REVOLUCIONARNO PJESNIŠTVO HIMNIČNOG ZASLONA U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI XVIII i XIX VIJEKA

KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI (V)

U prethodnim tekstovima tretirali smo fenomen himne i njenu evoluciju od religijske do profane masovne pjesme i simbola naroda, krećući se od globalne ka regionalnoj poziciji, ka prostoru Balkana. Obzirom na sve specifičnosti područja Balkana u nekoliko narednih tekstova ćemo govoriti o himnama i pjesmama himničnog, revolucionarnog i buntovnog zaslona kod središnjih naroda ovog poluotočja, naročito u periodu tranzicija XVIII i XIX vijeka, krenuvši od Bošnjaka kod kojih u suštini, usljed kulturoloških i drugih posebnosti, i nema razvijene himnične tradicije koju susrećemo kod drugih naroda, ali ima revolucionarnog i buntovnog pjesništva koje, prema općoj prisutnosti u narodu, poprima karakter himničnasti.

Specifičnost položaja Bošnjaka u Osmanskom carstvu diktirao je i književni izričaj ovog balkanskog naroda, što je podrazumijevalo i orijentalno-islamski civilizacijski kod življenja nasuprot zapadno-kršćanske kulture, pa samim time i književni izričaj koji je nastajao u formi i duhu orijentalne literature, ali i autorskih poriva bošnjačkih pisaca koji su proizilazili iz kulturnog naslijeđa i potreba naroda, tako da se književni iskaz ovaploćavao u tri zasebna kanona: divanskoj, usmenoj i alhamijado književnosti. Obzirom da je divanska književnost predstavljala univerzalizaciju i pripadnost tada najrazvijenijoj svjetskoj baštini sa precizno utvrđenim formama i poetskim temama i motivima iz islamske duhovnosti, a usmena literatura iskaz i stanje duha naroda, alhamijado književnost je bivala kopča među ovim dijametralno drukčijim literarnim iskazima – oblikovno i tematsko-motivski komparirajući oba lirska obznanjenja, u kome prvi ima obrise sakralnosti usmjerene prema apoteozi božanske ljepote i nadanja u zadobijanje Njegove milosti, a drugi smatran tek pukom dokolicom i zabavom širokih masa bez obzira na tanahne misli i dominantnu osjećajnost sevdalinke i balade, ili pak, mitološki zasnovanu epiku s primarnim ciljem izgradnje borbenog duha i jačanja samosvijesti o očuvanju krajišta i granica devleta. Kao takva, alhamijado literatura se razliva na dva lahko uočljiva diferencirana rukavca: prvi jasno iskazan kroz naglašenu islamsku duhovnu komponentu pretežno uronjenu u sufijsku mistiku i moralno-didaktičku gnostiku pod apsolutnim utjecajem divanskog pjesništva i drugi, koji sve češće susrećemo u XVIII i XIX vijeku, kao iskaz bunta i protesta spram koruptivnih lokalnih i regionalnih vlasti i tek bojažljivog isticanja vlastite narodne samoposebnosti, naročito u događajnostima izražene netrpeljivosti centralističkih vlasti spram bošnjačkog naroda u cjelini. Većina takvih tekstova prihvatani su kao lični stav pojedinca i kolektiviteta i usvajani od strane, maltene, cjelokupnog naroda koji ih je pronosio s generacije na generaciju i, iako ne zapisani i štampani u trenutku, pa čak i vremenu nastanka, preživjeli su do danas kao odraz stanja duha bošnjačkog naciona u jednom rastegljivom povjesnom trenutku. Opća popularnost koju su uživali u puku dovodi ih u vezu sa evropskom revolucionarnom i buntovnom poezijom. Mada se od iste razlikuju formom i načinom interpretiranja, univerzalnost borbe obespravljenog, poniženog, siromašnog i potlačenog naroda za slobodu, dostojanstvo, poboljšanje društvenog položaja i jednakopravnost socijalnog statusa čini ih dovoljno bliskim da ih možemo u jednom širem kontekstu sagledavati kao literaturu iznuđenu prilikama mijena i svekolike svjetske krize te pokušajima pojedinca da se izbori za sebe i svoj narod na pukotinama civilizacijskog propuha.

Kao što smo vidjeli u prethodnim tekstovima, evropska revolucionarna i buntovna poezija XVIII i XIX stoljeća je težila i, na kraju, evoluirala u nacionalnu himnu priličnog broja naroda, dok bošnjačka alhamijado poezija nije mogla dostići himnični karakter, jer je oblikovana na ishodištima muslimanske duhovne poezije i nije prepoznavala himničnost kršćanskog svijeta u formatu liturgijskog pjevanja i evolutivnih etapa do konačne opće prihvaćene profane pjesme, ali je imala sličnu funkciju u pogledu utjecaja na široke narodne mase i oblikovanje svijesti o otporu, prkosu i nemirenju sa stanjem vlastitog naroda, naročito kada su u pitanju koruptivni elementi vlasti i odnos pjesnika koji kolektivitet prepoznaje kao vlastiti moralni sud o datim okolnostima.

Muhamed Huković u knjizi Zbornik alhamijado književnosti (Sarajevo 1997.) navodi poseban temat buntovnih pjesama više pjesnika iz različitog perioda: Mustafa Firakija – Mahzar piše bosanska fukara; Mehmed-aga Pruščanin – Duvanjski arzuhal; Kadija Hasan – Pismo bratu u Kozarac; Abdulvehab Ilhamija – Čudan zeman nastade; Nepoznati pjesnik – Drugi stihovi na bosanskom jeziku; Hasan Kaimija – Pjesma o osvojenju Kandije; Hadži Jusuf Livnjak – Arzuhal protiv Spore; Abdulvehab Ilhamija – Đe li ti je Halil-paša; Nepoznati pjesnik – Car Mustafa nestade; Nepoznati pjesnik – Bosanska ilahija sačinita u Novom, Alija Sadiković – Nekad i sad. Prema našem mišljenju, ovim pjesnicima treba dodati još Umihanu Čuvidinu i njezinu pjesmu Sarajlije idu u boj na Srbiju i Mula Sulejmana Tabakovića i njegov Divan. Neki izvori tvrde da je Tabaković autor i pjesme Car Mustafa nestade, zašta ima osnove jer se vrijeme nastanka obiju pjesama uklapa, a tome u prilog idu i određene leksičke karakteristike manuskripata.

Sudbina Abdulvehaba Žepčevije Ilhamije koji je, odbivši da se odrekne buntovnih pjesama Čudan zeman nastade i Đe li ti je Halil-paša, zadavljen u travničkoj tvrđavi 1821. godine, najbolje svjedoči o moći riječi i poistovjećivanja kolektiviteta s porukama jednostavnih stihova do te mjere da su prijetile da izazovu opću bunu i dovele do takve surove reakcije vlasti. Jer u njima Ilhamija, pored toga što oštro kritizira svako zlo u društvo, otvoreno govori o iskvarenosti klera, pa i same vlasti koju u Bosanskome vilajetu tada predstavlja Dželil-paša koji je, prema predanju, pozvao Ilhamiju u Travnik i tražio da se javno odrekne svoje poezije u zamjenu za život (Huković: 185). Odabravši čast i dostojanstvo u odnosu na pokornost korumpiranoj vlasti, izabrao je smrt i tako postao simbol bošnjačkog otpora i prkosa tiraniji i bezvlašću.

 

Čudan zeman nastade,

sve zlikovac postade,

din-dušmanin ustade;

šta se hoće zaboga?

Već takata nestade,

zlo nam svako postade,

dobrih ljudi nestade;

šta se hoće zaboga?

Ne gledaju u ćitab,

ne uzimaju hič-dževab,

niti misle na hesab;

šta se hoće zaboga?

Ovo trpit’ – teška muka,

a još više turska bruka,

munafika stoji huka;

šta se hoće zaboga?

Turčin nema amela,

krivda pravdu zamela,

pa se pravda omela;

šta se hoće zaboga?

Nasta čudna ulema,

jer ne čine amela,

od njih jedna proloma;

šta se hoće zaboga?

Ulemskoga sada hala,

zalud njima gdjegod hvala,

vrat slomiše porad mala;

šta se hoće zaboga?

Nije kader biti imam,

a kaže se potamam,

jordam čini k’o šeh-islam;

šta se hoće zaboga?

Svi veziri pravo sude,

pa i paši dobro bude,

al’ murtati krivo gude;

teška muka, zaboga.

I kod paša ima ljudi,

Ko je dobar vrlo hudi,

kad je više zlijeh ljudi;

niko ne zna do Boga!

 

Alhamijado poezija buntovnog karaktera u revolucionarnu poeziju unosi i nekoliko novih lirskih vrsta koje nastaju kao sublimat bošnjačko-slavenskog i orijentalno-islamskog spoja, što je inače karakteristika cjelokupne alhamijado poezije.

Arapska kasida u osmansko-divanskoj književnosti premeće svoju osnovnu konvencionalnu ulogu pohvalne ili pogrdne plemenske pjesme ka izrazito pobožnoj pjesmi. U alhamijado literaturi ova divanska vrsta dobiva višedimenzionalnost, pa pored religijske, poučene, moralno-didaktične note ima i oblik poslanica, pritužbi ili molbi – arzuhale koji mogu biti upućeni muslimanima i nemuslimanima. Prvi su miroljubive prirode i misionarskog karaktera, dok drugi sadrže one elemente koje smatramo buntom i protestom na nepravde i svireposti društvene zbilje.

Jedna od najpoznatijih takvih pjesama jeste Duvanjski arzuhal Mehmed-age Prušćanina iz 1728. godine u kojoj se izražava epska atmosfera vojničkog života, sa svim njegovim teškoćama i nevoljama, prelomljena kroz tjeskobno osjećanje nesnosne psihičke mučnine (Rizvić 1997: 17). Pored Prušćanina arzuhale su pisali prvi bošnjački putopisac Hadži Jusuf Livnjak (početak XVII vijeka) Arzuhal protiv spore i Mustafa Firakija Mahzar piše bosanska fukara iz 1230/1815. godine. U mahzaru, odnosno molbi ili peticiji bosanskoga naroda sultanu, opisuje se iscrpljenost pučanstva stalnim ratovanjima i ukazuje na neodrživost takvog stanja koje će neminovno dovesti do gubljenja ove pokrajine isturene ka osmanlijskim neprijateljima.

 

Mahzar piše bosanska fukara

ter se mole svoga gospodara,

gospodara, čestitoga cara:

“Sultan care, sunce ogrijano!

 

Pišemo ti sitna arzuhala,

nu poslušaj i našega hala:

što imasmo siromaškog mala,

potrošismo, sunce ogrijano.

(…)

Da poćutiš velikoga hala:

ima, care, dvades’t godin’ dana,

nije ti se Bosna nasmijala,

od nevolje, sunce ogrijano.

 

Upitaj nas što smo i kako smo;

što imasmo, ono i dadosmo,

sada veće ničice padosmo,

aman, care, sunce ogrijano!

 

Svakakije muka naučili,

petnest godin’ gladim namučili,

što nas nijesu još crvi točili,

sultan care, sunce ogrijano!

 

Tri godine mori nas morija,

što bijaše zemljica orija,

sada po njoj poraste korija,

neka znadeš, sunce obasjano!

 

Otkako je Bosna postanula,

nij’ ovako ona popanula,

gotovo je posve potonula,

znaš li za to, sunce obasjano?

 

Bosna serhat golema je fala,

nitko ne zna ničijega hala,

što je Bosna izdavala mala,

i mubajee sunce ogrijano.

(…)

Petnest hiljad’ dali smo šehita,

za to danas nitko i ne pita.

Koga nije ter da se ne skita!

Čuješ ovo, sunce obasjano?

 

Ranjenika ni hesaba nejma,

u kog ruke, u kog noge nejma,

u kog uha, u kog oka nejma,

sultan care, sunce ogrijano!

 

 

Derviš Ahmed Gurbi-baba, novopazarski divanski pjesnik, autor je još uvijek potpuno znanstveno neobrađenog divana s kraja XVII vijeka i jedan od rijetkih divanskih pjesnika sa naglašenim rodoljubno-revolucionarnim motivima, kakvi su na primjer stihovi:

 

Hodi i počuj, Bosna je moja zemlja

A Novi Pazar boravište moje

Junaci su naši ljudi

Na braniku čojstva što stoje

 

Nešto kasnije, u onom povijesnom trenutku potonuća Osmanlijske imperije alhamijado pjesnik Mula Sulejman Tabaković (1868) će u svom Divanu kritizirati to čojstvo i, poput Abdulvehaba Ilhamije, otvorenije iskazivati motive bunta, protesta i prkosa sa posve realnijim pogledom na svijet. Pored skiciranja općeg duhovno-moralnog posrnuća društva, po Bošnjake pogubnih tanzimatskih reformi, natuknica o geostrateškim odnosima velikih sila spram Balkana, opasnosti od upada komšija, refleksijama odmazde Omer-paše Latasa nad bosanskim ajanima i na koncu, kao neku vrstu predskazanja onog što će se dogoditi 1878. godine:

 

Ka Bosni je jedan sokak

Osta Bosna u budžak

Nakahri se brat Bošnjak.

Glas islama 286, strana 16-17, autor dr. Jahja Fehratović