao moto možemo citirati ajet, tj. navesti citat iz Kur’ana: „Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.“[2] Ili hadis – riječi Poslanika a.s.: „Ko olakša vjerniku jednu tegobu na ovom svijetu, Allah dž.š. će njemu olakšati tegobu na Sudnjem danu. Ko olakša i pomogne siromahu, Allah dž.š. će njemu olakšati i pomoći i na ovom i na budućem svijetu. Ko pokrije mahanu jednog muslimana, Allah dž.š. će pokriti njegovu mahanu na oba svijeta. Allah dž.š. je u pomoći i pomaže Svog roba sve dotle dok Njegov rob bude u pomoći svome bratu.“[3] Dr. Halil Kalač u vezi sa merhametom ističe vrlo važne stvari i posvećuje mu vrlo širok osvrt. Jer, po njemu, a to i jeste suština stvari, najvažnija prepoznatljiva i najuzvišenija etička, karakterna i mentalna karakteristika (osobenost) ovog naroda i na prostorima Crne Gore (dakle i Sandžaka i Rožaja, moja primjedba), jeste merhamet. Ona je, ustvari, vodilja njihovog etičkog, karakternog i mentalnog sklopa ličnosti. Predstavlja sintezu i manifestaciju najuzvišenijih psihološko-mentalnih osobenosti ovog naroda. Pojam merhamet dr. Kalač tumači kao riječ orijentalnog porijekla, čiji se prijevod ne može iskazati jednom riječju na južnoslavenskim jezicima. Jedino, smatra on, kada se ona opisno prevede može se reći da je merhamet dobročinstvo kao milosrdnost, dobrota kao milost, dobrota kao samilost. Ona osoba koja posjeduje merhamet najvišeg stepena je dobročinitelj, dobrotvor. Merhametli je ona ličnost koja je topla srca, tolerantna. Ovu osobinu prate druge pozitivne osobine kao što su: milosrđe, milostivost, samilost. Merhamet podrazumijeva dobrotu, dobro, dobročinstvo na uzvišen način i bez obaveze uzvraćanja, ali zahtijeva obavezu umnožavanja i širenja dobra, dobrote i dobročinstva. Merhamet je činjenje dobra, pospješivanje dobrih djela, kao jedne od najvećih zapovijedi islama. „Što se tiče onih koji se bore na našem putu, sigurno ćemo ih mi voditi našim stazama. Zaista je Allah sa onima koji čine dobra djela zadovoljan.“[4] Ovdje bismo, na Kalačevu konstataciju, još dodali to da riječ merhamet potiče od arapskog[5] glagola rahime – smilovati se, a što onda i znači samilost, te da etimološki rahime potiče od arapske riječi rahm – materica, a što opet ima veze sa milošću i pažnjom, kao što materica ima veze sa pažljivom zaštitom ploda koji se u njoj razvija, a iz istoga korijena je i rahmet – milost. Autor dalje ističe da se ova karakterna osobenost stvarala tokom historije Bošnjaka. Ona se stvarala i razvijala, intenzivno, u islamskom periodu njegovog postojanja. Prirodno je i to, kako autor ističe, da su i druga vjerska učenja – bogumilsko, kršćansko (katolicizam, pravoslavlje), sa kojima su se Bošnjaci susretali, također, potencirala i potenciraju, u svojim normama, dobročinstvo, što je imalo uticaja na stvaranje „kulture milosrđa“ kod Bošnjaka. Tako su bogumili posjedovali naglašenu karakteristiku dobročinstva i nenasilja. Vjerovatno ih je ta karakterna osobina, u tom vremenu, razlikovala od drugih (pa su progonjeni i proglašavani za jeres). Bogumil (čovjek Bogu mio) najsličniji je čovjeku koji je Bogu predan (musliman). A merhamet je dobročinstvo tog bogumila, odnosno muslimana, učinjeno iz svijesti o dobru, koje islamsko učenje naglašeno potencira. Danas i savremena humana i ljudska misao eksplicitno potencira i zahtijeva dobro i dobročinstvo, što je izraženo u brojnim dokumentima Ujedinjenih nacija, Evropske unije i brojnih drugih univerzalnih i regionalnih svjetskih organizacija. Dobro djelo je potencirano i u najpoznatijim filozofskim učenjima. Ljudi su se po kriteriju dobra i zla razlikovali (zli i dobri ljudi) još od antičkih vremena. Po islamskom učenju, ljudi (oba pola) dijele se po tom kriteriju (u ovozemaljskom životu i na budućem svijetu). Po ovom kriteriju ljudi se dijele na uspješne, one koji imaju perspektivu, koji su spašeni i one koji će propasti i neće uspjeti, koji su mine’l-hasirin, odnosno, dijele se na one koji će imati nagradu za dobra djela i one koji će imati kaznu za loša djela.[6] Po islamskom učenju cilj činjenja dobra i dobrote nije samo za ovaj svijet, nego su dobrota i dobro i za budući svijet. Osobe koje posjeduju ovu plemenitu osobinu i sa uzvišenim ciljevima je manifestuju, smatrali su se uzvišenijim ljudima – dobrotvorima, dobročiniteljima. Činiti dobro (nekome kome je potrebno ili nije potrebno) nešto je što je od Allaha dž.š. nagrađeno. „Oni koji čine dobročinstva imat će dobročinstvo.“ [7] Merhamet se ispoljava u svakodnevnom životu, prema ljudima sa kojima se živi (porodica, komšije, rodbina), prema onima koji su često nepoznati, ali su u potrebi da im se čini dobro u materijalnom ili duhovnom obliku, ili dobro za buduće generacije. Osobine koje prate merhamet su: milosrđe, humanost, samilost, darežljivost. Licemjerne, zavidljive, sebične, surove i škrte osobe ne mogu posjedovati merhamet. Ni raskošne osobe ne posjeduju osobinu merhameta. Ova osobenost je, kroz historiju bošnjačkog naroda, propraćena bogobojaznošću. Ljudi se u islamu dijele i rangiraju po bogobojaznosti i dobru, a ne po rasi, naciji, stepenu bogatstva i drugim pripadnostima. Jedna od bitnih osobina koja prati i na neki način uslovljava postojanje merhameta jeste moral. Merhamet mogu posjedovati samo visoko moralne osobe. Da merhamet obezbjeđuje postojanje visokog nivoa tolerancije prema različitom od sebe primjeri su kroz historiju postojanja suživota i stepena tolerancije pripadnika islama sa drugim etničkim i vjerskim pripadnicima. Primjeri toga kroz dalju i bližu historiju su: Rožaje, Bar, Podgorica, Bijelo Polje, Pljevlja u kojima su u toleranciji i harmoniji vjekovima živjeli većinski pripadnici islama – Bošnjaci sa pripadnicima kršćanstva (Crnogorci, Srbi, Hrvati, Albanci katolici) i drugima. Rožaje se naročito istaklo po merhametu u vrijeme rata na prostorima bivše SFRJ kada je 1992. i 1999. godine primilo više desetina hiljada izbjeglica i smjestilo ih po kućama svojih gostoprimljivih Bošnjaka. Slični primjeri kroz historiju na prostorima južnoslavenskih naroda bili su: Sarajevo, Novi Pazar, Mostar i druge sredine. U njima su živjeli u toleranciji Bošnjaci muslimani sa desetinama mahala nemuslimana, katolika (Dubrovčani), pravoslavaca (Srbi, Grci, Bugari), Jevreja i drugih vjerskih i etničkih pripadnika.[8] Merhamet se ispoljava ne samo prema ljudima, nego i prema živim bićima, „ptici u gori i ribi u vodi“. Književnik Meša Selimović je o merhametu rakao: „Što se tiče merhameta to je orijentalni pojam, veoma širok, koji znači otvorenost prema svim ljudima, oslobođenost od predrasuda nacionalnih, socijalnih i svih drugih koje udaljavaju čovjeka od čovjeka.“[9] Poznato je da su ličnosti koje su posjedovale merhamet, u najvećem stepenu, kroz historiju, postajale najuglednije i najuvaženije ličnosti raznih naroda, pa tako i bošnjačkog naroda u Rožajama i šire. Gaziluk – junaštvo Kao misao vodilja za gazije, heroje, junake uvijek su služile kur'anske riječi i poruke Allahovog poslanika Muhammeda a.s. U tom smislu su se ponašali i svoju djecu vaspitavali i Bošnjaci Rožaja. Oni su se pokazali kao neustrašivi borci kada je to god bilo potrebno u cilju zaštite sebe i svoje porodice, kao i odbrane od napada i agresije raznih neprijatelja i napadača. Bošnjaci su od svojih imama, kao i raznih drugih učenjaka, alima i hodža slušali mnoge ajete i hadise koji govore o junaštvu, a protiv kukavičluka i izdaje. Neki od upečatljivih ajeta u tom smislu jesu i ajeti: „I neka se zato na Allahovom putu bore oni koji ne žale da žrtvuju život na ovom svijetu za onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovom putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi.“[10] „Allah voli one koji se na Njegovom putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.“[11] Isto tako, Muhammed a.s. kaže da je Allah dž.š. u hadisi kudsijju rekao: „Koji god Moj rob stupi u borbu za Moj put, u želji da postigne Moje zadovoljstvo, zajamčujem mu povratak s nagradom i plijenom, ako ga vratim živog, a ako pogine, jamčim mu oprost, milost i Džennet.“[12] Kada govori o gaziluku Bošnjaka, naš autor ističe da je riječ gaziluk orijentalnog porijekla i da u prijevodu znači viteško junaštvo, herojstvo, ratno junaštvo. Gaziluk je osobina koja se poistovjećuje sa junaštvom u najuzvišenijem smislu. To je karakterna osobina koja se podjednako cijenila i razvijala kao i merhamet. Ona je osobina iz prvog reda vrijednosti i afirmativnih osobenosti pojedinca. Na nastanak i razvoj ove osobine uticali su i historijski uslovi u kojima su živjeli Bošnjaci. Oni su, kroz svoju historiju, razvijali ovu osobinu kao jednu od životnih potreba.[13] Razne historijske situacije nametale su potrebu za postojanjem gazija (junaka) kroz period postojanja bošnjačkog naroda. Ličnosti koje su pale za odbranu otadžbine i svog naroda, shodno islamskom učenju, nazivaju se šehidi. Bošnjaci (Muslimani) gaziluk su pratili i razvijali u svojim junačkim, epskim, pjesmama (usmene književnosti) koje su do danas sačuvane. U Rožajama je živio poznati narodni guslar Murat-aga Kurtagić koji se, uz Avda Međedovića, proučava na univerzitetima u Americi, a koji je pjevao o gazijama, herojima, merhametu, ratovima, viteštvu i sl. O bošnjačkim epskim pjevačima pisali su Zlatan Čolaković, Albert Lord i Milman Peri – profesori sa Harvarda. Epske bošnjačke pjesme prepoznatljive su po svom sadržaju i liričnosti. Na taj način je ova karakterna osobina – gaziluk čuvana i razvijana. Gaziluk je, često puta, kroz svoju historiju, proglašavan za najvažniju i najuzvišeniju osobinu i vrlinu pojedinca u bošnjačkom narodu. Nije imalo gaziluka na nejači (djeci, ženama, starima), na zarobljenima. To je bio najveći grijeh, sramota, poniženost i kukavičluk.[14] (Glas islama 272, strana 19,Rubrika: Kultura (običaji), Autor: Dr. hfz. Haris Hadžić) [1]Kalač, H., Ibidem, str. 84. i dalje. [2]Kur’an, El-Beqara, 112. [3]Hadis prenosi Muslim. [4]Kur’an, 29/60. [5]Muftić, T. Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 1997. god., str. 519. [6]Osnovna deviza koju je objavio Kur'an glasi: „Dobro u ovom životu, kao i dobro u vječnosti“ (Dr. Hamidulah, M.: Uvod u Islam, El-Kalem, Sarajevo, 1988. god., str. 100). [7] Kur'an, 10/26. [8]Dr. Mušović, E.: Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pazara, Etnografski institut Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd, 1979., str. 62-72. [9]Pisci, mišljenja i razgovori, Sloboda, Beograd, 1977., str. 308. [10] Kur'an, En-Nisa 74. [11]Kur’an, Es-Saff 4. [12]Hadis prenose Ahmed ibn Hanbel i Nesai. [13]Baćović, Č.: O merhametu i gaziluku, Almanah, Podgorica, 2002., str. 5, 6, 8. (Citirano prema autoru Kalač, H., Ibidem.). [14]Dr. Čolaković, Z.: Milan, Nikola, Alija i Avdo Međedović, Almanah, Podgorica, 2004. god., br. 25-26, str. 19-76. (Kalač, H. Ibidem).
