Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (V)

 

kemal dzemicŠaćir bolno proživljava stradanja svog naroda, ustaje protiv uspavanosti naroda lojalnog državi po svaku cijenu. On je sanjao drugačiju državnu južnoslovensku zajednicu, u kojoj će svi narodi biti ravnopravni, a stvarnost je donijela stradanja i progon bošnjačko-muslimanskog naroda vječito nekom krivog za nekakve tuđe grijehe. U novom društvenom i državnom poretku i on, Šaćir, koji je toliko sanjao, borio se i robijao pod Turcima panslavističku ideju, postao je legitimna meta nacionalističke ostrašćenosti žandarmerijskih vlasti, čuvara privilegija i hegemonije jačeg nad slabijim narodom, kome su bila uskraćena sva nacionalna prava, dok su vjerska prava reducirana na nivo simboličnosti. Odvajanje kazana za muslimane u kraljevoj vojsci je ironija vremena i naravi totalitarističkog sistema u kome se Bošnjacima nisu priznavala nacionalna prava, već ih se nastojalo, ako ne istrijebiti ili protjerati, onda asimilirati u nacionalnom i vjerskom smislu. Šaćirova iskrena ideja panslavizma je poražena od strane surovog nacionalizma žandarmerijskog činovnika Gavra, koji smatra da je došlo njegovo vrijeme u kome će dokazati svu bezobzirnost, superiornost i nadmoć nacije kojoj pripada nad nezaštićenim, nemoćnim i neorganiziranim bošnjačkim življem. U tom sudaru sa bezobzirnom nacionalističkom i totalitarističkom Gavrovom ideologijom Šaćirovi snovi i ideje su izgledali kao maglovita opsjena koju je surovi realizam novog doba izbrisao u jednom potezu, a njega ostavio zabezeknutog nad  pustoši koju su sijali revnosni hizmećari nacionalističke ideologije.

– Zlato, ili ti nema glave na ramenu! – grmio je bivši hamal sijući strah i represalije u Glogoviku nad Bošnjacima.[i]

Saslušavanje je vršio Gavro lično. Sve je išlo svojim uobičajenim tokom(…)

– Slušaj, Nazif-aga, kad bi mogao glavu da izbaviš, šta bi bio spreman da daš?

– Ništa se s glavom nije izmiješalo.

– E onda kad je tako, ono tvoje zemlje prevest ćeš na mene.

– Bogme hoću![ii]

Uz prijetnje, ucjene i batine nekadašnji velikaši su začas ostajali bez svojih imanja i kuća. Uz ubistva, progone i pljačkanja, samovolju i iživljavanje činovnika nad zatečenim novim vremenom, Bošnjacima (koje uvijek zatekne neko vrijeme), najsuroviji svoj izraz ova ljudska bezobzirnost poprima u nasrtajima na ljudsko dostojanstvo, čast i obraz: Napolju je dopiralo iz kuća ono suho, ujednačeno i spontano i već bezosjećajno a-a-a-a-a žena, kome nikad nije bilo kraja.[iii]

Poslije ovakvih Šaćirovih bolnih saznanja i trauma sveznajući pripovjedač ga stavlja pred hamletovskom dilemom – biti, ili ne biti? Pomiriti se sa fatalnošću sopstvene i kolektivne nemoći pred okrutnom tiranijom žandarmerijske države, ili se pokrenuti na ustanak u znak odbrane života, imetka, časti i dostojanstva?

Tako je to moralo biti, stotinu godina mi smo bili gore, pa red je sad i mi da budemo dolje, ili samo neko vrijeme da budemo dolje, da izdržimo dok se zvanično ne objavi i izvijesti da je najzad Kosovo osvećeno, pa ćemo onda početi jednako i iznova i ja zato ostajem tamo gdje sam, ili treba shvatiti to i ja sam taj koji shvatam to, ili će ovo saznanje o porazu biti ona iskra koja će, jačajući i uvećavajući se, rastući na trenutke, dovesti do one eksplozije koja će raznijeti u času sve što je bilo mučno i s toliko truda građeno i izgrađeno u njemu, izazvati preokret i izazvati sad druge sile u njemu i bjesove u njemu, pa će se hitro izmaći tri koraka natrag, kao čovjek koji je iznenada napadnut od zvijeri ili kao dobar mačevalac koji je prisiljen da napada, a da bi napao mora da se brani ili zauzeti drugi položaj i okrenuti svoje topovske salve na nekadašnje svoje, na nekadašnjeg sebe…[iv]

Ovaj Šaćirov unutrašnji monolog dat je u dramskoj napetosti intelektualca koji duboko promišlja svoj položaj spram surove stvarnosti koja mu je porazila ideju u bratstvo Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Pisac Abdagić unutrašnju Šaćirovu dramatiku šekspirovski dovodi do kulminacije u pogledu intelektualne skepse i dileme glavnog junaka. Umorstvo Šaćirove ideje odredit će životnu orjentaciju mladog intelektualca isto kao što je umorstvo kralja Klaudija, Hamletovog oca, odvojiti danskog kraljevića od svijeta knjige i usmjeriti ga na put osvete.

U Šaćirovom Glogoviku širi se zadah društvene truleži poput one u državi Danskoj. Šaćir je očajan zbog porušenih ideala i nije u stanju više živjeti u svijetu surovosti i sopstvene zablude i srušene nade u novo vrijeme južnoslavenskog bratstva. Hamlet će se protiv svoje volje odlučiti za čin osvete poslije saznanja da mu je ubijen otac. On je nesretan što mora da ubije iz osvete, pa zbog toga i odlaže čin osvete, jer njegova intelektualna priroda je protiv nasilja i ubistva. Njega rukovodi svijest o dužnosti osvete, ali ga proganja i probuđena savjest vlastite žrtve koju mora podnijeti sam na putu na kome su mnogi slični misionari stradali uzaludno popravljajući svijet (O, prokletstvo, sram, što sam rođen da ga ja popravljam sam!).

Hamlet odlaže osvetu ne zbog neodlučnosti, nego zbog savjesti i visokomoralne svijesti jednog osjećajnog i nježnog intelektualca koji se ne svojom voljom suočio sa bezobzirnošću svijeta koje je zasnovano na uzusima nemorala i zločina od koga se intelektualac Hamlet bitno razlikuje. Intelektualac Šaćir se ne upušta u osvetu Gavru i ostalim tiranima u romanu, što bi se logično moglo pretpostaviti obzirom da je nosilac borbenog duha  borca za pravdu i slobodu, što je jasno potvrdio suprotstavivši se moćnoj turskoj vlasti. Poziv na bunt i ustanak  protiv zuluma nove žandarmerijske vlasti u Glogoviku učinio bi Šaćira nacional-patriotom i obezbijedio mu mjesto literarnog simbola  historijske ličnosti bošnjačkog naroda. Šaćirov poraz kulminirat će u sceni u kojoj se njegova žena Mejra prepušta žandarmerijskom činovniku Gavru.

Sjedela je na prostranom divanu u odaji, zastrtoj svilom i bila odjevena baš onako kao kad ju je prvi put vidio. Imala je na sebi onu istu odjeću od ljubičaste hare, a preko glave jednu od skupocjenih skopljanskih povezača, kao paučina tankih, sa blagim preljevima boja koje su dočaravale njenu ljupkost. Nisku krupnog bisera na grlu i iste one papuče na nogama, od crne kadife i sa krupnim srebrnim cvijetom na sredini u kojima je jedva umakla njegovom radoznalom pogledu.

Okvir u kome se nalazila nije mogao da umanji privlačnost njenog izgleda. Tepih po podu, tepih na zidu, tepih na stolu. Ostali dio namještaja dijelili su međusobno svila i kadifa. A sve skupa izgledalo je samo kao sastavni dio njene odjeće.

Uvijek ga je dočekivala tako. Htio je redovno nekoliko prvih trenutaka, kad uđe s vrata, da stoji onako zapanjen kao nekad, da uživa u prizoru u kome se nekad osjećao bespomoćnim. Osjetila ga je uz stepenice jer je pjevušila. A Gavro je i to volio.

– I nećeš me nikad ostavljati?- pitala ga je sa strahom u očima.

– Nikad!

– A ako te uhapse?

– Mene ne može niko da uhapsi![v]

Šaćir je poput Hamleta bačen u surove okolnosti u kojima caruju nečovještvo, nemoral i zulum. Hamlet je protiv svoje prirode natjeran na osvetu, a Šaćir će poraz svojih ideala bolovati distanciran od svijeta i zatvoren u Junan kuli zaronivši u svijet mistike i esejističko-meditativno promišljanje. U momentima ugroženosti vlastite egzistencije i ideje, intelektualac ima dva načina vlastitog reagovanja: biti angažovan i aktivno se suprotstaviti zlu, ili se distancirati od zla. Duboko razočaranje Šaćirovo u novi poredak bacit će ga u tamu Junan kule u kojoj tone u misticizam i samopreispitivanje svoje pozicije u surovoj društvenoj stvarnosti koja mu je porušila snove za čije ostvarenje je živio i stradao. On je poražen kao nosilac slobodarske ideje, kao revolucionar i čovjek. Rušid-efendijina skepsa u južnoslavensko bratstvo trijumfovala je nad nacionalromantičarskom ushićenošću i nadom njegovog mlađeg brata intelektualca Šaćira, koji je šokiran bolnim saznanjem da je brutalna Gavrova praksa sahranila njegovu iluziju bratstva. Ozbiljno narušeni odnosi sa starijim bratom kao da su sudbinski nagovijestili propast Šaćirove ideje bratstva južnoslavenskih naroda. Njegov čvrsti stav u smislu ispravnosti ideje borbe protiv tuđina i izgradnje bratske državne zajednice, pokazao se kao snoviđenje mladog osjećajnog idealiste, fantaste, revolucionara, intelektualca i pisca. On je živio vlastitu ideju svim svojim bićem beskompromisnog borca i zanesenjaka, pa će i razočaranje u stvarnost i ljude biti bolno i jako i baciti ga u tamnovanje u Junan kuli. Njegovo bjekstvo od ljudi i društvene stvarnosti može se uzeti kao čin revolta i protesta protiv onih koji su mu porušili i sahranili ideale bez kojih on nije on. Poraz njegove ideje znači i ispravnost skepse njegovog brata, šturog i gnjevnog Rušid-efendije, koji je bio svjestan svih zala novog doba i novog vladara. Pozicija nekadašnjih golemaša Buljubašića ozbiljno je uzdrmana i oni će okajavati svoje gospodstvo trpeći razna poniženja uz uskraćivanje privilegija, oduzimanje imovine od strane novih vlasti.

Rušid-efendija se, kao da ni sam nije znao kako, odjednom našao u jednoj manjoj skromnoj kući, koja mu je dodijeljena u zamjenu za njegovu binu u koju se sad bješe uselila žandarmerija. Nestalo je iz kuće debelih tepiha, čoha, mekih kanabeta, srebra. Od nekadašnjih osam soba, sad je bila samo jedna potpuno namještena, ona u kojoj su provodili dane bijede, zastrta nekakvim vehtim i kao džigerica izblijedelim ćilimom koji ranije nije mogao ni za najamnikovu sobu da posluži. Čohu je zamijenio šifonom, a kanabeta tvrdi drveni drveni minderi. Bez posjeda,bez položaja, bez posluge, Rušid-efendija je ostao i bez nade u sebe, iako ne i bez svoje oholosti, što je još više pojačavalo unutrašnju pocijepanost u njemu. Sve što je moglo da mu obezbijedi nešto spoljašnjeg dostojanstva bio je njegov očuvani vrskaput od dobrog vunenog štofa, koji  je mnogo teže mijenjao svoju svijetlu boju nego njegov vlasnik, i njegov skupocjeni baston, uspomena iz Selanika, koji ga, eto, ne bijaše iznevjerio u najtežim godinama života. Najgore je bilo sa brašnom, kao da je neko harao po sanduku.[vi]

Rušid-efendiju proganja svijest o gubljenju privilegija, položaja, bogatstva i gospodstva. Bolno suočen sa siromaštvom posrnuli plemić nije kadar da se suoči sa realnošću novog vremena. Poput Stankovićevog  junaka efendi Mite u romanu Nečista krv i on se stidi pred javnošću zbog svog materijalnog posrnuća u čemu i jeste pravi razlog za gnjev i nemoć Rušid-efendije u novim društvenim okolnostima.

Za razliku od njega Šaćir nije materijalist, on je čisti i iskreni idealist i propast svoje vrhovne životne ideje doživljava kao sopstveni poraz i krah. Dakle, brat materijalist doživljava slom kada ostaje bez materijalnog imanja, a brat idealist je slomljen jer mu je ideja za koju je živio i stradao doživjela krah.

Junan kula u koju se Šaćir zatvara je zagonetno drevno zdanje za čiji nastanak je vezano predanje. Dok se u Evropi umjesto crkvenih tornjeva podižu fabrički dimnjaci i biblioteke, u Šaćirovom Glogoviku odjekuje doboš koji poziva u sveti rat. Hadži-baba je svojim ljudskim i vjerskim autoritetom regrutovao svete ratnike u Glogoviku, koji su u povorkama hrlili za vatrenim glasom ovog džihadiste podsjećajući na svetu obavezu svakog muslimana na odbranu ummeta i zemlje od nevjernika. Ukoliko se desi da pogine u tom svetom ratu otići će kao šehid u Džennet. Ratnici su otišli u sveti rat u daleku Jeladu odakle se nisu vratili u svoj Glogovik. U blizini Bajronovog spomenika koji je poginuo boreći se na strani Grka protiv Turaka, podignuto je i Hadži-babino turbe u čast ovog gazije, koji je pod zelenim bajrakom islama poginuo u svetom ratu. Predanje kaže da  je carskim ukazom naređeno da se Hadži-babinoj familiji o državnom trošku sagradi kula i da im se dodijeli najbolja zemlja i sa jedne i sa druge strane rijeke Nare. Izgrađena je kula od bijelog klesanog kamena na  četiri kata. Kula je nadmoćno bila izvijena nad kasabom i predstavljala je simbol snage, vječnosti i odanosti ideji za koju se žrtvovao Hadži-baba braneći vjeru i Carevinu od din-dušmana.

U tu kulu se odmetnuo Šaćir, zatvorivši se i ogradivši od onih koji su mu ubili ideju i vjeru u bratstvo i jednakost Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Sad je najprije morao onemogućiti prilaze kuli, a to je značilo podići i učvrstiti dio ograde koji su prvi jesenji vjetrovi povalili na zemlju. To će biti prvo iznenađenje. Smjesta se diže da to učini.[vii]

Razočarani i gnjevni intelektualac predano radi na obezbjeđivanju kule i izgradnji ograde ne mareći za umor i napor. Naprotiv, on dobija neku novu snagu kojom se uporno ograđuje od svijeta koji mu je porušio ideale. Ustvari, tu snagu nije mu davala zemlja, nego njegov novi život, koji je on u svojoj mašti snovao, čak i u tim napornim trenucima. Bio je umoran i malaksao kao poslije napisane glave romana za koju se mjesecima pripremao i jaračio.[viii]

Šaćir je želio mir i distanciranost od okrutnosti onih koji zastupaju državu u novom vremenu. Utočište za svoju tugu i razočaranje pronaći će u viziji Junan kule. U tom ograđivanju od svijeta on je čak i avlijska vrata zatvorio.

– Pa ti si i avlijska vrata zatarabio – rekao je Selim-efendija kad dođe da ga obiđe.

– To znači da si svijetu okrenuo leđa, kao.

– Ne nisam ja okrenuo leđa svijetu nego državi.[ix]

Šaćir je u ambijentu Junan kule imao vremena za samopreispitivanje, filozofske i umjetničke meditacije, promišljanja ideologije, religije, umjetnosti, ženske nevjerne prirode, egzistencijalnih dilema koje zaokupljaju njegovu senzibilnu ljudsku prirodu. U tim dubokim analitičkim promišljanjima u tami Junan kule miješaju se stanja njegovi svijesti i podsvijesti, san i java, naviru bolna sjećanja na ženu Mejru, koja ga bacaju u očaj zbog njene izdaje i nevjerstva.

Glas islama 278, strana20-21, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić 

 

[i] Abdagić, Feniks, I, 43.

[ii] Ibid, 47.

[iii] Ibid.

[iv] Ibid, 46.

[v] Abdagić, Feniks, I, 51.

[vi] Abdagić, Feniks, I, 56.

[vii] Abdagić, Feniks, I, 74.

[viii] Ibid, 75.

[ix] Ibid.