ŠAĆIR O UMJETNOSTI

 

 kemal dzemicPisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (VI)

 Glavni junak mog romana je ljudska misao

 

Poslije razočaranja u novo posttursko vrijeme u kome su porušeni njegovi ideali u južnoslavensko bratstvo i ženu koju je volio i koja ga ostavlja, Šaćir se vraća pisanju i umjetničkom svijetu u kome traži utjehu za svoju promašenost. Šaćir posjeduje intelektualni i umjetnički senzibilitet, on piše roman Selman, bavi se i dramskom umjetnošću, kasnije uređuje časopis. Taj umjetnički rad mu je najbolja satisfakcija za nepravde koje mu je nanio totalitarizam žandarmerijske državne karikaturalne tvorevine Kraljevine Jugoslavije, otjelotvoren u tipiziranom tiraninu, činovniku Gavru.

Ljepota umjetnosti jeste u mogućnosti bjekstva iz surove stvarnosti i sanjarenju u novostvorenom idealno zamišljenom svijetu iluzija i ljepote. U tom, za Šaćira, jedinom sigurnom pribježištu, osim Junan-kule, on nalazi smiraj i mogućnost produženja egzistencijalnog trajanja kao intelektualca i umjetnika. Najbolje da dignem ruke od svega i da zaronim u rad. Umjetnost je najvjernija prijateljica, ona nikad ne ostavlja. Ona mi je uvijek širila ruke kada god je sudbina pokazala svoju goropadnost prema meni.[1]

U umjetnosti Šaćir nalazi iskrenu prijateljicu, a ne u ženi. Kada je najteže umjetniku umjetnost mu bezrezervno priskače u pomoć, uzima ga u svijet ljepote, snova i iluzije, za razliku od žene koja baš ostavlja kad je najteže, tragajući za sopstvenom srećom i ne mareći za slabost onoga kome je, navodno, bila odana samo dok je moćan.

Šaćir promišlja o osobenostima moderne umjetnosti povezujući je sa naukom.

Danas umjetnost mora biti nauka, ili nije umjetnost. Umjetnost se mjeri količinom nauke, otkrića, koju sadrži u sebi. Ali ne naučničke nauke, otkrića naučnika, nego otkrića putem umjetnosti, otkrića umjetnika. Isti je to posao, i umjetnika i naučnika, i onog, dakle, što opisuje oblak, rosu, leptirova šarena krila i onog što hvata leptira, bilježi kretanje oblaka, proučava sastav vode ili boje sunca… Svako na svoj način i na svojim nožicama donosi dragocjeni nektar sa cvijeta koji je on obišao i unosi u zajedničku ljudsku košnicu koju zovemo znanje.[2]

U razrađivanju svoje teorije o umjetnosti Šaćir iznosi neka pozitivistička shvatanja u smislu  praktične i angažovane uloge umjetnosti u preobražaju i razvoju društva. Ovi stavovi o umjetnosti i njenoj ulozi u društvu Šaćira nam predstavljaju nešto drugačijim u odnosu na njegov misticizam i sklonosti ka meditacijama i asocijativnostima. On je, barem u ovom trenutku, krajnje racionalan i pragmatičan u pozicioniranju umjetnosti u savremenom društvu. Posvećenost ideji, pisanju, jugoslovenstvu, nauci i naučnom u umjetnosti, svrstava ga u zagovornika komunističke i materijalističko-ateističke zanesenosti potrebom revolucionarne promjene svijesti i uspostave novih društvenih vrijednosti i standarda. On poput zanesenjaka, arheologa, naučnika i umjetnika traga po starim grobljima i proučava natpise sa nadgrobnih spomenika, što otkriva njegovu strast traganja i  saznanja  nepoznatog i tajnovitog. On smatra da se preko umjetnosti može više saznati nego preko nauke i da umjetnost na tom saznajnom putu stoji kao pionirska prethodnica nauci.

Osobenost tegobnog položaja umjetnika u društvu i njegova opsjednutost stvaranjem originalnih umjetničkih djela, po cijenu i sopstvenog žrtvovanja, Šaćir ovako rezonuje:

Nisu važni zanesenjaci koji radi umjetnosti žrtvuju sve i svo to nasljedstvo, karijeru, ljubav, porodičnu toplinu, prijatelje. Takvi duboko pate od osjećanja inferiornosti, oni nesvjesno imaju nešto da dokažu svijetu, nesvjesno traže rekompenzaciju ili penjanje na nebo. On mora da pokaže svijetu kako umije da priča drukčije, kako umije da vidi čovjeka drukčije, kako umije da pohvata tonove koji postoje u prirodi i da ih poreda drukčije nego kako je priroda, da ih poreda ne kako svijet hoće i kako je naučio nego kako on hoće. Takve društvo ne voli, takve društvo organizovano prezire, takvi udaraju na priznato, na utvrđeno, na uobičajeno, na svakidašnje, takvi torpeduju šeme i svijet šema koji malograđanin nosi u sebi i od kojeg neće da se odrekne, takvi su tek za buduće generacije, za one koji nemaju još nikakav svijet, takav je bio Šaćir, ali važno je: bio![3]

Za pisca on ma svoju definiciju: Pa i šta je pisac? Argat kao i svi drugi, upregnut u jaram civilizacije, samo veći argat od drugih.[4]

Njegov roman o Selmanu je zapravo njegov dnevnik u kome prati kretanja i avanture svog duha u različitim situacijama. On ne piše običan roman koji liči na sve dosad napisane, već njegov roman ima mesijansku ulogu: Zato ovo što pišem ne smije biti roman, jer onda bi i on bio jedan od te tri milijarde, a od mene se traži mnogo više, mene ne drže za romansijera nego za proroka, ja moram, dakle, da dam novu Bibliju, otkrovenje, ili doista posljednji roman, poslije kojeg ih više neće biti.[5]

Još od rane mladosti Šaćir je pokazivao sklonosti prema knjizi, mašti i istraživanju spomenika po starim grobljima, zbog čega su mislili da je ograisao ili pomjerio pameću od čitanja knjiga. Sve nade njegove rodbine da će Šaćir postati velika ličnost istopile su se, jer je ovaj bistri mladić često boravio u zatvorima i progonstvu. Najbliži su ga još kao mostarskog gimnazijalca oslovljavali sa pašaefendi, nadajući se da će mladi Buljubašić izrasti u velikog učenjaka i činovnika. Međutim, njegova melanholična senzibilna priroda, kao i zanesenost idejom južnoslavenskog bratstva, pobunjenika protiv turskoga reda, odvest će mladog i bistrog Šaćira u zatvore i progonstva, a razočaranje će njegov duh, više nego fizičku pojavu, zatočiti u Junan-kulu iz koje će poslije dugog vremena provedenog u samoći i narušenog zdravlja simbolično izaći i nastojati da u ratu svojim aktivnim učešćem pomogne revoluciji. I u ratnim uslovima on duboko promišlja o raznim egzistencijalnim problemima kojim je zaokupljen savremeni čovjek.

On je sa oduševljenjem prihvatio poziv redakcije da uređuje časopis, odbijajući prije toga nagovaranja od strane Selim-efendije da izađe iz hapushane, Junan-kule i da se priključi revolucionarnom pokretu. Šaćir se ne povodi za nagovorima Selim-efendije, čovjeka za sva vremena i sve vlasti, koji nosi nekakav plakat ispisan s jedne strane ćirilicom, a s druge strane staroturskim pismom, što simbolično predstavlja prilagodljivost ovog konformističkog činovničkog duha.

Intelektualnost Šaćirova bila je najpogodnija za uredništvo časopisa i on se gotovo sa strašću prihvatio nove uloge, što će ga konačno izvesti iz svijeta pasivnog meditiranja u ambijentu Junan-kule i uključivši ga u praktične sfere djelanja u ratnim uslovima u kojima je dužnost intelektualca da pomogne svojim znanjem i idejama. Šaćirovo bjekstvo od ljudi, zatvaranje u izolaciju i samoću, gnjev, podsjeća na Ahilejev gnjev u Homerovom znamenitom epu Ilijada. Ahejski junak Ahilej je gnjevan zato što mu je Agamemnon preoteo prelijepu robinju Brisejidu, zbog čega će se najveći ahejski (grčki) junak povući iz borbe sve do trenutka dok nije poginuo njegov prijatelj Patroklo. Menelaj je priznao svoju grešku i vraća Ahileju robinju Brisejidu, što će ahejskog junaka ponovo pokrenuti i svoj gnjev će sada usmjeriti prema neprijateljima koji su mu ubili najboljeg prijatelja.

Šaćirov gnjev i srdžba su također motivisani nepravdom koja mu je nanesena od onih koje je smatrao svojim dok je sanjario o bratskoj i pravednoj zajednici južnih Slavena poslije odlaska Turaka. Njegov pasivizam i srdžba traju sve do početka rata kada on poput Ahileja odlučuje da napusti pasivnost i samoću u dubokim meditacijama u ambijentu Junan-kule i priključi se revolucionarnom pokretu.

Gotovo sa strašću je prihvatio poziv redakcije, ako se to može reći za Šaćira već odavno, i sad je za njega samo bio problem kako da ne liči više na sebe, ako hoće da bude tražioc. Ovaj put se mora poći bez stava, a to je bilo suprotno Šaćiru. Nekadašnji isključivi nacionalist, zatim pokajnik i mistik, koji je već prošao prvu fazu misticizma, zahvatio dokle se moglo zahvatiti, a da se ipak ostane na zemlji, dešperater, potom i hedonist, koji je odbacio od sebe sve i vratio se zemaljskom životu i ljubavi, krećući se iz faze u fazu kao po nekom zakonu klatna, sad je morao da stane na raskršće, bolje reći na bespuće, i da se uvuče pod kožu drugog čovjeka, čovjeka koga je on dobro poznavao i koga je volio, samo nije volio kao svoj uzor, već kao suprotnost svoju, čovjeka koji u svakom stavu i mišljenju vidi po zrnce istine, ostalo ne postoji, koji je u stanju svakom da udovolji i da svakom odobri, nikog da ne odbaci. Pa i tu da ne dostigne samo osrednji domet, već kao što je nekad mogao u opredjeljenjima i idealima da bude toliko tijesan, sad bi morao toliko u istim tim stvarima da bude prostran. Ne može to svako….[6]

Ovaj preobražaj intelektualca Šaćira od razočaranog idealiste, zanesenjaka, usamljenog i zatočenog mistika do povratnika zemaljskom životu i ljubavi govori o čovjekovom mukotrpnom traganju za svojim idealima i ciljevima, prihvatajući život, odbacujući ga i ponovo mu se vraćajući. Na tom zagonetnom putu čovjek iskusi sve sfere životne tajnovitosti i krajnje pribježište ipak nađe u realnom zemaljskom prostoru među ljudima, od kojih ne treba bježati i u bjekstvu očajavati zbog porušenih sopstvenih ideala, već svojim aktivizmom treba nastojati da uporno i stalno mijenja i humanizira svijet. U tome valjda i jeste smisao i ljepota življenja. U borbi, a ne u bjekstvu.

Samoću Šaćirove Junan-kule zamijenit će svijet časopisa u kome će intelektualac i pisac Šaćir esejistički promišljati o važnim društvenim i ideološkim pitanjima bitnim za savremenog čovjeka.

 

ŠAĆIROV  JUGOSLAVENSKI  NACIONALIZAM

Bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima

Šaćirova vizija nacije i nacionalizma vezana je za panslavizam i jugoslavenstvo. Iako je vjerom vezan za Istok i Tursku, čijim dolaskom se značajnije proširio i razvio islam na Balkanu, među Južne Slavene, on se bori protiv okupatora, maštajući o jugoslavenstvu i bratstvu svih slavenskih plemena (Šaćirova nacionalna organizacija je udarala u temelje oronulog Turskog carstva). Tu svoju predanost ideji bratstva u južnoslavenskoj zajednici platio je progonima od strane turskih vlasti i robijanjima. Svoj nacionalizam Šaćir je dokazao konkretnom pobunom protiv paše u Glogoviku, kome je podmetao lagum, kao i revolucionarnim agresivnim stavovima da se za ideale treba boriti i žrtvovati: A ideal? Ljudi bez ideala, šta je život bez ideala? Ne znate vi za ta uzbuđenja i za te slasti, makar to bile i patnje. Ne znate.[7]

Ovim odlučnim stavom Šaćir pokazuje čvrst karakter u pogledu nepokolebljivosti u borbi za ostvarenje ideala oslobođenja Južnih Slavena od viševjekovne turske vlasti.

Zbog svoje predanosti slavenstvu i preziranja Turske on se sukobio i sa rođenim bratom Rušid-efendijom, koji je i duhovno i interesno vezan za tursku vlast, čiji je bio činovnik. Poslije propasti Turske Šaćirov nacionalizam i vjeru u pravedno društvo ubrzo će poljuljati osioni načelnik Gavro. On je svojim represalijama protiv muslimana Bošnjaka pokazao da novi poredak neće imati razumijevanja za slabijeg i nezaštićenog. Žrtva njegove surove naravi zaslijepljene mržnjom i osvetom bio je i jugonacionalist Šaćir, koji je bio šokiran nepravdom novog srpskog  režima prema muslimanima Bošnjacima u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. Za takav poredak se Šaćir nije borio. Totalitarizam novog režima vidjet će u intelektualizmu i pravičnosti Šaćirovoj svoju suprotnost, što će ovog revolucionara, nacionalistu, fantastu i idealistu predstaviti kao sumnjivog i suvišnog čovjeka, koji se ne povija pred lažnim autoritetima žandarma, pisara, banalnih i brutalnih kraljevih  činovnika.

Čim je došao do riječi i vlasti Gavro je pokazao nedvosmisleno svoj odnos i odnos vlasti prema Šaćiru i njegovim snovima i idejama poimanja nacije: E moj Šaćire, šta si mislio ti, da mi tek tako…, tako da puštamo da ti vršljaš…[8]

Šaćirov optimizam i aktivizam u pogledu nacionalnog oslobođenja od tuđina udarili su o zid Gavrovih  nacionalističkih  predrasuda, čime će se u samom začeću osujetiti ideja sretne bratske južnoslavenske zajednice. Nadmoć nad Šaćirom koja dolazi iz pozicije vlasti Gavro osuđujuće iznosi u riječima: I ti si mi neki Srbin! Ti![9]

Učeni Šaćir se našao u situaciji da dokazuje svoj nacionalizam i izgaranje za nacionalno oslobođenje pred neukim, šturim i surovim Gavrom, koji je doskora bio obični najamnik velikašima u Glogoviku: Ja sam to bio onda kad ti nisi smio da se javiš da si živ… Neću valjda s tobom o tome…[10]

Bošnjak Šaćir svoju odanost jugoslavenskoj ideji iskazuje srpstvom, gnjevan na optužbe Gavrove.  Srpstvo će simbolično u ovom slučaju predstavljati jugoslavenstvo za koje se zalagao Šaćir. On razložno iznosi teoriju o teškom položaju jugoslavenske nacije koja ne nalazi na putu drugima sa istoka i zapada. Kao urednik časopisa Šaćir je pisao o položaju i perspektivama nacije u novim i izmijenjenim društvenim okolnostima i mogućnostima opstanka između moćnih sila koje prijete ratom.

Šta treba da radi nacija koja je na putu drugima, sa istoka i sa zapada, te visi drugima kao komad obješena mesa, kao krupan zalogaj koji je u stanju da podmiri mnoge obroke i gozbe neprijatelja; šta treba da radi njeno vođstvo dok je još sloboda nedirnuta da bi je sačuvao, da li da pusti da stvari teku kako teku, oko vođenja države i građana države, i da brigu o tome shvati kao lov, i izuzetan lov, za svoje bogaćenje i za jačanje i stvaranje sopstvene snage, a kad najzad jednom naiđe i to, njena propast, da sve i krivicu za to svali na nekog drugog, na nekog ko je dockan stigao u boj, ili koji je još dok je na večeri uz koljeno pio vino smišljao plan kako da sve proda i da sebe proda neprijatelju, jer je narod nepobjediv, pa se bez toga nikad ne bi moglo desiti da poklekne i padne, mada je poznato da su ratove gubili i narodi koji su bili složni i hrabri.[11]

Ova Šaćirova razmišljanja upućuju na ozbiljnost i opasnost složenog položaja nacije koja je izložena ratu. Njegova teorijska gledišta u smislu iznalaženja pravog nacionalnog odgovora na prijetnje ratom su iznijansirana i analitična intelektualna razmatranja svjesnog intelektualca koji svojim aktivizmom i idejom nastoji odrediti i usmjeriti odnos nacije spram ratnih strahota koje su sasvim izvjesne. On iznosi dva moguća stanja nacije u odnosu na sopstvenu sudbinu u atmosferi prijetnji ratom: jedno stanje je podaničko, defetističko mirenje sa sopstvenom slabošću i nemogućnošću aktivnog otpora, a drugo stanje je aktivizam, borbenost i optimistička vizija ljepše i sretnije nacionalne budućnosti. Naravno, Šaćir kao provjereni  revolucionar, na strani je pobune i aktivne borbe za sudbinu svoje nacije u teškim društvenim i historijskim okolnostima.

(…) ili je bolje na vrijeme zbiti svoje redove, a to znači zadovoljiti prava svakog građanina, svakog staleža, svake vjere i svake nacije, ako ih ima više, a najprije jednakost i slobodu dati, slobodu za sve, iz koje jedino može da se rodi ona snaga koja je u stanju da stane na put neprijatelju i da održi, a ne da čitava zemlja ili mnogi dijelovi njeni jedva čekaju njen raspad i da u njenom raspadu vide nadu za sebe i slobodu za sebe, suprotno, dakle, prvom rješenju koje znači ‘poslije mene potop’; šta da radi nacija koja je već pala u ropstvo, da li da poslušno sagne vrat i plaćanjem danka, u znoju i krvi, još više ojača njegovo gospodstvo – pošto znamo da se ustanci ne dižu onda kad je najveći i najnepodnošljiviji zulum nego onda kad su prilike i kad mogu da se dižu, pošto znamo da to i ne možemo ako nas je pobjednik zarobio i vezao za galije ili radije od toga, natakao omču na vrat i čeka samo povoda dobra pa da povuče za uže, jer je unaprijed objavio, na primjer, da pristaje da žrtvuje pedeset hiljada svojih da bi uništio pet miliona porobljenih, pa nam je tako ukinuo sve nade, zatvorio sve horizonte i radost slobode je iščezla sa vidika na koji se uhvatio mrak, ili treba da ostane vjerna svom nacionalnom ponosu i toliko njegovanoj i čuvanoj nacionalnoj veličini, toliko uzdizanom svom slobodarstvu, toliko svom zaklinjanju vjernosti slobodi i bolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima.[12]

Zauzimajući se za jugoslavenstvo Šaćir dolazi do spoznaje da je njegov san o ravnopravnosti naroda i vjera u novoj državnoj zajednici samo iluzija, jer je novi poredak odmah pokazao sve frustracije i netrpeljivost prema muslimanima Bošnjacima, što će pogoditi ovog beskompromisnog borca za pravdu, jednakost i bratstvo južnoslavenskih naroda.

Glas islama 279, strana 40, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić

[1] Abdagić, Feniks, I, 111.

[2] Abdagić, Feniks, I, 133.

[3] Abdagić, Feniks, I, 204.

[4] Ibid, 181.

[5] Ibid, 228.

[6]Abdagić, Feniks, I, 279.

[7] Abdagić, Feniks, I, 32.

[8] Abdagić, Feniks, I, 42.

[9]Ibid.

[10] Ibid.

[11] Abdagić, Feniks, I, 279.

[12] Ibid, 280.