Islam je lak, nemojmo ga otežavati (II dio)

 

Namećemo kompleks u kome, da biste se uopće mogli nadati ulasku u Džennet, morate posjedovati ogromno znanje iz fikha, historije islama i tefsira, morate dobro znati arapski jezik i morate pregledati na stotine i stotine video-snimaka na internetu od svih mogućih šejhova i daija današnjice. Kada im islam predstavite na taj način, šta se dešava sa ljudima? Uplaše se! „Mnogo toga ima da se uči, čovječe! Ja ne znam kako ću to sve naučiti. A znam da nisam dobar musliman ukoliko sve to ne naučim…“

Ne ubijajte nadu

Ovo predavanje trebalo je da bude o ravnoteži između dunjaluka i Ahireta. Prvo našta želim upozoriti je činjenica da u našoj da’vi često ubijamo nadu u ljudima. Od njih očekujemo previše u prekratkom vremenskom roku. Često mi dolaze mladi ljudi i žale mi se kako njihovi drugovi iz škole ili fakulteta piju alkohol, a muslimani su. Ne samo da piju alkohol, već konzumiraju droge i čine druge grijehe. Govore mi: „Ne znam šta da radim. Oni neće sa mnom ni na džumu. Ne žele ići u džamiju na predavanje. Pokušao sam ih navesti da pogledaju koji snimak na Youtube, ali oni ne žele ni čuti. Zaista, ne znam šta da radim.“ Znate li šta im odgovaram? „Morate biti strpljivi sa njima i nastaviti da ih podsjećate. Ne odustajte od njih jer ne znate koja vaša riječ će biti usađena u njihova srca poput sjemena i ne znate kada će Allah dati da to sjeme proklija. Možda će se tek za godinu dana u njihovim srcima pojaviti iskra na osnovu riječi koje ste im danas rekli. Možda će se to desiti za deset godina. Možda će se desiti preko noći. Mi ne utičemo na to.“

Upravo zbog toga Uzvišeni Allah pri kraju ajeta o da'vi kaže:

إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَهُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

Gospodar tvoj najbolje zna one koji su zalutali s puta Njegova, i On najbolje zna one koji su na Pravom putu. (En-Nahl, 125)

Drugim riječima, možete posmatrati osobu i donijeti zaključak da je zalutala i da joj nema spasa, a neka druga osoba izgleda kao da je na Pravom putu i da je već spašena – ali Uzvišeni Allah kaže: „Ja znam najbolje.“ U nečijim srcima se dešava nešto što mi ne vidimo, a što samo Allah vidi. Poznajete neku djevojku koja ne nosi hidžab, ne možete za nju reći da je muslimanka, ali u njenom srcu se dešavaju jake turbulencije. Njeno srce na putu preobraženja ka Allahu. Ona je, možda, zbog svih tih turbulencija i okretanja islamu već bliža Allahu od nekih koji spolja izgledaju kao savršeni muslimani. Ispričat ću vam jednu nevjerovatnu priču…

Prije dvije godine, u toku Ramazana sam boravio u Dalasu, Teksas. Nakon teravih namaza čovjek opet ogladni, pa smo potražili neki restoran. Jedva smo našli otvoren restoran tako kasno. Bilo nas je nekoliko. Zauzeli smo sto, naručili večeru i počeli jesti. Za susjednim stolom su sjedile dvije mlade dame, oskudno odjevene. Naravno, nije nam ni na um palo da su muslimanke. Pošto su stolovi blizu jedan drugome, nisam mogao da ne čujem šta govore. Jedna je rekla drugoj: „Osjećam se tako loše… Nisam klanjala možda godinu dana.“ Druga odgovori: „Ni ja. Ramazan je, trebale bismo otići u džamiju. Mislim da imam hidžab u autu.“ Ja sam krenuo jesti šavurmu. Prinio sam je ustima i zastao, ostao sam otvorenih usta od čuda: „Šta?!“ Ustale su. Nisu završile ni obrok, samo su ustale i otišle u džamiju! Te dvije djevojke možda ne znaju uzeti abdest kako treba, ko zna. Možda su zaboravile koliko rekata ima jacija, ko zna. Možda jedva da znaju dvije sure osim Fatihe, ko zna. Ali, možda je kod Allaha njihov namaz vrjedniji nego namaz nekoga od nas koji znamo mnogo više sura, a misli nam lutaju dok klanjamo. To samo Allah zna. Ima ljudi koji klanjaju savršeno, ali to rade samo da bi se prikazali pred drugima. A ima drugih koji klanjaju sa manjim nedostacima, ali njihova iskrenost je neupitna. Mi to ne možemo znati. To samo Allah zna. Zbog toga, nije nam dato da ocjenjujemo spoljašnjost zbog nečega što mislimo da se nalazi unutra, jer ne znamo šta je u ljudskim srcima.

Zbog svega toga naš nastup pred ljudima koje pozivamo u islam mora se promijeniti. Ono što sada radimo jeste ubijanje nade u njima. Našim pristupom činimo da se osjećaju kao da je Džennet za njih nemoguća misija. To je prvi problem na koji želim ukazati. Postoji i drugi problem u našem nastupu…

Ne mogu svi biti „šejhovi“

Namećemo kompleks u kome, da biste se uopće mogli nadati ulasku u Džennet, morate posjedovati ogromno znanje iz fikha, historije islama i tefsira, morate dobro znati arapski jezik i morate pregledati na stotine i stotine video snimaka na internetu od svih mogućih šejhova i daija današnjice. Kada im islam predstavite na taj način, šta se dešava sa ljudima? Uplaše se! „Mnogo toga ima da se uči, čovječe! Ja ne znam kako ću to sve naučiti. A znam da nisam dobar musliman ukoliko sve to ne naučim…“ Zastanimo ovdje. Razmislimo o jednoj od najljepših priča u Kur'anu.

„Znamo samo da nema božanstva osim Allaha“

U suri El-Kehf ispričana je priča o mladićima iz pećine. Živjeli su u vremenu između Isaa a.s. i Muhammeda s.a.w.s. Prema najpouzdanijim historijskim podacima, priča o njihovom izlasku iz pećine se odigrala svega 100-120 godina prije rođenja Muhammeda s.a.w.s. Pozadina njihove priče je sljedeća. Živjeli su u vremenu u kome nije bilo vjerovjesnika. Živjeli su u selu u kome nije bilo muslimana, osim njih. Svi ostali su bili mušrici. Ovi mladići nisu bili učenjaci. Nisu imali šejha pred kojim su proučavali vjeru. Nisu imali idžazu[1] u bilo kojoj disciplini. Nisu imali ništa. Sve što su znali jeste da ne smiju obožavati nikoga osim Allaha. Ništa drugo nisu znali. A pogledajte njihov položaj. Sva najveća islamska ulema, od početka naše historije do današnjih dana, svi veliki vjerski autoriteti, svi najveći tefsirski stručnjaci koji su cijeli život proveli u proučavanju islama, pisali su i pisat će o naslijeđu mladića koji nisu znali ništa osim La ilahe illallah. Mladići koji nisu posjedovali nikakvo napredno znanje o vjeri heroji su najvećoj islamskoj ulemi. Stari šejhovi sa dugim sijedim bradama, koji su cijeli život proveli u islamskim bibliotekama, proučavaju živote ovih tinejdžera. Razmislite o tome!

Mi smo ti koji komplikuju stvari koje su u osnovi lahke. Mi smo ti koji od ljudi previše očekuju. Prvo i osnovno očekivanje je da ljudi prepoznaju ko je njihov Gospodar i da Mu ne pripisuju druga. I to je to. Poslije toga, pustite da njegovo putovanje krene. Ako želi tražiti više znanja, neka traži. Najvažnije je da se nalazi na putu i da ima iskrenost. Neko će na tome putu napredovati brže, a neko sporije. Nekome ko je iskren može se desiti da ima problema sa izgovorom arapskih riječi, pa će čak i Fatihu učiti pogrešno, ali njegovo učenje je Allahu draže od učenja karije (učača Kur'ana) koji je ohol.

Nedavno mi se jedan mladić požalio da ima problema sa izgovorom harfova i pitao me: „Je li moj namaz ispravan?“ Odgovorio sam mu: „Slušaj, mladiću, Resullullah s.a.w.s. najviše je volio Bilalov ezan, iako Bilal nije mogao izgovoriti harf š. Učio je ovako: Eshedu en la ilahe illallahe, a Resulullah ga je volio slušati.“ Zamislite situaciju da neko danas tako uči ezan u velikoj i poznatoj džamiji. Ljudi bi ga linčovali! Doveli bi u pitanje ispravnost cijelog namaza! Pogledajte kako je postupao Allahov Poslanik s.a.w.s. a kako se mi odnosimo prema ljudima koji imaju poteškoće u izgovoru harfova ili primjeni tedžvidskih pravila: „Ne poznaješ tedžvidska pravila!? Allah, Allah! Pa kako klanjaš!? Teško tebi, kako misliš ući u Džennet, a ne znaš kalkalu ni idgame!“ Eto, tako mi postupamo… Kao da će nas Allah pitati za kalkalu i idgame prije nego za bilo koju drugu odgovornost koju imamo. Svjesno ili nesvjesno, otežavamo vjeru sebi i drugima. Nemojte shvatiti da tedžvid nije važan. Važan je. Problem pravi opsesija sitnicama, dok se znatno krupnije stvari imaju ispravljati. Problem bude ako nekoga tjerate da devet mjeseci vježba perfektno učenje Bismile. Opsednuti ste stvarima u mjeri u kojoj ni ashabi nisu bili.

Ashabi su olakšavali ljudima, nisu im otežavali. Kur'an je objavljen na čistom arapskom jeziku, na dijalektu Kurejšija. Dok se islam širio Arapskim poluostrvom vjeru su prihvatala razna plemena koja su govorila drugačijim dijalektom. Postoji zanimljiva priča o ashabu koji je jednog novog muslimana podučavao Kur'anu. Naišli su na ajet u kome se spominje riječ el-mušrikin. Međutim, ovaj uporno izgovara el-musriqin. Ashab ga ispravlja: „El-mušrikin“, ali čovjek i dalje izgovara: „El-musriqin“. Ashab ga opet ispravi: „El-mušrikin“, a čovjek opet isto: „El-musriqin“. Ashab mu na kraju reče: „Kaži onda el-fudždžar. Subhanallah. Eto do koje mjere su olakšavali ljudima. Nije mu rekao: „Nemoj učiti Kur'an, ti ne znaš ništa.“

Mi smo grubi i zahtjevni prema ljudima, a dobri prethodnici su nam u nasljeđe ostavili samilost i blagost. Vršimo toliki pritisak na ljude u vezi sa nekim pitanjem do te mjere da dignu ruke i od tog pitanja i od cijele vjere: „Nisam ja za ovo!“ Ovo je bio drugi način na koji komplikujemo vjeru…

 

Nastavit će se…

Autor: Nouman Ali Khan

Preveo: Senad Redžepović