POGLED NA POLITIKU

 Anomalije društvene svijesti

Politička neobrazovanost, ekonomska i institucionalna zavisnost, nedovoljno istrasiran put državne ili nacionalne politike, uzrokom su ova tri destruktivna oblika društvene svijesti. Politička scena se neće promijeniti dok se ne promijeni svijest glasača/neglasača. I jedne i druge pogađa isto: od politike sve zavisi. Nažalost, jedni prepuštajući ulogu drugima doprinose da se greške ponavljaju: neprincipijelni  amnestiraju političare, zabluđeni ih glorifikuju, a kukavice legalizuju stanje kakvo jeste.

U postdiktatorskom dobu anarhije političkog pluralizma, izmiješane ideologije i birokratije, postoje određeni fenomeni koji su posljedica totalitarnih vlasti iz prošlosti, koje su uticale na manjkavosti političkog rezonovanja svih slojeva društva. Društva naviknuta na “čvrstu pesnicu” sistema još uvijek mazohistički pothranjuju svoju svijest, gledaju na pojedince u politici kao na ljude kojima sama funkcija rukovođenja društvenim egzistencijama im daje za pravo da budu kakvi jesu, bez postavljanja pitanja zašto i zbog čega su tu gdje jesu. Niti se postavlja pitanje zašto pojedini ljudi postoje u politici, niti se posvećuje dovoljno pažnje njihovim postupcima. Masa koja je egzistirala pod totalitarnim režimom, pod uticajem prisilnog amnestiranja vlasti, sada sama amnestira vlast po mazohističkoj navici. Čak, u svijesti ljudi preovladava riječ “vlast” koja označava posjedovanje, a sama politika se shvata kao profesija. Ljudi zaboravljaju jer ih je stari sistem tjerao da zaboravljaju. I na kraju, ljudi prepuštaju jer su navikli da prepuštaju.

Postoje tri najveće bolesti glasačke i neglasačke populacije – partijski lojalnih ili ideološki ustremljenih. Prva bolest je odsustvo sistema vrijednosti (amnestija političara). Druga je slijepo veličanje i slijeđenje (glorifikacija). Treća je put u autodestrukciju (prepuštanje i potpuno robovanje).

AMNESTIRANJE

To su opravdanja za sve političke postupke i mišljenja da su političari/predstavnici ljudi daleko iznad njih. Oni mogu izgovarati neistine, u predizbornim kampanjama obećavati nemoguće i igrati se na sve moguće načine sa svojim glasačima (neprincipijelne interesne koalicije, mijenjanja političkog diskursa i stava glasača koji su ih birali itd), propagirati jednu politiku bez participiranja u vlasti i drugu priču kada se participira u vlasti, pa iznova: jednu priču kada su…, drugu kada nisu.

GLORIFIKACIJA

Valja reći za ovu grupaciju političkih sljedbenika da oni predstavljaju politički najneobrazovaniji, najprostiji i onaj dio stanovništva koji navodi da se prekrši pravilo demokratije: jedan čovjek – jedan glas. U prilog ovom mišljenju ide i to da se oni možda i najviše bave politikom, najglasniji su i slijepovjerujući, poput kamikaza spremni su ginuti za svog prepoznatog lidera. Njihov lider je „nepogrešiv“ u svom odlučivanju i sprovođenju svoje volje. Za ovakve ljude se može reći da su“bez mozga”, a često mogu biti i ljudi bez ikakvih moralnih kočnica. Oni će danas biti besprijekorno pravedni, a sutra izrazito zli ukoliko im lider bude dao signal da takvi trebaju biti. Sljedbenici ove vrste često su gorivo svih oblika diktatura i tolalitarizma i ona grupacija zaluđenika za čiju obnovu svijesti su potrebne velike katastrofe izazvane njihovim slijeđenjima.

PREPUŠTANJE I POTPUNO ROBOVANJE

Iako je politička amnestija bolest koja ljude čini neprincipijelnim i amoralnim, a politička glorifikacija autodestruktivnim i destruktivnim po društvo, za političko prepuštanje i potpuno robovanje može se reći da ono predstavlja u bukvalnom smislu prilagođavanje lošem stanju iz mnogih pobuda. Politički je to očiglednije kada se u svijesti pojedinca odigrava proces i same glorifikacije. Ono što dodatno čini težim sam ovaj slučaj je što se pojedinac u kandžama ideologije oduševljava, zanosi, a u isto vrijeme oprašta svu egzistencijalnu katastrofu kojom je izložen. On će živjeti veoma loše, ali će se zadovoljavati perifernim stvarima koje mu vlasti serviraju. On će slijepo vjerovati i opravdavati da ne mogu bolje i da je stanje kakvo jeste odraz najboljeg stanja koje se može dogoditi.

U bilo kakvom odnosu sa vladajućom strukturom on sudjeluje sa strahom od njihove institucionalne moći. Povinuje se, savija kičmu, biva manjim nego što jeste, misli da im se nikako ne treba suprotstavljati i prešutjeti sve nepravde sa mišljenjem da će možda biti jedan u hiljadu sretnika kojem će se desiti njihova milost. On će dostojanstvene ljude obeshrabrivati i raditi na tome da mu lanci na rukama vječno tu i ostanu, jer u suprotnom i u najcrnjoj zamisli da su mu ruke oslobođene, on ne bi znao kuda sa njima.

EPILOG

Politička neobrazovanost, ekonomska i institucionalna zavisnost, nedovoljno istrasiran put državne ili nacionalne politike, uzrokom su ova tri destruktivna oblika društvene svijesti. Politička scena se neće promijeniti dok se ne promijeni svijest glasača/neglasača. I jedne i druge pogađa isto: od politike sve zavisi. Nažalost, jedni prepuštajući ulogu drugima doprinose da se greške ponavljaju: neprincipijelni amnestiraju političare, zabluđeni ih glorifikuju, a kukavice legaliziraju stanje kakvo jeste.

Glas islama 278 strana 10, Rubrika: ANALITIKA, Autor: Dženis Šaćirović