Uspio je onaj ko život ispuni dobrim djelima

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Došao mi je Džibril a.s. i rekao: – O Muhammede, živi koliko hoćeš, ali znaj da ćes umrijeti. Voli koga hoćeš, ali znaj da ćeš se rastati od njega. Radi šta hoćeš, ali znaj da ćeš po tom radu biti nagrađen ili kažnjen.” (Muslim)

 

Još jedan dan plovi prema svojoj posljednjoj luci. Listovi sa grana bespomoćno padaju na zemlju što hladna ih dočekuje. I hava nekako na kraj miriše. Sve što se rađa osuđeno je na smrt. Sve što ima početak dočekat će i svoj kraj. Zar nam to ne svjedoči i dan koji se rađa pun života, a umire utapajući se u mračnu noć. Zar nam svjedok nije i proljeće što puno života prema ljetu hrli, a onda zajedno u jeseni polako umiru. Nije li svjedok i Mjesec što u noćima pun blista, a onda umire da bi se ponovo rodio? I sam čovjek je dokaz, jer je samo skup dana i u svakom novom danu ostane bez dijela sebe. Šta je ovaj život do varka koja nas zamajava, iz ruku bi vječnost da nam uzima, a prolaznost nam nudi. Zar ovaj život u odnosu na drugi nije kao par kapljica vode u odnosu na veliko more? Ko pametan da mari za kapljice pored velikog mora? Ko pametan da se veže za prolazno kada mu se vječno nudi? Sve je nekako nesigurno, osim dobra kojeg na ovome svijetu učinimo.

Uzvišeni Allah u hadisi kudsijju je rekao: „O Moj robe, stvorio Sam te za ibadet, pa se ne igraj.“

Insan je stvoren sa svrhom, a svrha našeg boravka na ovome svijetu jeste da se Allahu Uzvišenom klanjamo. Nekada nas dunjaluk svojim varljivim ljepotama zavede, pa od jedne do druge prazne želje bespomoćno hitamo. Grabimo od dunjaluka kao da ćemo vječno na njemu živjeti, a drugi svijet zanemarujemo kao da nikada nećemo umrijeti. Nekada nam se život na ovome svijetu toliko slatkim čini, a zaboravljamo da je naš prvi kontakt sa ovim svijetom plačom ispunjen bio. Ovaj svijet je kuća iskušenja, kratkih uživanja i prividnih ljepota. Stvaran može biti samo ako ga pokornošću Uzvišenom Allahu ispunimo.

Naš narod mudro kaže: „Ćefini nemaju džepova.“ I doista jeste tako, čovjek na ovaj svijet dođe praznih ruku, ali sa njega i odlazi praznih ruku. Ne znam nikog ko je sa sobom u kabur odnio svoju kuću u čijoj izgradnji je život potrošio, niti znam ikog ko je u kabur odnio imatak kojeg je na dunjaluku škrto gomilao. Kako nas naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavještava čovjeka koji umre prate njegova porodica, njegov imetak i njegova dobra djela. Porodica i imetak se vraćaju, a sa čovjekom ostaju samo dobra djela. Onog trena kada nas u kabur polože, ljudi će se vratiti svome životu, neko će za nama tugovati nekoliko dana, neko par mjeseci, a neko i godinama, ali će svi ponovo živjeti svoj život. Jedini naš vjerni pratilac bit će naša dobra djela, ona će nam biti pomagač u kaburu, zalagač na Sudnjeme danu i štit od vatre džehennemske.

U jednoj hikaji stoji da je otac imao sina koji je svu svoju pažnju usmjeravao na uživanje na ovome svijetu, a za Ahiret nije puno mario. Otac je bio već na samrtnoj postelji, sinu je ostavio veliko bogatstvo, ali mu nije ostavio ono najbitnije – svijest o pravim vrijednostima. Jednoga dana otac pozva sina i reče mu da je ostavio dvije koverte: prvu će sin pročitati odmah nakon očeve smrti, a drugu onda kada bude u teškoj situaciji, pa mu bude trebao savjet. Nakon nekog vremena sina dočeka vijest o očevoj smrti, pa se sjeti šta mu je babo rekao. Otvori prvu kovertu, a u njoj babo ostavio emanet: „Sine moj, kada umrem ostavljam ti emanet da me ukopate sa čarapama.“ Bijaše mu čudno šta će babu čarape, ali je držao do očevog emaneta, pa požuri da ga ispuni. Ode efendiji i reče šta je bila babu posljednja želja, ali efendija reče da to nije u skladu sa propisima Šerijata, jer na mejitu mogu biti samo ćefini i ništa osim toga. Sin je insistirao da se ispuni babov emanet, ali efendija nikako nije htio preći preko šerijatskih propisa. Sin se nađe u jako teškoj situaciji, nije mogao pogaziti babov emanet, ali  nije mogao ni ispratiti baba bez onoga što je propisano za umrlog muslimana. Baš onda kada nije znao šta da radi sjeti se da mu je babo ostavio još jedno pismo koje će pročitati kada bude u bezizlaznoj situaciji. Otvori pismo, a u pismu je stajalo: „Vidiš li, sine moj, da sa ovoga svijeta ne možeš odnijeti ni jedne obične čarape, a ne nešto više od toga.“

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Došao mi je Džibril a.s. i rekao: – O Muhammede, živi koliko hoćeš, ali znaj da ćes umrijeti. Voli koga hoćeš, ali znaj da ćeš se rastati od njega. Radi šta hoćeš, ali znaj da ćeš po tom radu biti nagrađen ili kažnjen.” (Muslim)

Sa ovim riječima treba svako jutro da se budimo, svakodnevno svojoj duši da ih ponavljamo kako bi se od grijeha sustegla i prema dobru hrlila. Božiji poslanik Nuh a.s. je živio 950 godina, ali je došao dan u kojem mu je Melek smrti uzeo dušu. Možemo živjeti stotinu godina, ako Allah tako odredi, ali će doći dan u kojem ćemo se vratiti svome Gospodaru. Možemo voljeti koga naše srce odabere, ali u danu povratka našem Gospodaru ostavljamo sve voljene. Insan može raditi šta god želi, ali će ga Allah pitati za svaku sekundu života u šta je utrošio. U narodu se kaže: „Možeš kako hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.“ Čovjek je nastao od prašine i ponovo se u nju vraća, a rezultat perioda između dvije prašine dobit će na ispitu Sudnjega dana. Uzvišeni Allah u suri Zilzal kaže: „Ko uradi i trun dobra – vidjet će ga. Ko uradi i trun zla – vidjet će ga.“

Mudri Hasan El-Basri je rekao: „Pitaš me o ovom i onom svijetu, a razlika između njih je kao između istoka i zapada. Koliko se jednom približiš, toliko si se od drugog udaljio. Od mene tražiš da ti opišem ovaj svijet, a šta ti ga imam opisivati kada mu je početak muka, a kraj nestanak.“

Glas islama 280, strana 41, Rubrika: ISLAMIJET, Autor: Meliha Preljević