DOSIJE ,,BOSANSKI JEZIK” U ,,POLITICI”      

Napad na bosanski jezik od strane izvjesnih lingvista nastavlja se u svjetlu širenja mržnje i željama za kršenjem civilizacijskih prava Bošnjaka u Srbiji. Naravno, iako nemaju nikakvih ingerencija, izvjesni lingvisti, institucije i mediji nastoje izvršiti pritisak na Vladu Republike Srbije, te političke predstavnike da „koriguju“ zakonodavstvo. U tom smislu, sav pritisak, iako neplodotvoran, ipak uspijeva da širi paniku i mržnju, te animozitet građana Srbije prema Bošnjacima.

Napadi na bosanski jezik traju godinama, a intenzivirano mjesecima, što govori da u Srbiji postoje dekadentni pojedinci koji, očigledno, plate u naučno-obrazovnim institucijama primaju isključivo prema učinku u napadu prema Bošnjacima, jer drugih zaduženja u svom poslu posljednjih godina, zapravo, i nemaju te time, prvenstveno, nanose štetu svom narodu, koji od njih nema nikakve druge koristi. Osim toga, ti krugovi ljudi su nezadovoljni dobrim odnosima Vlade Srbije sa Bošnjacima te su, vjerovatno, njeni izričiti protivnici kao nasljednici sukoba na Balkanu i protivnici evropskog puta Srbije.

U svjetlu svega toga, 31. marta ove godine, u srbijanskom dnevnom listu „Politika“, objavljen je tekst pod nazivom „Jezik bošnjački, a ne bosanski“ izvjesnog autora Miloša Kovačevića, inače, dobro poznatog protagoniste ideje da se bosanski jezik preinači ili ukine u Bosni i Srbiji, što predstavlja bezumne stavove, potkrijepljene drskim izlaganjima o Bošnjacima i pozivima da im se historija prekraja, falsificira i ukida i svoje „ekspertize“ o bosanskom jeziku veoma drsko provlači kroz javnost vršeći tako pritisak na legitimne predstavnike vlasti u Srbiji da svoje odluke mijenjaju u korist kršenja prava Bošnjaka. Istina, jednom je pristao da se suoči pred auditorijomom na TV Pink sa jednim od najutjecajnijih bošnjačkih lingvista i dekanom Departmana za filološke nauke Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Jahjom Fehratovićem, gdje je pokazao svo neznanje i praktično se obrukao pred argumentima gospodina Fehratovića, što je očigledan dokaz zle namjere pomiješane potpunim naučnim neznanjem. Pošto je Kovačević, kao jedan od protagonista zabrane bosanskog jezika, potpuno marginalan jer ne predstavlja nikakvu vlast, niti je ovlašćen da govori u ime Bošnjaka, njegove špekulacije u tom tekstu su na ivici halucinacija, jer negira sve identitetske odrednice Bošnjaka, a posebno se osvrćući na negiranje bosanskog jezika i potpunim podmetanjem njegovih pretpostavki da bosančica nije postojala, da su se Bošnjaci uvijek služili srpskim jezikom i pismom, te da je Povelja Kulina Bana „ćirilična baština“. Na kraju, dao je sebi za pravo da nedoučene bošnjačke filologe uči nečemu što do sada nisu znali, te se time drsko stavio iznad svih naših institucija, što je predstavljalo veliku uvredu.

Na ovaj tekst sam reagirao 31. marta i tim povodom je „Politika“ otvorila moju polemiku sa Kovačevićem. Reagirao sam najprije iz razloga da srbijanskoj javnosti ukažem na štetnost Kovačevićevih izjava, koje sam više vidio kao širenje loše slike prema Bošnjacima, nego li potrebe da se primarno služim naučnim činjenicama pred Kovačevićem, jer tome nije mjesto u dnevnoj štampi, već za naučnim stolom, što mu je i ukazano kasnije. Pošto mi je cilj bio da mu ukažem da nije on taj faktor koji odlučuje o nazivu ejzika nekog naroda i da su Ustav i ostali dokumenti iznad njegove volje, te ga pozvao da obiđe prostorije, biblioteke i stručne ljude iz Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Matice Bošnjaka Sandžaka te Internacionalog univerziteta i tako se bolje upozna sa načnim činjenicama. Čak sam ga na kraju teksta srdačno pozvao da obiđe naše institucije i da ga, kako ih je nazvao „nedoučeni“ bošnjački filolozi nauče.

Dana 4. aprila, umjesto nastavka polemike u kojoj će iznositi svoje dalje stavove, Kovačević je neočekivano, pun predrasuda i prostakluka, udario na moju ličnost. Toliko su ga pogodila ukazivanja da postoje intitucije, biblioteke i stušnjaci među Bošnjacima, da je potpuno skrenuo sa kursa polemike i počeo se koristiti pravim mahalskim žargonom u korist svoje odbrane. Čak je iznijete činjenice koje sam u svom tekstu naveo svojim odgovorom u naslovu opisao riječima: „Parolama u odbranu jezika.“ Ali, čovjek nije shvatio da ja jezik ne branim od njega, niti ga bilo ko drugi pored mene brani, jer on nije taj koji ga može ugroziti. Dva i po miliona Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ i njihov izbor da govore svojim jezikom ne može da ugrozi niko, pa ni neki stručnjačić iz svog toplog kabineta iza sedam gora i sedam mora, koji ne predstavlja nikakvu kariku vlasti, niti se pita o bilo čemu! A to što me je označio u svom tekstu kao „nepismenog“ jer sam aludirao na njegovu naučnu i stručnu neinformirnost, jer sam ipak pošao od prepostavke da čovjek ne zna o čemu govori, a da zna i krivotvoti ono što zna, veliki je dokaz kako se takva ličnost obraća kada mu se na to ukaže. Tekst u kojem je inače, halucinantno, moje ime i prezime spomenuo preko deset puta govori o njegovom mjestu na nekom nivou društveno-naučne lestvice i ličnosti čovjeka koji je pun predrasuda prema istim tim Bošnjacima. Uostalom, njegovo izlaganje je bilo u smjeru da me satanizira pred srbijanskom javnošću, kao nekoga ko je nacionalista. Takav odgovor će ostati zabilježen u historiji dnevnog lista „Politika“ kao jedan od najbesmislenijih, najlošijih i najuvredljivijih tekstova ikada. Čak je potpisom da je redovni profesor Beogradskog univetziteta umnogome narušio ugled najveće obrazovne institucije u Srbiji i šire u regionu.

No, 6. aprila nastavljena je polemika mojim novim tekstom pod nazivom „Bosanski je najstariji jezik na Balkanu“, gdje sam iznio naučna utemjeljenja bošnjačkih lingvista, historičara i naučnih djelatnika, ovoga puta se striktno pozivajući na imena akademika Ferida Muhića i Šefketa Krcića, sa kojima se Kovačević ni za živu glavu, pretpostavljam, nikada ne bi smio susresti za naučnim stolom, pa ih tako kasnije u svojoj replici nije smio ni pomenuti. U tekstu sam svoje zaprepaštenje njegovim vokabularom označio ukazom da u polemici nema mjesta mahalskom žargonu, psovkama i predrasudama. I ponovo je bio pozvan da posjeti naše institucije i da se suoči sa stručnjacima kako bi korigirao svoje stavove, što je naravno odbio u sljedećem tekstu „Da nije smiješno, bilo bi žalosno“ (cinični naslov) od 7. aprila, izbjegavajući odgovor po drugi put. U svom trećem tekstu nastavio je da napada mene, ali ovoga puta i Bošnjake, njihove matične teritorije i nezaobilazno bosanski jezik, čime je stvorio gnjev ne samo bošnjačke, već i spske javnosti.

Dana 8. aprila objavljen je tekst u rubrici „Među nama“, potpisanog od studenta Srđana Draganića, koji je samo predstavljao pitanja oko aktualne situacije oko jezika.

Zatim 11. aprila objavljena je skraćena verzija mog teksta u „,Politici“ naslovljena „Zloupotreba nauke“. Zapravo, ta verzija skraćena je za skoro polovinu teksta, ali je i to bilo dovoljno da se Kovačević više ne oglasi, jer opet napomenut da u polemici nema mjesta njegovim predrasudama i mahalskom žargonu, pa se pretpostavlja da je time konačno i suzbijen njegov način izražavanja, a za drugim nije imao mogućnosti. Pošto sam u tekstu iznio da danas Bošnjaci niti među naučnim niti političkim prijateljima nemaju takvih profila ličnosti kao što je Kovačević, te da mu stanje prijateljstva između Bošnjaka i Srba na Balkanu smeta, jer je sljedbenik ideja sukoba, završio sam rečenicom da „kada bi više obratio pažnju na probleme na svom polju, u svom jeziku, te svoju pažnju usmjerio na njihovo rješavanje, bio bi puno korisniji zajednici kojoj pripada“.

Nakon toga, Kovačević, očigledno ljut, jer je sam upao u zamku u koju je mene svojim provokacijama htio uvući, ostavši bez riječi, vjerovano signalizira trojici autora da se narednih dana (13,14, i 15. aprila) nekim čudom oglase u rubrici „Među nama“ povodom sva tri moja teksta, tako uredno – dan za danom. Kao što Kovačević reče „da nije smiješno, bilo bižalosno“. Tako se javljaju izvjesni autori, među kojima i jedan poznati književnik, koji se također svojim rječnikom i izlaganjem srozava do nivoa na kojem, vjerovatno, svojim ugledom nije zaslužio da se nađe, ali ga je strast u tome ponijela.

Tekst koji sam objavio u Politici 20. aprila, a koji se odnosi na pominjanja mog imena i osvrtima na moje tekstove, prenosim u cijelosti:

– Tekst Radomira Jovanovića „Bježanje od istine“ (13.04.) je u cijelosti fenomen, ali ću se osvrnuti da jedan detalj u njegovom tekstu gdje govori o stvaranju političkih jezika i gdje kaže da „narod koji nema svoj jezik – nije narod“. Bošnjaka na prostorima bivše SFRJ ima preko 2.500.000, a ako ako bi računali Zapadnu Evropu i Tursku, još nekoliko miliona. Njegovo je lično pravo da Bošnjake smatra nekim od nezaštićenih plemena u Africi koja broje 100 ljudi i da izbjegava okolnosti u kojima živi, i to nas u potpunosti ne zanima. Pošto brani svog ahbaba, i kaže da „dokazuje sa lahkoćom“ i u šta je bezrezervno uvjeren, pozivam ga da kod nas dođe i da ga mi uvjerimo lahkoćom, jer imamo svu potrebnu literaturu, na stotine stručnjaka u Novom Pazaru, mada i među studentima može naći dobrog sugovornika, jer smo vrlo obrazovan narod. Pošto je sa ovih krajeva, dobro zna da Bošnjaci i Srbi nikada nisu imali problema da jedni druge priznaju, jer su postojanja i različitosti jedni drugih svjesni više vjekova. Uzgred, ukazat ću na neukus pominjanja Bošnjaka Martinovića, jer među srpskim prezimenima imate prezime Bošnjak ili Hadžić, što ne znači da je prezime odraz porijekla i nacionalne pripadnosti.

Tekst Simona Simonovića „Od gluposti do političke zloupotrebe jedan korak“ (14.04.) je jedan od onih u kojima neko sam nešto tumači i želi od toga napraviti senzaciju. Da li za ovog gospodina postoji bosanski jezik ili ne, potpuno je nebitno, jer o tome u Srbiji ne odlučuje on, već Vlada Republike Srbije sa resornim ministarstvima koja poštuju upotrebu bosanskog jezika tamo gdje Bošnjaci žive. Pozivam i pomenutog gospodina da dođe do Novog Pazara, jer sumnjam da je ikada bio, pa da čuje, vidi, pročita, obiđe i dobije priliku da ovo što je napisao koriguje. Koji jezik je stariji, da se riješiti za naučnim stolom, a ne proklamacijama da ne postoji jedan da bi postojao drugi. A pošto pominje i unaprijed sudi o nekome korištenjem nerazumnih konstatacija, dobro bi bilo da tog istog i upozna. Sve ostalo izgleda kao naručen tekst. Dakle, bujrum, neka dođe da vidi, čuje i sazna!

Tekst Vladimira Zindovića „Guranje prsta u oko“ (15.04.) je tekst koji nekim čudom tek tada aludira na moj tekst od prije više od dvije nedjelje. Gospodin Zindović kaže da ja ne poštujem i ne priznajem Ustav, što je potpuna besmislica, jer se čvrsto vežem za Ustav i član 79. (Pravo na očuvanje posebnosti), koji savjetujem njemu da dobro pročita. Prije će biti da on ne poštuje ono što su predstavnici vlasti potpisali, a on bi to rado ukidao, ali ne može na njegovu žalost. Na jedno neukusno pitanje gdje pominje mog djeda i kaže da mu postavim pitanje kojim jezikom je govorio, mogu odgovoriti da je govorio bosanskim jezikom, što sam imao prilike da se uvjerim dok je bio živ, a ostala su nam mnoga pisma i memoari na bosanskom jeziku iz njegovog doba službovanja u odbrani zemlje od fašista sa šesnaest godina kada je branio Gornji Milanovac! Gospodinu Zindoviću mogu, ako ga baš zanima, pokazati cijelo porodično stablo i cijelu porodičnu povijest. Ali, gospodin Zindović ne zna da savremenim metodama putem nauke i DNK danas se može saznati viševjekovno porijeklo bilo kome od nas i da su druge konstatacije poslije toga suvišne. Što se mojih korijena tiče, oni jesu u Srbiji, jer su Bošnjaci autohtoni narod i u Srbiji kao u Bosni. Iz istih namjera i gospodina Zindovića, kako sebe predstavlja, običnog građanina, pozivam da dođe i posjeti naše institucije i biblioteke za koje pita gdje se nalaze. Bit ću voljan da mu stojim na usluzi, pa da ih zajedno obiđemo!’

Prošlo je, evo, 15 dana od objavljivanja mog posljednjeg teksta u „Politici“, u kojem sam pozvao ljude da dođu, vide, čuju, saznaju, suoče se za naučnim stolom na televiziji i kako god bi bilo njima po volji uz blagonaklone susrete i dobrodošlicu, ali je nastao potpuni muk. Toliko o svima onima kojima smeta bosanski jezik, a nauka i susret sa nama su nemoguća misija.

Glas islama 282, strana 6-7, Rubrika- Analiza, autor Dženis Šaćirović