Islamski ritual obožavanja Boga

 

halid ŠTA ZAISTA ZNATE O ISLAMU (II dio)

Kad pitam: “Šta znate o islamu”, mislim šta zaista znate o islamu, a ne šta ste o njemu čuli od drugih, niti šta ste pročitali u novinama, niti šta ste vidjeli na televiziji, niti šta vam je o islamu govorio vaš profesor u školi. Ne mislim ni na ono što ste čuli od komšija, drugova i svećenika u vašoj lokalnoj crkvi. Moje pitanje se tiče vašeg istinskog poznavanja islama, na osnovu autentičnih izvora i historijskih činjenica o sistemu života koji se zove islam.

 

Drugi stub islama je izgrađivanje svakodnevne navike obožavanja Boga. Ta svakodnevna navika obožavanja nisu vjerske pjesme, nije samo puko razmišljanje o Bogu, nije samo čitanje vjerskih knjiga, već se radi o ritualu sastavljenog od riječi i pokreta, precizno opisanih u Božijim zapovijedima svim Njegovim vjerovjesnicima.

Muslimani pet puta dnevno obavljaju tačno precizirane radnje: od vjerskog pranja (abdesta) do obavljanja namaza, čiji sastavni dijelovi su stajanje, pregibanje i padanje ničice. U namazu razgovaramo sa Bogom, onako kako nam je propisano, moleći Ga za milost, oprost, uputu, snagu, znanje i iskrenost. Imajte na umu da se ne radi o apstraktnom stajanju, pregibanju i padanju ničice. Ti potezi nisu nasumični, nisu prepušteni nama da ih obavljamo kako nam je volja, ili kako mislimo da je bolje. Naprotiv, namaz je specifičan ritual obožavanja Boga, u kome je svaka sitnica jasno definisana.

Vi koji imate visoko obrazovanje, u profesiji kojom se bavite imate tačan ritual i redoslijed obaveza koje obavljate. Imate tačan protokol: kako, kada i gdje uraditi nešto. S vremena na vrijeme, podvrgnete se određenim kursevima unapređenja profesije. Kako, onda, ljudi misle da moraju postojati posebni protokoli za komunikaciju sa šefovima, predsjednicima, nastavnicima, roditeljima i djecom, a da za razgovor sa Bogom nije potreban protokol, već da možete obaviti molitvu kako vam je volja, da je dovoljno samo razmišljati i pjevati o Njemu, ili razviti sopstvene načine obožavanja Boga. Ispada da Božiji vjerovjesnici nisu dolazili ni sa kakvim posebnim formulama obožavanja Boga, ili su, čak, uzalud dolazili i mučili se da nam pokažu kako treba obožavati Boga.

Takvo razmišljanje u potpunosti odbacujemo. Jer, analizirajući sve stare spise o Božijim vjerovjesnicima, saznajemo da je svaki od njih imao jasna uputstva o obavljanju molitve: način, vrijeme, formu i riječi koje se tom prilikom koriste. Također, Božiji vjerovjesnici nikada nisu koristili svoje riječi prilikom pozivanja u vjeru. Uvijek su koristili riječi koje su im od Boga objavljene. Takav je bio Tevrat (Tora), objavljen Musau alejhisselam, takvi su bili Ibrahimovi Suhufi, takvi su bili i Indžil objavljen Isau, te Kur’an objavljen Muhammedu alejhisselam.

 Obavezno udjeljivanje, a ne milostinja

Nama muslimanima je, također, naređeno, da od svoga bogatstva[1], koje je pregodinilo (u sefu banke ili na drugome mjestu), izdvojimo 2.5%. To nije veliki procenat. Radi se o malom, simboličnom iznosu. Taj iznos, ipak, daje nam priliku da učestvujemo u dobru i da se podsjetimo blagodati kojima smo počašćeni. To izdvajanje imetka zovemo zekat. Iako se šturo prevodi kao milostinja, zekat nije dobrovoljno davanje. Zekat je muslimanima stroga obaveza.

 Mjesec samokontrole i discipline

Četvrta obaveza, jedan od stubova islama, jeste post u toku mjeseca Ramazana. Ramazan je deveti mjesec lunarne godine. Danas su najzastupljenija dva kalendara: gregorijanski i lunarni. Gregorijanski kalendar se računa prema kretanju Zemlje u odnosu na Sunce, dok se lunarni kalendar računa prema kretanju Mjeseca u odnosu na Zemlju. Godišnji lunarni kalendar je deset dana kraći od gregorijanskog. Odabir lunarnog kalendara u islamu nije stvar slobodne volje, već Božije naredbe. Muslimani su dužni deveti lunarni mjesec provesti u postu. Post u islamu se definiše kao odricanje od hrane, pića, spolnih odnosa i drugih tjelesnih užitaka, od zore do zalaska Sunca. To nije pretjerano dug vremenski period, ali dovoljno dug da se čovjek nauči disciplini i samokontroli i da razvije saosjećanje sa drugim ljudima širom svijeta, koji “poste” silom prilika, jer nemaju šta jesti i piti.

Ramazan, deveti mjesec islamskog kalendara, također koincidira sa vremenom početka objavljivanja Kur’ana Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, prije više od 1400 godina. U zadnjoj trećini ovog blagoslovljenog mjeseca, melek Džibril, alejhisselam, dostavio je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, prve riječi Objave: Uči, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara. (El-Alek, 1)

U toku mjeseca Ramazana muslimani uče Kur’an znatno više nego drugim mjesecima. Uče ga napamet, razmišljaju o njemu i slušaju njegovo učenje dok stoje na noćnim namazima.

Post sa sobom donosi veliki broj tjelesnih i psihičkih koristi. To vam mogu potvrditi svi značajniji stručnjaci iz ovih oblasti. Međutim, mi ne postimo radi tih koristi, već zato što nam je to Allah naredio. Post je način izgradnje samodiscipline, kojeg su prakticirali svi Božiji vjerovjesnici.

 Univerzalno jedinstvo

Peti stub islama je hodočašće svetih mjesta u Mekki. Mekka je grad na Arapskom poluostrvu. To je grad koji je od pamtivijeka poznat po svojoj svetosti. U Starome Zavjetu se spominje po imenu Paran, a u Novom Zavjetu po imenu Bekka.

Ibrahim, alejhisselam, je po Božijoj naredbi odveo suprugu i sina u tu pustinjsku dolinu i tu ih ostavio. Nakon određenog vremena, Ibrahim im se vraća, opet po Božijoj naredbi, i sa svojim sinom gradi Kabu (na temeljima koji su postojali od ranije), prvu građevinu na Zemlji namijenjenu obožavanju Boga. Riječ Kaba u prijevodu znači kocka. To je bila jednostavna građevina, sa ivicama dužine oko 20 stopa. To nije kuća u kojoj živi Bog, niti je sveta sama po sebi. Napravljena je od kamenja i blata. Njena izgradnja je bila naredba od Boga, da se u njoj čini ibadet i da se oko nje čini tavaf (kruženje), radi sjećanja na Boga. Kaba nije objekat obožavanja. Muslimani ne obožavaju Kabu, niti se njoj klanjaju. Ona služi kao orijentir i centar okupljanja svih muslimana svijeta.

Nekoliko hiljada godina nakon Ibrahima, alejhisselam, muslimani i dalje drže živom njegovu tradiciju. Bar jednom u životu, ukoliko su u mogućnosti, dužni su obaviti hadž, posjetiti sveta mjesta u Mekki i doživjeti univerzalno jedinstvo muslimana iz svih krajeva svijeta.

***

Ovako, ukratko, izgledaju pet stubova islama. Njihova osnovna svrha je kreiranje discipline muslimana, njihove ideologije, odnosa prema Bogu. To je disciplina koja oblikuje duhovnu strukturu ljudskoga bića.

 Sistem vjerovanja muslimana

Naš sistem uvjerenja podrazumijeva vjerovanje u meleke, u kršćanskom svijetu poznate kao anđeli. Vjerujemo da je melek Džibril alejhisselam (kod kršćana poznat kao Arhanđeo Gabrijel), donosio Božiju Objavu svim vjerovjesnicima.

Vjerujemo u sve Božije knjige. Svevišnji Bog je stvorio ljude i nije ih prepustio samima sebi. Nije ih ostavio bez upute i Svoga nadahnuća, isto kao što niko od vas ne bi napravio i prodavao neki tehnički proizvod bez uputstva za upotrebu. Uz uputstvo za upotrebu, koje šaljete zajedno sa proizvodom, obezbjeđujete i tehničku podršku, koju čine stručna lica. Niko neće kupiti automobil, kompjuter ili mobilni telefon bez uputstva za upotrebu, garancije i dostupnog servisnog centra. Bog, Koji je stvorio sve što postoji, nije ostavio Svoje najsavršenije stvorenje (čovjeka) bez ljudi kroz koje se On obraća svima, zajedno sa Objavom kao vidom uputstva za ispravno vođenje života i ispunjenja misije na ovome svijetu. Božiji vjerovjesnici su bili, prevedeno na naš jezik, tehnička služba. Oni su bili zaduženi da ostalim ljudima objasne Božije naredbe i pravila, te da ih poduče ispravnom razumijevanju Božijih knjiga.

Vjerujemo u posebne ljude, koje je Bog odabrao i poslao kao Svoje vjerovjesnike.

Vjerujemo, također, u Sudnji dan. Život na ovome svijetu je veoma kratak. Bez obzira da li neko živio 60, 70 ili stotinu godina, na kraju će, neizbježno, umrijeti. Ako među vama postoji neko ko ne prihvata ovu realnost, ne mora slušati ostatak ovog predavanja, niti zaslužuje da bude u našem društvu. Takvi, izgleda, smatraju da su neki viši oblik života nego što smo mi.

Pošto smo svjesni da smo stvoreni, jer nismo nastali tek tako, da na ovome svijetu ostajemo kratko, da na njemu boravimo sa svrhom, te da ćemo svi, bez izuzetka, umrijeti, onda moramo biti svjesni da postoji neka vrsta svođenja računa nakon ovog života. Kako je moguće smatrati da neće biti svođenja računa nakon ovog života, ako vjerujete da i u manje bitnim stvarima na ovome svijetu postoji kontrola i preispitivanje!? Na poslu imate šefa, ili supervizora, kome polažete račune za svoj rad. Imate djecu, koja su direktno odgovorna vama. Profesori imaju učenike, koji redovno polažu ispite pred njima. U svakoj oblasti života postoji odgovornost i njeno preispitivanje. Kako, onda, možete smatrati da smo stvoreni, sa svim blagodatima koja dobijamo, besplatno od Boga i sa slobodom izbora, a da nećemo biti odgovorni za njih!? Naravno da postoji preispitivanje naših postupaka u životu na ovome svijetu.

Prema svim svetim spisima, Stvoritelj će nas proživjeti na Danu suđenja. Proživjet će nas, iako ćemo biti prašina i kosti. Vi koji se smatrate intelektualcima, a sumnjate u Dan proživljenja, osvrnite se oko sebe. Pogledajte fenomene oživljenja prirode nakon njenog mrtvila, naročito u pustinjama. U jednom godišnjem dobu sve vrvi od života. Trava, drveće i cvijeće bujaju. Nekoliko mjeseci kasnije, vidite istu tu prirodu potpuno mrtvu. Nema trave, niti voća, niti cvijeća. Ubrzo nailazi kišna sezona, pa priroda oživi sa svim njenim čarima. Zar Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju, Onaj Koji svakodnevno oživljava mrtvu prirodu, Onaj Koji nas je stvorio ni iz čega, nije u stanju oživjeti i nas, nakon što budemo mrtvi određeni vremenski period!? Naš odgovor je: definitivno, da!

Vjerujemo da Bog, i to isključivo On, ima pravo odluke da čini što god poželi, a da je ljudima dao ograničenu slobodu volje. Imamo izbor prihvatiti ili odbiti Uputu. Imamo, čak, izbor da sebi oduzmemo život. To nije naše pravo, ali jeste stvar izbora. Imamo slobodu izbora: da za život zarađujemo časno i pošteno, ili nečasno i nemoralno. Imamo pravo da biramo između dobrog i lošeg. Imamo pravo da biramo hoćemo li biti ugledni, pošteni i časni ljudi, ili ćemo biti kriminalci. Međutim, upamtite: svo naše pravo izbora i lične slobode nalaze se unutar strogih granica, jer su definitivno limitirani. Sloboda volje nam je ograničena, kao što nam je ograničeno sve na ovom svijetu. Jer, još nije rođen čovjek sa bilo čime neograničenim.

Čovjek, prema našem uvjerenju, na Zemlji živi samo da bi polagao test. Ovaj život je samo prilika svakome muškarcu i ženi da pokažu i izraze svoju spoznaju, priznanje i pokoravanje. Neko vrijeme nakon života na ovome svijetu bit ćemo proživljeni, sudit će nam se i dobit ćemo novi život. Taj novi život, u novom svijetu, ćemo živjeti u skladu sa zaslugama koje smo stekli na ovome svijetu. Ovu rečenicu ću vam prevesti na ovosvjetsku terminologiju.

Kada se kriminalcu utvrdi krivica, na osnovu nepobitnih dokaza, svi se slažemo da mu je mjesto u zatvoru. Kada se bolesniku uspostavi dijagnoza koja zahtijeva bolničko liječenje, smještamo ga u bolnicu. To nam je potpuno jasno. Jasno nam je i da školu pohađamo kako bismo stekli znanje i diplomirali. Radimo da bismo bili plaćeni. Svi ulažemo maksimalan trud da bismo ostvarili sreću. Jer, kad se podvuče crta, zajedničko svim ljudima je njihova potraga za srećom. Međutim, upamtite da nas Stvoritelj podsjeća da na ovome svijetu nećemo postići potpunu sreću. Nikada. Isto tako, masovni ubica nikada neće biti kažnjen na Zemlji onako kako zaslužuje. Postoji potpuna kazna za njega. Zove se Džehennem (Pakao). Postoji i potpuna nagrada za bogobojazne. Zove se Džennet (Rajski vrtovi).

Ovo ne vjerujemo na osnovu svoga hira, već na osnovu onoga sa čime su došli svi Božiji vjerovjesnici. Naše ubjeđenje u postojanje konačne nagrade i kazne na Budućem svijetu proističe iz našeg vjerovanja u Boga.

Nastavit će se…

 

(Preveo: Senad Redžepović, Rubrika: Islamijet,Autor: Halid Jasin, strana 36)

[1] U islamu bogatstvo ima definiciju. To je sve što pretekne nakon podmirivanja svih potreba. (Opaska šejha Halida Jasina)