SVE SMUTNJE PROPADAJU – TO STVORITELJ GARANTUJE

  U Velikoj sali Mešihata, 4. januara 2017. godine, održana je tribina u povodu novog talasa napada na Islamsku zajednicu. U ovoj rubrici objavljujemo izvode iz obraćanja uvodničara muftije Muamera Zukorlića.

Zahvaljujem se Mešihatu na čelu sa njegovim predsjednikom muftijom dr. Mevlud-ef. Dudićem na ovoj ideji da se na ovaj način susretnemo i na pozivu da budem izlagač ove tribine. Mislio sam da više neće biti potrebe da govorim iz ovog ugla, a pogotovo da neće biti potrebe da govorim na ovu temu. No, to je bila više moja želja nego sama svijest i uvjerenje, jer ono što znamo i iz vjere i iskustva jeste da oni koji se odluče da budu na strani istine i pravde, ne mogu očekivati da za vrijeme svoga života završe posao.

Toliko je bilo vjerovjesnika, pa ni oni nisu sav posao završili, a ko smo mi da misiju istine, promocije istine i borbe za istinu dovršimo. Mi smo u prilici da učinimo, kako personalno tako i kolektivno, ono što smo lično kadri, a ostalo će vjerovatno biti nastavljeno od naših pokoljenja, a konačni ishod, stepeni uspjeha istine, pravde i drugih vrijednosti na ovom svijetu ovisit će o mnogo faktora. U suštini, ovisit će od toga koliko ljudi koji žive na tom prostoru budu istinski htjeli da te vrijednosti dominiraju i za te vrijednosti se budu borili. Ključno, Svevišnji Gospodar je taj koji određuje koliko će svjetla na tom prostoru da sija, uz činjenicu da je On garantovao da oni koji žele da ugase to svjetlo nikada to neće uspjeti. Mi smo ti koji će, shodno svojoj svijesti, shodno prosvijetljenosti sopstvene duše i razuma, odlučiti koliko želimo da u nama samima i našim porodicama i zajednicama sija to svjetlo ili želimo da bude drugačije.

Permanentni napad u talasima

U uvodnom izlaganju čuli smo koje ključne talase udara smo imali na Islamsku zajednicu, iako je to kao u ofanzivama u ratu – nikada ne možete tačno da podvučete crtu kada je počeo jedan talas ili se završio, a kada drugi, jer je Islamska zajednica pod permanentnim napadom. Ovi talasi su, zapravo, bili kulminacija tih napada. Istina, talas od talasa se razlikuje po mnogo čemu, ali su i srodni po mnogo toga. Ključna razlika je da je ono što se desilo 2007. godine izgledalo mnogo neizvjesnije.

Nismo mogli vjerovati da hodže napadaju Islamsku zajednicu

Nekako nismo mogli vjerovati da se može desiti napad na Islamsku zajednicu od onih koji se zovu muslimani. Tu je šok bio najveći, hajd’ od muslimana, nego od muslimana koji nose ahmedije. Mogao si očekivati da Islamsku zajednicu udari grom, meteorit, ali da je napadnu hodže – to je bilo stravično. Napad je bio takav zato što je bio „sašiven“ od strane grupe takozvanih imama i od strane političke stranke koja je ‘90-tih godina razvila bajrak odbrane islama i muslimana, od Stranke demokratske akcije na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom. Sašiveno, dogovoreno i podržano od strane Vlade Republike Srbije na čelu sa dr. Vojislavom Koštunicom.

Imali ste savez grupe ljudi u Islamskoj zajednici na raznim pozicijama, najstarije bošnjačke političke stranke kojoj smo devedesetih povjerili i vjeru i naciju, kulturu i budućnost, smatrajući da smo je čekali stotinu godina i dobili politički mehanizam koji će nas štititi, te Vlade Republike Srbije, i to ne one diktatorske Miloševićeve, već tzv. demokratske.

Zapravo, ta tri faktora su se ujedinila i udarila na Islamsku zajednicu 2007. godine sa uvjerenjem da nam neće ni pepeo ostati. Bilo je teško i neizvjesno jedno vrijeme. Međutim, uvijek je najteže odbiti prvi napad, a kada odbijete prvi poslije to ide sve lakše.

Nažalost, to nije prošlo bez posljedica. Jedno veče ili jedna tribina su nedovoljni da se iole dočaraju posljedice takvog udara. Najmanje mislim na institucionalne posljedice u Islamskoj zajednici, već mnogo su žešće duhovne, etičke, socijalne, psihološke posljedice.

Rane zarastaju, ali ožiljci ostaju

Islamska zajednica se odbranila, kao kada imate ranu koja zaraste, a ostane ožiljak. Duboku ranu gdje su bili neki organi ugroženi, ali se sve to saniralo. Oteli su nekih 25 džamija, ali je zato Islamska zajednica napravila 40 novih džamija.

Ako razmatramo same posljedice na instituciju Islamske zajednice, tu je odbrana i regeneracija bila najuspješnija, ali ono šta je taj zločin proizveo u međuljudskim odnosima ne može se izliječiti 150 godina.

Mi koji smo učili vjerske nauke znamo da tevbom mogu skoro svi grijesi da se oproste, naravno ako Gospodar hoće da ih primi, ali ja ne bih smio kazati da je ovaj grijeh moguće tevbom očistiti – hakovi, tuđe pravo, udar na vakuf, u srce muslimana, jer sto godina muslimani ovdje nisu imali ništa osim vakufa i Islamske zajednice. Sve drugo što se zvalo njihovo je bilo tuđe i protiv njih.

To je kao da muslimanski političar ustane, uzme koplje ili nož i zarije ga u srce muslimana i to zove politikom. I kada ga pitaju zašto je to uradio, kaže: „Sada je tržište, ti prodavnicu – ja prodavnicu, pa koliko ko proda.“ Zamislite, nekom ko je pretendovao da bude lider Bošnjaka i muslimana Islamska zajednica je prodavnica i on je napravio novu prodavnicu, pa koliko ko proda! To je kataklizma ovog naroda. Stanje duha koje je izrodilo takve predvodnike i predstavnike, da mu dadne moć, a da ti on na taj način zarije nož u srž tkiva vjere, kulture, institucije koja je ostala uspravna i nije kleknula nestanku muslimana, pokrštavanju, asimilaciji, uništavanju, ponižavanju itd.

Para-para-unuče će im se stidjeti

To je zato što gubiš stranačke pozicije i riješiš da prekolješ ono našta se nisu usudili i najveći dušmani islama. Ko će od ovog šta pamtiti ne znam, ali znam da neke manje bitne stvari, kako vrijeme odmiče, manje se pamte. Međutim, ovakve stvari, kako vrijeme odmiče, historijska distanca sve više rasvjetljava. Para-para-unuče će im se stidjeti!

Još gore od toga je što taj koji učini grijeh neće da se popravi. Ne. I dalje je uporno sve usmjereno ka tome da se Islamska zajednica podredi nečemu drugom, a ne islamu.

Svjedočim vam i pred Bogom, i pred vama i pred historijom da sve ovo što se dešava oko vakufa i Islamske zajednice ima za cilj isto ono što je bilo zacrtano 2007. godine – da se Islamska zajednica sa predvodnicima, ustanovama, vakufima, imovinom, učenicima, studentima podredi da služi nečemu drugom, a ne vjeri. Da služi tuđim ciljevima.

Nisam pristao i neću pristati da budemo sluge radi opstanka

Neke stare politike su ovdje zacrtale da muslimani mogu opstajati samo ako prihvate da budu sluge nekome drugome, a ne sebi i svojim vrijednostima. Pošto vidite da sam u svim mogućim metama, vidljivim i nevidljivim, neka crna tačka očito lično ja, sto puta sam sebe prelistao šta li sam to pogriješio. Uvijek sam došao na isti odgovor: Samo zato što na ovo nisam pristao.

Kada bih im na ovo pristao, niko im bolji od mene ne bi imao. I ne samo da nisam, nego sam zaklet u komade da im neću pristat. Zato mi neće to nikad oprostiti i neće mi ostaviti na miru ni porodicu, ni brata, ni sina – nikog mi ostaviti neće, ali neka će, neću ni ja njih. Neće ići samo jednosmjerno i neka znaju: i sebe, i porodicu, i imovinu materijalnu i nematerijalnu – sve sam zaveštao i uvakufio za ovaj cilj.

Da li sam muftija, ili narodni poslanik, ili možda sutra budem muezin – to se neće mijenjati. Mnogo bi im bilo bolje da shvate to odmah – nas ne mogu pokolebati, jer smo različiti. Znate zašto? Zato što su nam ciljevi i nijet različiti.

Naravno, kada biste pitali moju majku ili članove moje porodice kako je to kada svako jutro čim ustanete imate petnaest medija koji vam govore da je vaš sin najgori, lopov, kriminalac, da je opljačkao, ukrao, da radi ovo ili ono, sve najgore – to je stravično. I jedino što mi dođe teško jeste što se nekada zapitam da li moji stari roditelji i članovi porodice imaju snage to da izdrže. A što se mene tiče, znate šta – svaki put mi Allah daje neku snagu, pa jednostavno imam osjećaj kao oni supersonični avioni.

Draže mi je da sav budem u ranama, ali da nisam kao oni i da uživam! Ako moram birati – draže mi je da sav budem u ranama, samo da nisam kao oni, da nisam izdao, da nisam palio Islamsku zajednicu, da je nisam razbijao i pravio saveze sa nevjernicima protiv vjernika, da nisam stavio lični interes ispred vjerskog i kolektivnog. To mi daje snagu.

A onda se sjetim šta su radili boljima od mene, većima od mene, vjerovjesnicima i onima poslije njih, pa kažem: Ko smo mi pa da ne budemo na udaru?

Stepen njihove prljavosti je stepen našeg uspjeha

Stepen prljavosti njihovoga napada određuje stepen našeg uspjeha u datom trenutku.

Talasi napada na Islamsku zajednicu nisu dolazili dugoročno i planski, jer su vjerovali da će u prvom talasu da pobijede i nisu imali potrebe da planiraju drugi i treći. Tada nije bio plan da se cijepa Islamska zajednica već da se otme.

Cijepanje Islamske zajednice je samo iznuđeno, jer nisu uspjeli da je otmu. Vidite li u šta im se to pretvorilo. Gdje je Zilkić? Eno ga šeta po Tutinu. Prstom ga nišane i kažu: „E šta mu uradiše, do Boga Jakoga.“ Ne smije da klanja džumu u Tutinu već ide u selo Mitrova, gdje ima par džematlija, pa kada počnu da klanjaju on dođe u zadnji saf, a izađe prije svih. Zamislite. To vam je slika, a to je samo početak i svaki će tako završiti. Izdao, prodao – poniženje.

Našli sada ovog novog klinca. Kažeš „reis“, pa da pukneš od smijeha. I novinare sramota da kažu, jer je lakrdija, ismijavanje.

Samo zamislite da kod nas nije bilo čvrstine da se Islamska zajednica brani, pa da su oni ovdje zasjeli – kakav li bi to bio džumbus i vašar bio.

Ljajić pobjeđuje Ugljanina zahvaljujući Islamskoj zajednici

Znate i sami šta se dešava 2007. godine. Ugljanin napada Islamsku zajednicu, Rasim Ljajić staje sa nama da je brani. Mi mu pomažemo da pobijedi Ugljanina, kojeg on ne bi pobijedio do Kijametskog dana. Pobjeđuje ga zahvaljujući Islamskoj zajednici 2008. godine.

No, odmah 2010. godine to se zaboravilo. Udarilo mu u glavu i poslao 1500 pripadnika specijalnih jedinica policije, koji su nas napali u Ramazanu na Hadžetu. Tada su im Ugljanonovi i Ljajićevi aktivisti, usred Ramazana, donosili sokove! To mora historija da pamti.

Spojili su se oni još tada, a ne sada. Rasim Ljajić je pobijedio zahvaljujući Islamskoj zajednici, a evo sada šta radi. I njemu je taj tamo klinac navodni „reis“.

Treći talas su također organizirali zajedno kroz tzv. Inicijativu za pomirenje. Napravili neku grupicu koju će da ubace i da ona preuzme Islamsku zajednicu. Kao da smo mi glođali ćošak od hastala, pa nećemo to razumjeti. Jok more! Nas jednom mogu da prevare „braća“ dok mislimo da su braća, ali kad saznamo da nisu, ne možete više ni da priđete junaci. Sve vam je džaba: i Udbe, i podmetačine, i domaće i strane – sve vam je džaba. Zato što nisu mogli ni da primirišu došli su do ovog očaja.

Najveća tragedija se za njih desila kad su se najmanje nadali. Znate i sami da su sedam godina govorili jednu stvar: „Neka se Muamer Zukorlić skloni sa čela Islamske zajednice i ona će biti jedinstvena.“ Pa šta bi sa tom rečenicom? Sklonih li se ja sa čela? Sklonih. Zašto se ne ujedini Islamska zajednica? Zato što lažu! Zato što izdajnici lažu i njima se ne vjeruje ništa.

Kada će biti zadovoljni

Šta god da uradimo što traže, oni će tražiti nešto novo. Osim ako uradimo suštinski ono što žele, a to je ono što sam kazao na početku: Sve što postoji od Islamske zajednice, što je ostalo od ranije i što smo gradili zadnjih dvadeset i četiri godine da predamo njima, da im služi, da služi neistini, prevari, kriminalu, nasilju i zloupotrebi ovog naroda. Tada bi rekli: „Odlično je.“ Njima bi bilo odlično, a ovaj narod bi propadao i svjetlo vjere koje ovdje sija bi se gasilo. Tada bi mi bili dobri za njih.

Ne daj mi Bože da taj dan doživim. Bolje da nisam živ ni sekunde, pa da to ne doživim, ni ja, niti bilo ko moj, živjeti ponižen, biti muftija, imam, muderis, alim, da ne možeš tumačiti vjeru onako kako si učio u mejtepu, školi, fakultetu, univerzitetu, nego da ti neko javi kako ćeš nešto da protumačiš: „Ovo je ekstremno, smanji malo, ovo prilagodi…“

Ne daj mi Bože da tako nešto doživim. Bolje da nikada nismo živjeli nego da doživimo tu vrstu izdaje. Tumačiti vjeru mimo vjerskog znanja, principa i Božijeg zadovoljstva, a po nečijoj tuđoj i političkoj volji, najveća je moguća izdaja.

Oni prvi što su otišli kod Ugljanina i oni drugi kod Ljajića, a sve uz koordinaciju struktura u Beogradu, koje čekaju dan kada nećemo postojati, zapravo hoće to.

Konačno imate političare koji se ponose vjerom

Na koncu, ovaj četvrti talas ima nekoliko značajnih momenata.

Prvi momenat je moje povlačenje sa čela Islamske zajednice. Ali nije tu veliki belaj za njih, već je taj što sam konačno udovoljio njihovom zahtjevu. Znate da su godinama govorili: „Kandiduj se, skini ahmediju.“ Evo, kandidovao sam se. Sad bi trebali da su sretni, jer kad nešto tražiš 15 godina, pa ti neko udovolji treba da kažeš hvala. Oni tek sad hoće da mi oči iskopaju. Uradio sam to što ste tražili i čemu nervoza sada? U tome počinje njihovo propadanje.

Ne želim biti neskroman, ali definitivno, po prvi put za ove prostore, da ne govorim i šire prostore, muslimani imaju svoje predstavnike u politici kojih se neće stidjeti, koji se ponose svojom vjerom. Ovoga trenutka svjedočim ponovo pred Bogom, vama i historijom da svaku svoju političku odluku prvo stavim na vagu vjere i provjerim da li ću se zamjeriti nekom Božijem propisu. Ako je tu čisto, idem dalje. Ako nije, neću povući jedan potez, niti zauzeti jedan stav, ma koliko me koštalo politički, izborno ili ne znam kako, ukoliko je taj postupak u suprotnosti sa Božijim principima. To je moj nijet, namjera i zakletva.

Dokle će to stići – ne znam. Koliko će to narod prihvatiti – ne znam. Zato što politika nije samo moralna vrijednost koju nudite, nego ona zahtijeva mehanizme i svijest. Nije dovoljno da kažeš pravo i uradiš ispravno. Potrebno je da tvoj narod ili glasačko tijelo to shvati. U kojoj mjeri ćemo to uspjeti ja ne znam, jer nisam samo ja za to zadužen nego svi podjednako. Ja samo znam da ću uz Božiju pomoć sve što je do mene uraditi javno.

Veća podrška mi daje veće mogućnosti – što je meni teže vama je lakše

Što mi više dajete podršku meni će biti teže, a mom narodu će biti lakše. Što mi manje dajete podrške kroz glasove, meni će biti lakše, a mom narodu teže. Ja ću da kažem: „Bože, uradio sam šta je do mene, ali oni hoće drugačije. Oni hoće one koji pljačkaju, kradu, prodaju drogu, koji se bave kriminalom, prisluškuju, montiraju, udaraju ljudima na obraz, koji ulaze u ono što se nikad niko nije usudio da uđe.“ Ako hoćete takve – izvolite.

Njihova panika počinje od tog trenutka kada BDZ dobija dva narodna poslanika u državnom Parlamentu. Trebalo im je nekoliko mjeseci da se malo resetuju, reorganizuju, da vide šta će. Prvo su pokušali da zapale oko Univerziteta. Mislili su da će to da ide, ali im se ugasi ta vatrica, jer ne bi im dobro rasplamsana. Onda im se učini da će regrutovati svu javnost na lokalu i državi oko dogradnje zgrade Fakulteta za islamske studije. Vidjeli ste da je to bilo nenormalno stanje. Dešavalo mi se da imam razne obračune, ali da budem u jednim novinama šest dana na naslovnoj stranici – to nije normalno. To je presedan.

Da, ja sam mogao da kažem: „Ne tiče me Fakultet za islamske studije, ja sam narodni poslanik, pitajte me nešto o zakonima u Skupštini, imate predsjednika Mešihata muftiju Dudića, javite se njemu.“ Jesam li mogao to reći? Da. Dva puta bi me zvali, treći put više ne bi.

No, pitanje je šta bi se desilo. Ali vi znate da od mene ne možete da očekujete licemjerstvo. Ma koliko bilo teško, osjećam se veoma ponosnim zbog toga i zbog svake medijske batine koju sam dobio. Smatram to nečim najvrjednijim. I neka tuku. Ne mogu oni udarati koliko mi možemo izdržati, jer oni ne znaju gdje se mi napajamo. Ono odakle se mi napajamo oni ne mogu ni da zamisle.

Ministar ikebana

Onog trenutka kada je Premijer jasno rekao da neće upotrijebiti ili zloupotrijebiti silu protiv muslimana, protiv vakufa, počinje kolaps Rasima Ljajića.

Ovo što radi sa prisluškivanjem, montiranjem, podvalama, diskreditacijom ljudi u Islamskoj zajednici ima za cilj da skrene temu sa njegovog poraza oko zgrade Fakulteta za islamske studije, jer se od tog poraza neće oporaviti nikad, do Kijametskog dana. On se od toga ne može oporaviti i sada se skreće pažnja da narod priča o nečemu drugom. On, kobajagi, potpredsjednik Vlade. Kakav je to potpredsjednik kada čak i to što je htio da pokaže zube na lokalu ne može. Njemu Premijer kaže: „Nemoj da me nagovaraš da ja tamo pravim probleme, a poslije izvučeš…“ Ono što je on rekao ja ne mogu.

Ministar skoro 20 godina, ali ministar ikebana. Šara koja treba tu da stoji, ali ne pita se. To je njegov poraz. Zašto je to njegov poraz? Zato što zna da nema nikakvu politiku i program.

Ljudi oko njega okupljeni su na interesu. Šta on njima obećava i na osnovu čega im nudi neki interes? Na osnovu te laži kako je on nadmoćan u Beogradu, da će on vazda biti vlast i da će oni moći da ostvare neke interese kroz njega. Međutim, kada je Premijer rekao to što je rekao, tamo je nastala bežanija, jer nije on ono što je pričao da jeste. A neće dugo biti ni ovo što jeste. Tu je nastalo rasulo.

Ovu prljavštinu prisluškivanja i montiranja rade samo iz očaja, kada više ne znaju šta će. Zamislite, ministar za telekomunikacije prisluškuje političke protivnike i montira, objavljuje montirane snimke na njegovoj televiziji. Vi znate kakvih je obračuna bilo, pa to nikad niko ni u Miloševićevoj Srbiji nije uradio. Znate da se zato politički čovjek linčuje. E taj baksuz je to uradio i nastavlja to da radi.

Radi to iz očaja jer je doživio katastrofalan poraz. Šta mu je cilj? Da izazove konfuziju. Vidjeli ste, ciljaju se pošteni ljudi u Islamskoj zajednici i članovi moje porodice, jer oni računaju da su to ljudi oko kojih se vrti ta matica i daj tu da udarimo.

Islamska zajednica nije oštećena ni za euro

Izmišljaju se cifre da je oštećena Islamska zajednica za 200.000 eura. Jedan euro Islamska zajednica nije oštećena!

Da, desio se prevarant čovjek koji je bio imam i koji je varao ljude. Da, pokušao je da zloupotrijebi Islamsku zajednicu za te prevare. Da, Mešihat ga je isključio iz radnog odnosa i to je istina. Sve ostalo je montaža i laž.

Time se Mešihat može ponositi zato što svaku truhlu jabuku koja se pojavi mi je maknemo. To je za pohvalu, a sve ostalo je laž i izmišljotina. Naravno, kada se dese takvi fitneluci, to nije iskušenje samo za mene, predsjednika Mešihata i te ljude, već to je iskušenje za sve nas – i za narod i za imame, da vidimo gdje smo.

Fitna je teška, ali je i test za sve

Mene neki pitaju šta je po srijedi ove priče, a ja kažem sljedeće: „Onaj ko će najvećem neprijatelju povjerovati šta priča o nama ne zanima me. Izvinite, ne može mi biti ni prijatelj, džematlija, saveznik onaj ko će neprijatelja slušati šta priča o meni. Logično je da priča zlo.

Ovi presedani će ostati kao lekcija za sva vremena. Psihološko-propagandni rat ima za cilj da vas pokoleba, da izaziva sumnju, da ti umjesto da likuješ i da si zahvalan Bogu za uspjeh na FIS-u i sve druge uspjehe koje imamo, to zaboraviš i počneš da se baviš fitnelukom. Zato je fitneluk zlo.

Zato će naša zajednica, kao Islamska zajednica, kao nacionalna zajednica, na ovome pokazivati svoj kapacitet. Da li nama udbaško-munafičke potvore mogu da škode ili ne mogu. Ako mogu značajno da škode, izvinite, čekat ćemo još jedno pedeset godina da nas gaze, pa ćemo nastaviti, ako ne mogu – idemo dalje. To je za svakog  pojedinačno i kolektivno test. Neka se proba, a i neka se zna.

Sam ili sa 70.000 sljedbenika – neću im kleknuti do zadnjeg trena

Danas sam cilj ja, ili neko drugi. Ali ti ljudi su spremni da ti namontiraju, udare na obraz, da ti ulaze u telefon, kompjuter, da ti gledaju slike pokrivene žene dok je otkrivena – oni nam sve to rade. Pa hoćete li njemu sutra dati da ti odlučuje o djetetu i porodici? Halo, gdje smo mi? Ko je taj ko će dići ruku da glasa za tu sortu? Oni su ovim pokazali ko su i našta su kadri. Uopće me ne zanima da li ću biti sam, sa 20.000 ili 70.000 – sve mi je isto. Neka sam ostanem – ja im kleknuti neću! Protiv njih ću se boriti do zadnjeg trenutka.

Svrha je da se njihove narko-dilerske porodice predstave kao ozbiljne i poštovane, a da se naše hodžansko-hadžijske poštene porodice predstave kao prljave. Na to treba da pristanemo?

Svi znamo da su kupovali dućane od droge. Znamo i da su prvi donijeli drogu u ovaj grad. Ja sada treba da se zastidim što u porodici imam dvadeset medresanata, hadžija? Treba li da se stidim što mi je paradjed bio posvećen mejtepu i džamiji? Treba li da pustim toj sorti da nas gori? Neću! Ne interesuje me i ne zanima me cijena uopće.

Naravno da mi znači podrška. Ali nipošto je ne želim za moj hatar. Neću takvu podršku. Hoću podršku od ljudi koji vjeruju u ove vrijednosti. Da zajedno budemo u safu prema Kibli, na pravom putu. Tada to ima smisla.

A što se tiče njihovih sila i mafija – to su jadnici, to je bijeda, to su kukavice. Kako može biti hrabar onaj koji drogom truje djecu? Ne može! Oni za mene ne predstavljaju ni insekte. Kada bih mogao da se privremeno odreknem svojih moralnih i misionarskih načela, zgadio bi im i dan i noć.

Ako ta sorta bude gornja – nema nas

Zaklet sam misionar na Božijem putu, pa moram da vagam svaku riječ i postupak kako će se odraziti na moju vjeru, narod, budućnost. Inače, ta sorta ne smije da bude gornja. Ako oni budu gornji – nema nas, nema vas, vaših porodica, ni ezana, ni munare, ničega. To se lako promjeni. Znate li da u Beogradu ima preko 100.000 muslimana? Pa gdje su, vidi li ih iko? U Beogradu ima muslimana statistički koliko cijeli Novi Pazar, pa nemaju ni groblje, nema ih na ulici, nemaju džamiju, ne postoje. Zašto? Nemaju instituciju, predstavnike, nemaju nikog ko dostojanstveno staje ispred njih da ih predstavi i onda svi sagnu glave i nestaju.

Mislite li vi da se to nama ne može desiti ko se predamo. I tamo je jednako bilo džamija. To se lahko promijeni. Jednoj zgradi samo srušite stubove i nema je. Ko su stubovi? Ako ne znate, vidite gdje su usmjerena dušmanska koplja, tamo gdje neprijatelj udara – to su stubovi. Pojedinci koje gađaju – oni su vam bitni. One koje miluju – oni su njihovi. Tu stegnite i to branite.

Islamska zajednica nikada nije bila jača, ni u vrijeme Osmanlija

S druge strane, njihova nervoza je logična. Oni najbolje znaju šta su upotrijebili da unište Islamsku zajednicu. Ne da je nisu uništili, već im se vratilo kao bumerang. Islamska zajednica nikada nije bila jača i bolja, ni za vrijeme Osmanlija. Nemoj da se ljuti niko. Nikada Islamska zajednica na ovom prostoru Sandžaka nije bila jača, bolja i kvalitetnija, niti je ikada imala više prave uleme. Ima i krive uleme, ali znajte – gdje je žita, tu je i kukolja. Nikada nije bilo ovako organizovanih institucija. Nikada u svojoj historiji islam nije bio ovako dostojanstveno predstavljen kao sada. Sada izvolite – hoćemo li to hraniti, braniti, dizati i time se ponositi ili ćemo kleknuti udbašima koji prisluškuju i trguju drogom, truju našu djecu, crpe snagu i novac, pljačkaju budžet, prebacuju iz budžetskih sredstava u svoje džepove preko televizije ovog i onog. To je pred nama i na nama.

Ujedinjenje iz straha ili zagrljaj utopljenika

Kažu, ujedinili se. Ujedinili se zašta? Pusti strah. Iz straha se ujedinili. Ja vjerujem da će to biti zagrljaj utopljenika. Jer, kada dvojica ne znaju da plivaju, zagrle se i kao trupina obojica potonu. Ja se nadam da će tako biti. Ali ne može to na osnovu nade. To će biti ukoliko ovaj naš narod to shvati.

Meni je razumljivo da se ne može shvatiti neka komplikovana i maglovita stvar. Ali ako ti Bog da takav primjer, pa ustane jedan Šešelj, ve ma edrake – a znate li vi ko je i šta je Šešelj – i kaže: „Ljudi, nemojte da rušite vakuf.“ Pa ustane Vučić i kaže: „Neću da rušim vakuf.“ A poslije ustanu Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin i kažu: „Dođite da rušite vakuf.“ Šta to njihovim biračima i glasačima treba da se desi da bi otvorili oči? Ja ne znam, ali ovo je na nivou mu'džize, iako nije mu'džiza, da se pogrešno ne shvatim, ali je toliko jasno kao mu'džiza.

Kada Vučić i Šešelj brane, a Ljajić i Ugljanin pokušavaju rušiti vakuf

Da doživiš to da ova dvojica za koje smo mislili, znali i vjerovali da su bili to- to-to kažu da neće na vakuf, jer to pripada Islamskoj zajednici, da Šešelj i Vučić brane vakuf, a da ga Ugljanin i Ljajić ruše. Poslije toga meni se čini da ne treba nijedan išaret, da je to jasno do kraja. Valjda je trebalo i to da se razbistri.

Zato, kada neprijatelj pokuša da vam poturi fitneluk, neku zabunu, znajte tada se safovi zbijaju i uzdignute glave se nastavlja. Da bi vam lakše bilo, sjetite se šta je sve ostvareno, šta smo imali devedesetih u Islamskoj zajednici, a šta sada. Kada budete nabrajali bit će vam lijepo, kada budete svjesni o blagodatima bit ćete zadovoljni, kada budete zadovoljni moći ćete iskreno da zahvaljujete.

Nezadovoljan može da zahvaljuje, ali nisam siguran da je iskren. Često u našoj zahvali fali svijest o blagodatima. Vratite se na blagodati kojima ste darovani da biste bili zahvalni Stvoritelju. Kada budete zahvalni Stvoritelju lahko će vam biti da izdržite ove njihove niske i prljave udarce.

U tom pogledu, želim da zajednički nastavimo na ovom putu, uz dovu Stvoritelju da nam podari snage, razuma, vjere, opredjeljenja i strpljivosti da nastavimo borbu i ne pokleknemo njihovim spletkama i zamkama koje, ma koliko izgledale sofisticirano i komplicirano, očito ne daju željene im rezultate. One će uvijek i zasigurno, kako nam garantuje Stvoritelj, pasti i propasti.

Glas islama 280, strana3-7, Rubrika: NAŠE VIĐENJE, Četvrti talas napada na Islamsku zajednicu