HomeGlas islamaAnalizeRAD, RED I DISCIPLINA PRATE ME OD MALIH NOGU 5. Jula 2017. Analize, Glas islama 1378 Gost ovog broja “Glasa islama” je Mersada Nuruddina Agović, doktor teologije, predavač na Fakultetu za islamske studije, nastavnica islamske vjeronauke, predsjednica BKZ u BiH, porodična žena, umjetnica, kaligrafkinja, pčelarka… GLAS ISLAMA: Es-selamu alejkum gospođo Agović! Molila bih Vas da našoj čitateljskoj publici ukratko predstavite Vaše porijeklo, djetinstvo, školovanje! AGOVIĆ: Babo mi je iz okoline Tutina (sjeverni dio Sandžaka), a majka iz okoline Rožaja (južni dio Sandžaka). Kao mnoge druge bošnjačke porodice, u potrazi za kvalitetnijim i sigurnijim životom i moji preci su krenuli za Tursku, gdje je već bio odselio veliki dio naroda. Iz nekih političkih razloga, granice prema Turskoj su se zatvorile i dio muhadžirskog bošnjačkog naroda ostao je u Makedoniji, u Skoplju, Orizarima i drugim mjestima. Oobzirom da su se moja dva djeda u Sandžaku poznavala, odlučila su da moju 15-togodišnju majku Ibrimu udaju za mog 19-togodišnjeg oca Arslana. Omladina se u to vrijeme nije mnogo pitala za svoje životne odluke. Dedo po majci Hadža (Haxha) govorio je sa svojom majkom i na albanskom jeziku kojeg je naučio od svog rahmetli oca Uke, koji je kao mlad poginuo i ostavio petero djece. Majka moje majke umrla je na porođaju, tako da je moja majka nije upamtila i nema čak ni njenu sliku da bi znala kako izgleda. Po ocu mi je sva porodica, kako bismo kazali, posve bošnjačka. Dedo Šefko je iz Biohana kod Tutina, a bika Fatima iz Naboja (Pešter). Oni su dobili četiri sina, od kojih je moj rahmetli babo najstariji. Moji roditelji dobili su 11 djece, devet kćerki i dva sina, od kojih sam ja najstarije dijete. Rođena sam 1970. godine u Skoplju, u naselju Čair, gdje sam završila i osnovnu školu, pohađajući nastavu na makedonskom jeziku. Međutim, svo vrijeme praznika i ljetnih raspusta provodili smo u selu Gnila, blizu Biohana i Tutina, gdje smo obrađivali zemlju, kosili travu, sakupljali sijeno, pravili svadbe itd. Baštinili smo sandžačko-bošnjačku i islamsku tradiciju koliko smo mogli i kako smo, u to vrijeme, znali. Da sam Bošnjakinja saznala sam u šestoj godini života (1976.) od jednog Albanca. Naime, igrala sam se sa djecom ispred zgrade kada me taj Albanac prepoznao i rekao: “Hej mala, Bošnjaka, idi zovi baba da izađe!” Pozvala sam baba i usput ga pitala što mi čovjek reče Bošnjaka. On mi je usput kratko objasnio da je to još jedna odredba koju imamo mi „muslimani“ i da je tačno da sam Bošnjakinja. GLAS ISLAMA: Sjećate li se neke anegdote iz tog vremena školovanja? AGOVIĆ: Školovanje mi je puno zanimljivih anegdota, od kojih ću za ovu priliku izdvojiti onu kada nam je učiteljica saopćila da ćemo ići na višednevnu ekskurziju u Ohrid i okolna mjesta. Rekla je na makedonskom: ,,Ajfera i Mersada ne treba da plate ekskurziju!” Naime, u mom odjeljenju sva su djeca bili Makedonci, osim Ajfere koja je bila Romkinja i ja Bošnjakinja. Znala sam da je Ajferina porodica bila siromašna, ali mi nije bilo jasno zašto ja ne trebam platiti, pa sam objasnila: „Učiteljice, moja porodica ima dovoljno novaca da meni može tu ekskurziju da plati.“ Ona je rekla: „To je zato što Ajferini roditelji imaju četvoro djece i tvoji šest. Ko god ima više od troje djece ne mora da plati!“ Ja opet kao da nisam shvatala o čemu govori, pa sam poluplačnim glasom ponavljala: „Ali, učiteljice, moj babo ima novaca, platit će moj babo…“ Jedva mi je nekako uspjela dokazati. I otišli smo na tu ekskurziju. Albanci i Turci su se, već odavno, bili izborili za posebne stolove na kojima se ne servira svinjsko meso. Učiteljica me pitala: „Mersada, da li tvoji roditelji kod kuće jedu svinjsko meso?“ Rekla sam: „Ne!“ Rekla je: „Onda ćeš svo vrijeme na ekskurziji provoditi sa svojim odjeljenjem, a samo u vrijeme obroka idi za onaj sto sa Turcima i Albancima!“ I tako sam radila. Iako u to vrijeme nisam znala niti riječ albanskog i turskog, samo sam šutjela za stolom i smješkala se, ali sam duboko u duši znala da im pripadam, više nego djeci iz mog odjeljenja. Kada bi čime htjeli da me ponude sa stola, govorili su također Bošnjaka. GLAS ISLAMA: Kad ste se iz Skoplja vratili u Sandžak? AGOVIĆ: Jedan stari amidža je mog oca posavjetovao, obzirom da je imao mnogo ženske djece, da se vrati u Sandžak kako ne bi rizikovao da bilo koja od nas upozna kakvog Makedonca, što je on i učinio. Danas je svih nas devet sestara sretno udato za devet Bošnjaka. Srednje usmjereno obrazovanje, smjer biologija, završila sam u Rožajama skroz odlučnim uspjehom i dobila diplomu za odlikaše pod nazivom “Luča”. Sudbina je htjela da moja profesorica razrednica odluči da dođe kod mojih roditelja i prosi me za svog brata, kojeg nisam poznavala. Tako sam se sa statusom studenta u 20. godini udala za, tada magistra medicinskih nauka, danas dr. sci. med. Safeta Agovića. Nedavno smo napunili 26 godina braka. GLAS ISLAMA: Danas živite i radite u Bosni, u Tuzli. Opišite nam malo ratni i postratni period Vašeg života! AGOVIĆ: Pošto me rat zatekao sa statusom studenta na Pravnom fakultetu u Banja Luci, odlučila sam da upišem Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ali u vrijeme rata nisu primali studente bez završene medrese. Prva ratna godina zatekla me na svadbi djevera u Rožajama, gdje sam bila pri pomoći svekrvi, dok je suprug imao neku operaciju u Tuzli. Nisam mogla preći preko barikada. Svijet je pokušavao da pobjegne iz ratne Bosne, a ja sam pokušavala da uđem u Bosnu. Svi putevi su bili zatvoreni. Neko je rekao da postoji šansa, preko Makedonije avionom do Zagreba, a onda autobusom do Tuzle. Godinu dana sam živjela kod amidže u Skoplju, gdje sam završila za jednu godinu dvije godine medrese u Kondovu. Uspjela sam avionom doći do Zagreba tako što mi je Mešihat u Skoplju izradio dokumenta u kojima, tobože službeno, kao vjersko lice treba da otputujem u Bosnu preko Zagreba. Bila sam sama, veoma mlada i islamski odjevena, ali se nisam bojala jer sam znala da je Allah sa mnom. Čim sam stigla u Tuzlu, sutradan sam se javila uredu SDA da me rasporedi na zadatak. Jedna srednjovječna žena mi je preporučila, obzirom na završena dva razreda medrese, rad u mektebu „Batva“ u Tuzli. Radila sam u njemu bez ikakve naknade, sve do kraja rata. U međuvremenu sam polagala razliku predmeta, završila treću i četvrtu godinu i dobila diplomu Behram-begove medrese. Od 1996. godine počela sam predavati predmet Islamska vjeronauka u školi, gdje i danas radim taj posao. Također, u međuvremenu sam diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, završila master studij u Novom Pazaru i doktorirala na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Danas predajem na Fakultetu za islamske studije (FIS) u Novom Pazaru. GLAS ISLAMA: Kada i kako ste se uključili u pokret koji predvodi muftija Muamer Zukorlić? AGOVIĆ: Osim borbe u djetinjstvu da mlađoj braći i sestrama budem uzor i vlastite borbe sa životnim nedaćama, borbe na putu nauke, prije nekoliko godina, u Bosni, imali smo borbu za spašavanje islamske vjeronauke koju su htjeli istjerati iz obrazovnog sistema. Tu sam savladala strah od toga da svoje stavove javno iznesem i potpišem se, izlažući ih kritikama javnog mnjenja. Shvatila sam da čovjek mora konstantno biti aktivan ako želi zaštititi sebe i vrijednosti u koje vjeruje. Dok sam u Bosni bila aktivna, Sandžaku sam samo pomagala navijački i dovama, sve do 2011. godine kada me je gosp. Hazbija Kalač službeno pozvao na osnivanje Bošnjačke kulturne zajednice u Crnoj Gori. Tu sam uživo vidjela saradnike sa kojima sam se, prije toga, dopisivala u okviru izvjesnih projekata realiziranih „na daljinu“. Od 2011. godine sam aktivni član pokreta koji predvodi muftija Muamer Zukorlić, koji danas broji na hiljade sljedbenika. Najviše su me fascinirali red, rad i disciplina koju nigdje prije nisam u toj mjeri vidjela, požrtvovanost jednih za druge, iskrenost, plemenitost koju sam mogla da prepoznam samo u pričama o životu ashaba i tabiina. Gledala sam kako moji saradnici, braća i saborci, bez imalo sujete, prepuštaju jedan drugome funkcije i oblasti djelovanja samo da bi pobijedila dobrobit za narod. Gledala sam kako hrabro ustaju da brane svoje svetinje, čak i kada situacija izgleda potpuno beznadežno. Mnogo puta sam se uvjerila da je Allah sa njima. Baška za pohvalu je i njihov bratski odnos prema saradnicama, sestrama. GLAS ISLAMA: Kako Vaša porodica gleda na sve Vaše aktivnosti? AGOVIĆ: Moja porodica ima razumijevanja prema mom poslu. Kada sam na predavanjima, u domovini ili dijaspori (imam i tamo neka gostovanja), strpljivo čekaju da dođem, a kada se vratim potrudim se da postignem sve što kuću čini domom, čak nađem i vremena za hobi – slikarstvo, pčelarstvo. Suprug voli raditi u bašči u kojoj je napravio veliki plastenik, a pomogne mu, kada može, i naš Nuruddin koji je trenutno maturant u Hemijskoj školi. Član sam Udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona u koje sam učlanila i svoju šestu sestru Amelu. Pčelarstvo volim iz još jednog razloga: u svom pčelinjaku vidim isti red, rad i disciplinu kao u našem sandžačkom slobodarskom pokretu. Red, rad i disciplina prate me od malih nogu i molim Allaha Uzvišenog da preselim „sa svojih nogu“, kao što mi je preselio pradjed u borbi, nana rađajući, rahmetli dedo na putu prema Sarajevu, rahmetli babo na jednoj dženazi… Vama omladini, iznad svega, želim da imate kvalitetne uvjete za život, da znate ko ste i šta ste, da nikog prvi ne napadate, ali da ste spremni braniti se ako zatreba, da gajite lijepe međuljudske odnose, ukratko, da budete sretni i uspješni na oba svijeta, inšaAllah! Glas islama 283, strana 22-23, Rubrika: Razgovor s povodom, Razgovarala: Amela Salković