RAD, RED I DISCIPLINA PRATE ME OD MALIH NOGU

 

Gost ovog broja “Glasa islama” je Mersada Nuruddina Agović, doktor teologije, predavač na Fakultetu za islamske studije, nastavnica islamske vjeronauke, predsjednica BKZ u BiH, porodična žena, umjetnica, kaligrafkinja, pčelarka…

 

GLAS ISLAMA: Es-selamu alejkum gospođo Agović! Molila bih Vas da našoj čitateljskoj publici ukratko predstavite Vaše porijeklo, djetinstvo, školovanje!

AGOVIĆ: Babo mi je iz okoline Tutina (sjeverni dio Sandžaka), a majka iz okoline Rožaja (južni dio Sandžaka). Kao mnoge druge bošnjačke porodice, u potrazi za kvalitetnijim i sigurnijim životom i moji preci su krenuli za Tursku, gdje je već bio odselio veliki dio naroda. Iz nekih političkih razloga, granice prema Turskoj su se zatvorile i dio muhadžirskog bošnjačkog naroda ostao je u Makedoniji, u Skoplju, Orizarima i drugim mjestima.

Oobzirom da su se moja dva djeda u Sandžaku poznavala, odlučila su da moju 15-togodišnju majku Ibrimu udaju za mog 19-togodišnjeg oca Arslana. Omladina se u to vrijeme nije mnogo pitala za svoje životne odluke. Dedo po majci Hadža (Haxha) govorio je sa svojom majkom i na albanskom jeziku kojeg je naučio od svog rahmetli oca Uke, koji je kao mlad poginuo i ostavio petero djece. Majka moje majke umrla je na porođaju, tako da je moja majka nije upamtila i nema čak ni njenu sliku da bi znala kako izgleda.

Po ocu mi je sva porodica, kako bismo kazali, posve bošnjačka. Dedo Šefko je iz Biohana kod Tutina, a bika Fatima iz Naboja (Pešter). Oni su dobili četiri sina, od kojih je moj rahmetli babo najstariji. Moji roditelji dobili su 11 djece, devet kćerki i dva sina, od kojih sam ja najstarije dijete.

Rođena sam 1970. godine u Skoplju, u naselju Čair, gdje sam završila i osnovnu školu, pohađajući nastavu na makedonskom jeziku. Međutim, svo vrijeme praznika i ljetnih raspusta provodili smo u selu Gnila, blizu Biohana i Tutina, gdje smo obrađivali zemlju, kosili travu, sakupljali sijeno, pravili svadbe itd. Baštinili smo sandžačko-bošnjačku i islamsku tradiciju koliko smo mogli i kako smo, u to vrijeme, znali. Da sam Bošnjakinja saznala sam u šestoj godini života (1976.) od jednog Albanca. Naime, igrala sam se sa djecom ispred zgrade kada me taj Albanac prepoznao i rekao: “Hej mala, Bošnjaka, idi zovi baba da izađe!” Pozvala sam baba i usput ga pitala što mi čovjek reče Bošnjaka. On mi je usput kratko objasnio da je to još jedna odredba koju imamo mi „muslimani“ i da je tačno da sam Bošnjakinja.

GLAS ISLAMA: Sjećate li se neke anegdote iz tog vremena školovanja?

AGOVIĆ: Školovanje mi je puno zanimljivih anegdota, od kojih ću za ovu priliku izdvojiti onu kada nam je učiteljica saopćila da ćemo ići na višednevnu ekskurziju u Ohrid i okolna mjesta. Rekla je na makedonskom: ,,Ajfera i Mersada ne treba da plate ekskurziju!” Naime, u mom odjeljenju sva su djeca bili Makedonci, osim Ajfere koja je bila Romkinja i ja Bošnjakinja. Znala sam da je Ajferina porodica bila siromašna, ali mi nije bilo jasno zašto ja ne trebam platiti, pa sam objasnila: „Učiteljice, moja porodica ima dovoljno novaca da meni može tu ekskurziju da plati.“ Ona je rekla: „To je zato što Ajferini roditelji imaju četvoro djece i tvoji šest. Ko god ima više od troje djece ne mora da plati!“ Ja opet kao da nisam shvatala o čemu govori, pa sam poluplačnim glasom ponavljala: „Ali, učiteljice, moj babo ima novaca, platit će moj babo…“ Jedva mi je nekako uspjela dokazati. I otišli smo na tu ekskurziju. Albanci i Turci su se, već odavno, bili izborili za posebne stolove na kojima se ne servira svinjsko meso. Učiteljica me pitala: „Mersada, da li tvoji roditelji kod kuće jedu svinjsko meso?“ Rekla sam: „Ne!“ Rekla je: „Onda ćeš svo vrijeme na ekskurziji provoditi sa svojim odjeljenjem, a samo u vrijeme obroka idi za onaj sto sa Turcima i Albancima!“ I tako sam radila. Iako u to vrijeme nisam znala niti riječ albanskog i turskog, samo sam šutjela za stolom i smješkala se, ali sam duboko u duši znala da im pripadam, više nego djeci iz mog odjeljenja. Kada bi čime htjeli da me ponude sa stola, govorili su također Bošnjaka.

GLAS ISLAMA: Kad ste se iz Skoplja vratili u Sandžak?

AGOVIĆ: Jedan stari amidža je mog oca posavjetovao, obzirom da je imao mnogo ženske djece, da se vrati u Sandžak kako ne bi rizikovao da bilo koja od nas upozna kakvog Makedonca, što je on i učinio. Danas je svih nas devet sestara sretno udato za devet Bošnjaka.

Srednje usmjereno obrazovanje, smjer biologija, završila sam u Rožajama skroz odlučnim uspjehom i dobila diplomu za odlikaše pod nazivom “Luča”. Sudbina je htjela da moja profesorica razrednica odluči da dođe kod mojih roditelja i prosi me za svog brata, kojeg nisam poznavala. Tako sam se sa statusom studenta u 20. godini udala za, tada magistra medicinskih nauka, danas dr. sci. med. Safeta Agovića. Nedavno smo napunili 26 godina braka.

GLAS ISLAMA: Danas živite i radite u Bosni, u Tuzli. Opišite nam malo ratni i postratni period Vašeg života!

AGOVIĆ: Pošto me rat zatekao sa statusom studenta na Pravnom fakultetu u Banja Luci, odlučila sam da upišem Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ali u vrijeme rata nisu primali studente bez završene medrese. Prva ratna godina zatekla me na svadbi djevera u Rožajama, gdje sam bila pri pomoći svekrvi, dok je suprug imao neku operaciju u Tuzli. Nisam mogla preći preko barikada. Svijet je pokušavao da pobjegne iz ratne Bosne, a ja sam pokušavala da uđem u Bosnu. Svi putevi su bili zatvoreni. Neko je rekao da postoji šansa, preko Makedonije avionom do Zagreba, a onda autobusom do Tuzle. Godinu dana sam živjela kod amidže u Skoplju, gdje sam završila za jednu godinu dvije godine medrese u Kondovu. Uspjela sam avionom doći do Zagreba tako što mi je Mešihat u Skoplju izradio dokumenta u kojima, tobože službeno, kao vjersko lice treba da otputujem u Bosnu preko Zagreba. Bila sam sama, veoma mlada i islamski odjevena, ali se nisam bojala jer sam znala da je Allah sa mnom.

Čim sam stigla u Tuzlu, sutradan sam se javila uredu SDA da me rasporedi na zadatak. Jedna srednjovječna žena mi je preporučila, obzirom na završena dva razreda medrese, rad u mektebu „Batva“ u Tuzli. Radila sam u njemu bez ikakve naknade, sve do kraja rata. U međuvremenu sam polagala razliku predmeta, završila treću i četvrtu godinu i dobila diplomu Behram-begove medrese. Od 1996. godine počela sam predavati predmet Islamska vjeronauka u školi, gdje i danas radim taj posao. Također, u međuvremenu sam diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, završila master studij u Novom Pazaru i doktorirala na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Danas predajem na Fakultetu za islamske studije (FIS) u Novom Pazaru.

GLAS ISLAMA: Kada i kako ste se uključili u pokret koji predvodi muftija Muamer Zukorlić?

AGOVIĆ: Osim borbe u djetinjstvu da mlađoj braći i sestrama budem uzor i vlastite borbe sa životnim nedaćama, borbe na putu nauke, prije nekoliko godina, u Bosni, imali smo borbu za spašavanje islamske vjeronauke koju su htjeli istjerati iz obrazovnog sistema. Tu sam savladala strah od toga da svoje stavove javno iznesem i potpišem se, izlažući ih kritikama javnog mnjenja. Shvatila sam da čovjek mora konstantno biti aktivan ako želi zaštititi sebe i vrijednosti u koje vjeruje. Dok sam u Bosni bila aktivna, Sandžaku sam samo pomagala navijački i dovama, sve do 2011. godine kada me je gosp. Hazbija Kalač službeno pozvao na osnivanje Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori. Tu sam uživo vidjela saradnike sa kojima sam se, prije toga, dopisivala u okviru izvjesnih projekata realiziranih „na daljinu“.

Od 2011. godine sam aktivni član pokreta koji predvodi muftija Muamer Zukorlić, koji danas broji na hiljade sljedbenika. Najviše su me fascinirali red, rad i disciplina koju nigdje prije nisam u toj mjeri vidjela, požrtvovanost jednih za druge, iskrenost, plemenitost koju sam mogla da prepoznam samo u pričama o životu ashaba i tabiina. Gledala sam kako moji saradnici, braća i saborci, bez imalo sujete, prepuštaju jedan drugome funkcije i oblasti djelovanja samo da bi pobijedila dobrobit za narod. Gledala sam kako hrabro ustaju da brane svoje svetinje, čak i kada situacija izgleda potpuno beznadežno. Mnogo puta sam se uvjerila da je Allah sa njima. Baška za pohvalu je i njihov bratski odnos prema saradnicama, sestrama.

GLAS ISLAMA: Kako Vaša porodica gleda na sve Vaše aktivnosti?

AGOVIĆ: Moja porodica ima razumijevanja prema mom poslu. Kada sam na predavanjima, u domovini ili dijaspori (imam i tamo neka gostovanja), strpljivo čekaju da dođem, a kada se vratim potrudim se da postignem sve što kuću čini domom, čak nađem i vremena za hobi – slikarstvo, pčelarstvo. Suprug voli raditi u bašči u kojoj je napravio veliki plastenik, a pomogne mu, kada može, i naš Nuruddin koji je trenutno maturant u Hemijskoj školi.

Član sam Udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona u koje sam učlanila i svoju šestu sestru Amelu. Pčelarstvo volim iz još jednog razloga: u svom pčelinjaku vidim isti red, rad i disciplinu kao u našem sandžačkom slobodarskom pokretu. Red, rad i disciplina prate me od malih nogu i molim Allaha Uzvišenog da preselim „sa svojih nogu“, kao što mi je preselio pradjed u borbi, nana rađajući, rahmetli dedo na putu prema Sarajevu, rahmetli babo na jednoj dženazi…

Vama omladini, iznad svega, želim da imate kvalitetne uvjete za život, da znate ko ste i šta ste, da nikog prvi ne napadate, ali da ste spremni braniti se ako zatreba, da gajite lijepe međuljudske odnose, ukratko, da budete sretni i uspješni na oba svijeta, inšaAllah!

Glas islama 283, strana 22-23, Rubrika: Razgovor s povodom, Razgovarala: Amela Salković