INSTITUCIJE BRANE NAROD

Tribina MOK-a o genocidu u Burmi

“Genocid u Burmi, poruke i pouke” naziv je tribine koju je 14.09.2017. godine organizirao Muslimanski omladinski klub. Na tribini su učešće uzela tri predavača: vršilac dužnosti muftije sandžačkog hafiz Abdurrahman-ef. Kujević, predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice dr. Admir Muratović i dr. Ekrem Tucaković, analitičar i novinar iz Bosne i Hercegovine.

(iz obraćanja dr. Ekrema Tucakovića)

Naša vjera nas uči da se na svakom stanju u kojem se nalazimo zahvalimo Allahu dž.š. i donesemo salavat na Njegovog Poslanika Muhammeda a.s. Nakon ove zahvale želim se zahvaliti i organizatoru večerašnje tribine cijeneći da je veoma važno da mi večeras ovdje i na svim drugim mjestima i prilikama govorimo o stradanju Rohinja muslimana u Burmi, jer taj govor i podsjećanje treba da je naša obaveza. Prošle sedmice je dobitnik Nobelove nagrade južnoafrički biskup Dezmond Tutu uputio pismo premijerki Mijanmara Aung San Suu Kyi u kojem žestoko protestira protiv njene šutnje na stradanje Rohinja muslimana. On kaže da se ljudi ne rađaju sa diskriminacijom i mržnjom nego se uče da mrze i diskriminiraju druge ljude, zato je važno da mi govorimo protiv mržnje i ukazujemo na tu diskriminaciju.

Mi kada govorimo iz bosanske persprektive i onoga što je Bosna preživjela u proteklom periodu, ako uzmemo ovu konstataciju, zaista je tako. Jako je veliko pitanje ko je naučio mržnji te naše komšije koje su proizvele toliku patnju svojim komšijama Bošnjacima muslimanima. Danas u svijetu kada gledamo ove mnoge neuralgične tačke i stradanja znači da je neko naučio te ljude da mrze i diskriminiraju i progone druge ljude. Potrebno je govoriti protiv mržnje i diskriminacije, a ovdje govorimo o Rohinja muslimanima.

Zadovoljstvo mi je što sam u Sandžaku nakon dužeg vremena. Nosim iz Sandžaka lijepe uspomene i imam određeni dug prema Sandžaku i Novom Pazaru jer jedan dio mog obrazovanja je vazan za Novi Pazar i Internacionalni univerzitet. Imam neke posebne sentimente prema tom segmentu svoga života i naravno prema svima ovdje, prvenstveno ljudima sa kojima sam imao priliku da se družim i da zajedno radimo.

Govorimo o stradanju muslimana na nekim rubnim područjima muslimanskog svijeta i mi smo u Sandžaku i Bosni jedno od tih rubnih područja muslimanskog svijeta, neka granica. Kada govorimo o geografskom području Jugoistočne Azije onda govorimo o tri zemlje u kojima su već dugo vremena muslimani izloženi progonima, diskriminaciji, pa čak i fizičkoj eliminaciji. Na jugu Tajlanda muslimani Malajci su također izloženi progonima i diskriminaciji, ali zbog zatvorenosti tog društva izvještaji su jako rijetki i vrlo malo imamo saznanja i informacija o tim progonima. Povremeno se te informacije probiju te saznamo za patnje i stradanja  tih muslimana.

Isto tako, Moro muslimani na jugu Filipina već decenijama vode borbu za priznavanje svog ljudskog dostojanstva i autonomiju i ta borba traje, izloženi su raznim vrstama progona i ubistava. Zbog tih tortura kojima su izloženi nekada bude nekih postupaka koji nisu prihvatljivi, ali je to rezultat očaja i nerazumijevanja kako međunarodne zajednice tako i muslimanskog svijeta da im pomogne. Danas u međunarodnoj javnosti obično se taj pokret Moro muslimana za nezavisnost veže za Al-Kaidu i ISIL, jer grupa Abu Sajaf sa Filipina je okarakterisana kao teroristička organizacija i grupacija. U osnovi toga bilo je pokušaja da muslimani na Filipinima budu poštovani, imaju svoje dostojanstvo i mogu ostvariti svoja prava, ali u decenijama borbe oni to nisu mogli da ostvare i ta borba još uvijek traje.

Treća zemlja u kojoj je jako izraženo stradanje muslimana jeste Burma – Mijanmar i mi ćemo večeras više o tome govoriti. Na području Šri Lanke česti su progoni i ubistva muslimana od budističkih nacionalista. S vremena na vrijeme ko prati ta stradanja i progone može dobiti određene informacije i saznanja o progonu muslimana na Šri Lanci. Područje Jugoistočne Azije sa pozicije ovog prava muslimana je jako problematično i muslimani su izloženi jako teškim uslovima života i diskriminaciji.

Kada govorimo o Burmi ili današnjem Mijanmaru, sastoji se od sedam provincija ili pokrajina, a 70% stanovništva čine Burmanci. U vjerskom smislu jako je heterogena. Postoji preko 135 priznatih religijskih skupina, a najveća vjerska grupacija su budisti koji čine oko 90% stanovništva, zatim kršćani i prema nekim procjenama 4,3% muslimana živi u Mijanmaru. Prisustvo muslimana na području Burme prema nekim historijskim pokazateljima vezuje se za IX stoljeće. Prvi kontakti ovog područja sa muslimanima i islamom ostvareni su preko arapskih, persijskih i indijskih trgovaca i moreplovaca, derviša i sufija koji su dolazili u ova područja i nastanjivali se – neki su ostajali, a neki se vraćali. Već u XIV i XV stoljeću na području Burme i Mijanmara imamo snažnu muslimansku prisutnost, dobru organizaciju života. Godine 1430. imamo jedan neovisan sultanat koji je bio jako razvijen i u civilizacijskom i kulturnom smislu jako napredan. To je trajalo do 1580. godine kada to područje Arakana biva okupirano od strane burmanske vojske i vlasti. U tom periodu nakon 80 godina ovo područje dolazi pod kolonijalnu vlast Velike Britanije, koja je okupirala to područje i napravila jedinstvenu Britansku Indiju, koja je obuhvatala Indiju, Tajland, Burmu i čitavo to područje. Tada kolonizatori nisu osvajali područja kako bi ih izgrađivali već kako bi iskoristili ljudske i prirodne resurse, kako bi im uzeli ono što imaju na raspolaganju. U demografskom smislu Britanci na područje Burme jednim dijelom naseljavaju ljude iz Indije i Bangladeša na polja riže da se obrađuju gdje je jedan dio stanovništva i ostao tu. Današnji problem oko prisustva muslimana na području Mijanmara veže se za tu demografsku politiku Britanije. Mijanmarske vlasti niječu autohtonost muslimanima na tom području govoreći da su oni doseljeni u vrijeme britanske vlasti i da nisu autohtono stanovništvo na ovom području. Po drugim pokazateljima to zaista nije tako.

Muslimani u Burmi spadaju u tri grupe. Jedni jesu bili doseljenici iz Indije koji su se tu naselili, živjeli i formirali svoje porodice, a ekonomski su bili prosperitetni. Ta grupa muslimana koji su došli sa područja Indije, nakon sticanja nezavisnosti Burme od 1948. do 1970-tih godina uglavnom su protjerani sa tog područja i krajem 70-tih godina XX vijeka vrlo je malo bilo prisutno muslimana indijskog porekla na području Burme, jer su ih smatrali strancima i dijelom kolonijalnog nasljeđa i protjerali su ih. Drugi dio ili grupa muslimana su zerbadi – muslimani koji su tu dolazili iz Bangladeša, Indije, ili su autohtoni Burmanci koji su se ženili sa Burmankama. Oni baštine običaje i kulturu Burme, imaju nešto povlašteniji položaj i priznati su. Već 90-tih godina XX stoljeća burmanska nacionalistička vlast je vodila kampanju čiste i lijepe nacije, progona svih grupacija koji nisu čistokrvni Burmanci. Muslimane koji su imali burmansko porijeklo nastojali su vratiti u pradjedovsku vjeru, kao što imamo i ovdje na našim područjima vrlo često izjave da su neki izdali vjeru svojih pradjedova i da ih treba u nju vratiti.

Treća grupa autohtonih muslimana na području Arakana ili Rakinje jesu Rohinja muslimani. Sebe smatraju autohtonim narodom koji ima svoj jezik, kulturu i običaje, koji ne samo da baštini autohtonost na tom području već je ostavio značajne civilizacijske i kulturološke tragove. Neki govore da Rohinja muslimana ima 1,3 miliona. Intervju za Preporod 15. juna dao je dr. Vakan Udin, koji je predsjednik Unije Rohinja muslimana sa sedištem u SAD. To je organizacija koja okuplja 61organizaciju i instituciju Rohinja muslimana u svijetu, priznata je od Organizacije islamske konferencije kao relevantna nevladina organizacija i UN ima sa njom saradnju. On kaže da u svijetu danas ima preko 3 miliona Rohinja muslimana, od kojih 1,5 milion živi na području Mijanmara, a 1,5 milion je raseljen širom svijeta, od toga najviše u Bangladeš 500 hiljada, Pakistan 350 hiljada, Maleziju oko 150 hiljada, a znatan broj ih ima u Saudijskoj Arabiji.

Prema njegovoj tvrdnji, cilj ovih progona je upravo da se u potpunosti oduzme autohtonost Rohinja muslimanima i to je bila politika koja im je oduzela državljanstva. Od 70-tih godina XX vijeka politika burmanske vlade je Rohinja muslimane proglasila strancima, ilegalnim imigrantima na području Burme, oduzela im je lične karte i dala privremene legitimacije za boravak kao strancima. Godine 2015. i to su im oduzeli tako da su prema izvještaju UN-a Rohinja muslimani najveća etnička grupacija u svijetu bez domovine i državljanstva bez ikakvih prava. Oni su stranci u svojoj državi, narod koji je bio autohton, koji tu živi 1300 godina. Oni su tu, to je njihova zemlja. Država ih je proglasila ilegalnim doseljenicima i oduzela im državljanstvo. Sva prava i privilegije su im onemogućene i zabranjene, ograničen je broj rađanja i sklapanja brakova. Porezi za zemlju su jako veliki za Rohinja muslimane i ako ne mogu plaćati porez brzo ostaju bez zemlje i kretanje im je jako ograničeno. Mnogi mesdžidi i džamije su u selima potpuno uništeni. Svi tragovi onoga što su gradili i pravili na tom području uništavaju se i na taj način se dovode u situaciju da nema tragova koji govore o njihovom prisustvu na tom području.

Stradanje Rohinja muslimana ipak traje jako dugo, najmanje sedam decenija, od 1948. Godine, od doba nezavisnosti Mijanmara i Burme, mada su stradanja počela još ranije. Vidimo da ni Međunarodna zajednica ni muslimanski svijet nisu uspjeli da to pitanje riješe. Oni su sada na putu da izgube svoju državu i budu protjerani. Nažalost, ni države u okruženju nisu raspoložene da prime izbjeglice Rohinje. U prvih pet mjeseci 2015. godine oko 57.000 Rohinja muslimana krenulo je na brodovima prema Indoneziji, Maleziji i Tajlandu, 28.000 je ostalo na moru i nijedna država ih nije htjela primiti. Čak su tajlandske vlasti jedan dio brodova ispratile daleko na pučinu i prepustili ih laganom umiranju. Oni su grupa koja je jako nepoželjna u okruženju u zemljama gdje žive. Ovdje je bitan pokazatelj koliko je važno na sve načine čuvati svoju autohtonost na zemlju, domovinu, prostor, jer to za nas niko drugi neće uraditi.

Podsjetit ću vas na jedan dio kazivanja iz knjige Amina Malufa „Lav afrički“. Jako je inspirativan i veže se za ovu temu. On opisuje jedan događaj kada prognanici iz Granade dolaze u Maroko sa nadom da će se pregrupisati i uz pomoć muslimanskog naroda ponovo se vratiti u svoje kuće. Biraju svog izaslanika da posjeti turskog sultana, egipatskog vladara i perzijskog šaha, da ih upozna sa njihovim stanjem i zatraži pomoć. Imaju velika očekivanja i nade od muslimanskog svijeta i njihovih predstavnika. On odlazi i posjećuje te prijestolnice i nakon izvjesnog vremena se vraća. Grupe ga dočekuju sa ushićenjem i pitaju da li će se vraćati kući, našta im je on rekao: „Posjetio sam Istanbul, Egipat i Perziju, svi su jako zainteresirani za naše stanje i pomoći će nam, samo ne znam kada će, to je pitanje vremena.“ Oni odlaze sa tom nadom i uvjerenjem, a on ostaje sa svojim sestrićem Hasanom i njemu kaže pravu istinu: „Bio sam u Istanbulu. Perzijski šah samo što nije napao Turke, a Turci su u sukobu sa Venecijom, a egipatski vladar je primio brod i tovare pšenice od Španaca Kastiljanaca kao znak dobre volje i saradnje, ali nisam imao hrabrosti reći to ovim ljudima ovdje.“ Kada ga je sestrić upitao kako je mogao da im sakrije istinu, on je rekao: „Znam da ti ljudi na zidu čuvaju ključeve od svojih kuća u Granadi i svaki dan čekaju i nadaju se kada će se vratiti i sa tom nadom žive i oni i njihova djeca. Nisam spreman tu nadu da im ubijem, a možda bih im trebao to kazati, ali ko ima hrabrosti da im to kaže. Da bi ustao i uspio moraš se dići, a da bi se digao moraš biti svjestan da si na zemlji, a ja te hrabrosti nemam.“

Ono što je poruka za nas iz stanja Rohinja muslimana jeste da budemo svjesni da živimo na rubnim krajevima muslimanskog svijeta i moramo jačati vlastite kapacitete da možemo biti sposobni da branimo sebe i svoje interese. Tek kada budemo sposobni da branimo sebe i ono što imamo, možda će nam drugi priteći u pomoć. Ali ako vide da smo nejaki i slabi i ti drugi će odustati. Rohinja muslimani imaju problem zbog države i okruženja i zbog njihovog stanja i nemoći neće ih čak da ih prime ni kao izbjeglice.

Jedan od problema Rohinja muslimana je što glas o njima ne može prodrijeti u svijet i javnost. U Mijanmaru je od 1962. do 2001. godine bio na vlasti vojni režim i hunta koja je držala sve pod kontrolom i vijesti koje su išle iz Burme prema vani bile su strogo kontrolirane. Kada se nalazite u neprijateljskom okruženju i prepustite da vaš neprijatelj kroji i plasira informacije o vama onda vam se ovo događa. Nama muslimanima u Bosni i vama ovdje što ovo radite svaka vaša institucija je jako važna i bitna, bilo politička, medijska ili obrazovna. Sve su to kanali kroz koje možemo širiti istinu o sebi i djelovati. Ako jedan kanal padne, imamo još onih koji mogu to da kompenziraju i nadomjeste. Najgore prolaze ljudi koji su neorganizirani i grupacije muslimana koji nemaju svoje vlastite predstavnike te su osuđeni da ih neko drugi predstavlja i da neko drugi o njima govori i zastupa njihove interese. Trebamo se solidarizirati i naš glas treba da bude jako glasan i bitan, jer imamo na to moralno pravo. Bošnjaci, muslimani znaju kako je to biti žrtva i biti diskriminiran. To nam je i pouka i poruka da moramo vlastite kapacitete jačati i čuvati jedni druge. Nama ne može biti niko važniji od našeg komšije ovdje, od naših institucija. Niko sa strane neće doći da nam pomogne ako smo nemoćni. Indonezija je najmnogoljudnija muslimanska zemlja, zatim Malezija, Pakistan, svo to okruženje je moćno i brojno, ali više od šest decenija pate i ne rješavaju svoj problem. Nadam se da će Allah dati snage muslimanima i ummetu da osjete bol i patnju tih ljudi i da poduzmu neke akcije koje bi, u najmanju ruku, ublažile ove patnje i konačno vodile nekom rješenju.

GLAS ISLAMA 285, STRANA 47-48,