Alhamijado književnost: Jezičko i književno naslijeđe Bošnjaka u islamskoj civilizaciji

Alhamijado književnost svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti islamske kulture među Bošnjacima i identitetu koji objedinjuje orijentalne vrijednosti i slavensko-evropsku tradiciju.

Književnost poznata kao bosanska alhamijado predstavlja dragocjen korpus za razumijevanje kako je jezik bosanskih prostora evoluirao, tako i za istraživanje specifičnog književnojezičkog izraza koji se razvijao unutar predstandardnih oblika govora. Pisana arebicom, ova vrsta stvaralaštva obuhvata širok spektar jezičkih i stilskih osobenosti koje svjedoče o njenoj dubokoj ukorijenjenosti među Bošnjacima. Takva raširenost ukazuje na visoku kulturnu svijest zajednice, čiji identitet objedinjuje orijentalne vrijednosti i slavensko-evropsku tradiciju. „Kada se govori o alhamijado književnosti, misli se na tekstove sastavljene na narodnom jeziku, ali zapisivane arebičkim pismom. Sam izraz alhamijado ima dugu historiju – korijen mu je u arapsko-turskoj riječi al-adžemijje, što označava nešto tuđe, strano ili nearapsko, dok se u nekim izvorima može sresti i oblik al-adžàmiādo. Zanimljivo je da se ovaj pojam oblikovao pod španjolskim uticajem, pri čemu arapski član al i glasovna transformacija (j=h) svjedoče o njegovom specifičnom jezičkom razvoju. Danas je naziv alhamijado općeprihvaćen i široko korišten.“ (Nametak, 1981:7)

Iz arapske perspektive, izraz alhamijado obuhvata sve ono što se smatra izvan granica njihove kulturne, civilizacijske i tradicijske sfere. Ovakvo shvatanje vodi ka širokom tumačenju pojma, u kojem se pod alhamijadom podrazumijeva svako pisano naslijeđe koje ne pripada arapskom izvornom jeziku, uključujući, recimo, persijski jezik koji je korišten u djelima pisanim arebičkim pismom. Upravo u toj širokoj primjeni termina ogleda se i određeni nedostatak – problem se javlja jer ovakva definicija ne daje precizno i potpuno značenjsko određenje književne pojave na koju se odnosi. Osim toga, dodatnu složenost unosi i simboličko značenje samog izraza, koji u svom jezgru sugerira na tuđinsko ili strano porijeklo. Takva značenjska nijansa unosi negativan prizvuk koji ne odgovara stvarnoj prirodi alhamijado književnosti.

„Naime, lirika i proza nastala u ovom okviru predstavlja autentičan izraz i omogućava vjernicima da se fokusiraju na unutrašnju povezanost s Bogom.“ (Alić, 2015.)

Među najistaknutijim autorima ilahija u osmanskoj Bosni bio je Mehmed II Turski, čije su pjesme postale temelj bošnjačke duhovne književnosti.

Kaside su posebna vrsta pjesama koja ima duboko ukorijenjeno značenje u islamskoj literaturi, ali i u bošnjačkoj kulturnoj tradiciji. Kaside su često pisane u čast određenih ličnosti, a njihove osnovne karakteristike su pohvale i izrazi divljenja. Pjesme ove vrste nisu samo izraz poštovanja prema nekoj ličnosti, već su često korištene i za prenošenje moralnih poruka koje su bile od značaja za širu zajednicu. „U suštini, kasida je pjesma koja u sebi nosi i vjerske i društvene poruke, slavlje dostignuća, vrlina i kvaliteta koje bi zajednica trebalo da usvoji. Kroz kaside su, osim slavlja pojedinca, širene i univerzalne poruke o pravdi, poštenju, hrabrosti i odanosti.“ (Zaimović, 2011:105)

Iako su u osnovi posvećene pojedincu, one često predstavljaju i širu društvenu funkciju, jer su sadržavale moralne smjernice i ideale kojih bi društvo trebalo da se drži.

Mevludi su specifičan oblik duhovne književnosti koja se koristi za izražavanje ljubavi i poštovanja prema Poslaniku Muhamedu. „Mevlud, kao pjesnička forma, služi za slavljenje rođenja Poslanika, njegove vrline, osobine i značaj koji je imao u širenju islama. Ove pjesme obično sadrže pohvale na Muhamedov lik i djelo, naglašavajući njegove moralne vrline, duhovnu snagu i značaj kao vođe i učitelja. Mevludi su važan element islamske tradicije i često se izvode tokom vjerskih manifestacija i svečanosti ili drugih vjerskih okupljanja, s ciljem oživljavanja duhovne veze s Poslanikom.“ (Hasić, 2012:96)

Pjesničke forme u obliku mevluda, koje su specifične za bošnjačku kulturnu baštinu, obuhvataju širok spektar tematskih oblasti. One ne slave samo rođenje Poslanika, već često i njegova moralna učenja, načela pravde i poštenja koja je propovijedao. Kroz mevlud, muslimani su se sjećali Poslanikovih postupaka, njegovih mudrih riječi, te važnosti koje je on imao u širenju vjere i izgradnji zajednice. Mevludi su često pisani u stihu, a sama forma sadrži izražene emotivne tonove i duboku religijsku simboliku, što doprinosi njihovoj snazi kao vjerskom alatu za duhovno uzdizanje. Kroz mevlud, vjerovanje u Poslanika prenosi se na narod, pomažući im da ojačaju svoju vjeru i povezanost s Poslanikom, koji je u islamskom vjerovanju najsavršeniji uzor. Posebno važan aspekt mevluda je emotivni naboj koji se prenosi kroz stihove, što izaziva snažnu duhovnu povezanost među vjernicima. Vjernici koji prisustvuju mevludskim svečanostima često doživljavaju snažan emocionalni i duhovni trenutak, jer podsjećaju na božansku prisutnost i važnost Poslanikove misije. Na taj način, mevludi postaju ključni u podsticanju vjerske pobožnosti i zajedničkog okupljanja u ime vjere. (Huseinović, 2014.)

Od svega što je prethodno razmotreno, dolazi se do zaključka da su mevludi od posebne važnosti za očuvanje islamske kulturne baštine, jer su oni most između prošlih vremena i savremenih generacija, pošto su prilagođeni potrebama savremenog društva, ali su i dalje duboko ukorijenjeni u tradiciji.

Prevođenje kur’anskog teksta ne ostavlja mjesta sumnji – on predstavlja jasan putokaz za sve one koji se boje Allaha. Tako započinje muslimanska sveta knjiga. Prije nje je objavljeno kratko poglavlje od sedam ajeta u Meki, a ono se smatra srži Kur’ana. Ova knjiga privukla je pažnju brojnih istraživača koji nastoje dokazati njene objave, dok među islamskim vjernicima izaziva različite reakcije – neki je uče napamet, drugi je prepisuju ili štampaju, a stručnjaci za arapski jezik trude se da je prevedu. „Prema dostupnim podacima, Kur’an je do danas preveden na sedamdeset jezika, pri čemu za mnoge od njih postoji više različitih verzija prijevoda.“ (Tanasković, 2018:55)

Glas islama 371, R: Književnost, A: Kemal Toković