ŠAĆIR  U NOVOJ, DRUGOJ JUGOSLAVIJI

 Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (IX)

 Djecu će nam odvojiti od nas,

       a žene će ići otkrivena lica

 

 

Ideje  jugoslavenstva,  bratstva i  jedinstva, oslobođenje od tuđinske vlasti i društveni progres, koji je novi poredak trebao obezbijediti, oni su razlozi zbog kojih je Šaćir izišao iz duhovnog samozatočeništva u mračnoj Junan kuli i priključio se partizanskoj četi. Njegove ideje pisac transponuje  preko drugih likova nosioca i nasljednika Šaćirovog identiteta i ideja u čijim egzistencijama on nastavlja svoju misiju obnovljen iz pepela i sav je satkan od lelujavih alegorijskih, misaonih, metaforičkih kontura i iluzija. I u novom poretku u kome bi on trebao doživjeti počasti intelektualca čije su  ideje, za koje je robijao, pobijedile, Šaćir ostaje mistični tragalac za istinom i na momente je zapadao u halucinantna stanja, snoviđenja, spiritualizam.

Poslije Drugog svjetskog rata, komunističke revolucije i oslobođenja, nove vlasti u Glogoviku sprovode agrarnu reformu  i eksproprijaciju oduzimajući velikašima imanja pod parolom „zemlja seljacima“. Rušid-efendija, Šaćirov brat, doživljava ekonomski krah. Ta vlast, kojoj je samo simbolično pripadao i Šaćir, oduzima mu imovinu, ali on se iz svoje gordosti ne obraća bratu za pomoć. On  mu samo šalje pismo kojim ga opominje da se zauzme za porodičnu Junan kulu, kako bi je izuzeli iz eksproprijacije, podsjećajući ga da će mu kula opet zatrebati. Rušid-efendija se prisjeća raskošnog života u Beogradu uz kocku, alkohol, društvo lijepe djevojke Žane, koju je Šaćir ponizio ostavivši je, a Rušid oženio. Rušidova slava je prošlost, on je ostario i živi u oskudici u pustom selu Suštine.

Šaćir se ne sveti Gavru za njegove represalije, pokazujući time da je njegova misaonost i duhovnost zaokupljena višim egzistencijalnim pitanjima, a ne karikaturom banalnog i brutalnog Gavra. Vlast pokazuje svu osionost i osvetoljubivost prema pobijeđenoj građanskoj klasi oduzimajući joj imovinu i likvidirajući pojedine njene pripadnike.

Doba Druge Jugoslavije opet  neće Bošnjacima donijeti nikakav komfor u pogledu ostvarivanja njihovih nacionalnih, vjerskih i kulturnih prava, pa su neminovne bile seobe u Tursku, čiju su krivicu okajavali i u novijoj historiji koncem mračnog XX stoljeća. Šaćir traga za razlozima zaostajanja svojih sunarodnika u odnosu na druge evropske narode i zaključuje da su  uzroci u njihovoj viševjekovnoj udobnoj poziciji nerada, divana i lagodnog života u vrijeme turske vladavine. Nova nevolja i strepnja nadvila se nad Glogovikom, o čemu se panično ćaskalo u Zifaginoj kahvi.

I opet su sjedili i pušili, šutjeli dugo i kroz duhanski dim u mislima zalazili u prošlost, vraćali se iz nje, i protiv svoje volje, za čas sagledavali ono što ih okružuje i što je bilo stvarnost, a onda brzo bježali od tih pomisli i opet u daleke dane na kojima su se zaustavljali, uzdisali teško i mahali glavom u nevjerici, šta se čini od svijeta, je li moguće, zar da ovoliko preturimo preko glave, za samo pedeset godina kao oni prije nas za pet stotina, i zašto baš mi poslije pet stotina godina, poslije hiljada godina, zašto baš mi da budemo ti preko čijih se leđa prelomi sve što je čovjekovo od postanka: vjera i svojina? Djecu će nam odvojiti od nas, a žene će ići otkrivena lica  i izgubit će obraz i sram, šta sve nećemo dočekati.

U obnovljenoj Zifaginoj kahvi, koja je bila porušena u ratu, vodili su se važni bošnjački razgovori. Kahva je njihov jedini nacionalni kulturni institut, sudnica, akademija na kojoj se pažljivo i mudro vode polemike, bolno hronološki bilježeći događaje nacionalnog posrnuća, tu se boluje nostalgija za Turskom i sultanom i obrazlažu teze o mogućnostima opstanka naroda pod istragom i prijetnjom osvete Kosova nad njim.  „Ni da umremo i nestanemo konačno, eto nije nam dato, nego najprije da izdržimo i ovo, pa tek onda“, čuli su se glasovi uznemirenih ljudi iz Zifagine kahve. Šaćirova vizija od početka je suprotstavljena viziji Zifagine kahve, međutim u pojedinim momentima naleta njegovog bijesa i razočaranja, kao i zrelog promišljanja nacionalnog pitanja Bošnjaka, njegove teze se prožimaju i podudaraju sa tezama iz Zifagine kahve, azila i akademije zabrinutih za svoju egzistenciju, tragičnih i od Turaka ostavljenih nemoćnih Bošnjaka, naroda pod istragom. Njegovo promišljanje, koje je na momente slično ostalim razmišljanjima, ne da se uokviriti u kahvenske okvire zabrinutih, nacionalno svjesnih, ali ipak manje obrazovanih ljudi od njega, što priznaje iskusni nizam Zejnil čauš:  „Šaćire, ti uvijek raniš za jednu ideju i za jednu epohu.“

I pored te njegove vizionarske dimenzije, Zifagina kahva u Šaćiru ipak vidi promašenost i tragizam namučenog i nesretnog čovjeka opsjednutog panslavizmom. Selim-efendija mu prebacuje: „I Srbistan ti je bio ideal, pa vidiš šta se desilo s tobom.“

Šaćirova duhovna fizionomija satkana od lelujave misaonosti, originalna je i nije slična nijednoj drugoj u romanu Feniks. On sokratovskom mudrošću promišlja o fenomenu nesreće: Ne postoji nesreća! Ništa nisam izgubio od života. Svaku nesreću treba smatrati za izuzetnu okolnost, za povlasticu sudbine, za preimućstvo pred drugima, za dodjelu plemstva.

Glas islama 288, strana 37, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić