KRITIKA ČISTE VJERE (I)

 

Obrada pitanja smisla vjere koja slijedi nije namijenjena za one koji imaju gotove odgovore, niti za one koji sve znaju. Ova rasprava namijenjena je za ‘ulu-l-elbab, vlasnike razuma, koji znaju da ne znaju i zato pitaju da bi saznali ono što ne znaju. Ova rasprava je kritika čiste vjere. Nipošto kritika čiste vjere nije antivjera! Kritika čiste vjere je duhovni i misaoni napor da se izmjeri moć vjere u njenoj transcendentnoj i imanentnoj pojavnosti. Kritika čistog uma izvodi se iz pitanja: Šta mogu da znam? Šta mogu da činim? Čemu mogu da se nadam? Paralelno tome, kritika čiste vjere izvodi se iz pitanja: Kako mogu da vjerujem? Kako mogu da djelujem? Kako mogu da se spasim?

 

I  Dilema o smislu vjere

Ne obraćaj pažnju na moju dilemu. I ja sam, doduše, nekoć mislio da razumijem vjeru, ali sada sam u nedoumici. Nisam siguran imamo li danas pravi odgovor na pitanje o tome šta zapravo mislimo riječju vjera? Ne moraš se zaustavljati na ovom pitanju. Ti idi dalje s uvjerenjem da razumiješ vjeru. Ali ja ne mogu dalje. Moram da stanem na pitanju o smislu vjere. Osjećam kao da sam na početku. Nije mi jasno šta je u biti, premda mi je puna glava priče o tome. Mislio sam da znam sve, ali sada shvatam da ne znam ništa. Zato sam odlučio ponovo pobuditi razumijevanje za smisao vjere; odlučio sam da iznova čitam i učim; odlučio sam da iznova otklonim dilemu. Slušaj i ti, ako imaš volju, pa da iznova čujemo pećinsko-hiranski odjek što se kosmosom širi: „Čitaj i uči u ime tvoga Gospodara“ (Kur’an, 96:1), dođi da zajedno otklonimo dilemu.

II  Ova rasprava je kritika čiste vjere

Obrada pitanja smisla vjere koja slijedi nije namijenjena za one koji imaju gotove odgovore, niti za one koji sve znaju. Ova rasprava namijenjena je za ‘ulu-l-elbab, vlasnike razuma, koji znaju da ne znaju i zato pitaju da bi saznali ono što ne znaju. Ova rasprava je kritika čiste vjere. Nipošto kritika čiste vjere nije antivjera! Kritika čiste vjere je duhovni i misaoni napor da se izmjeri moć vjere u njenoj transcendentnoj i imanentnoj pojavnosti. Kritika čistog uma izvodi se iz pitanja: Šta mogu da znam? Šta mogu da činim? Čemu mogu da se nadam? Paralelno tome, kritika čiste vjere izvodi se iz pitanja: Kako mogu da vjerujem? Kako mogu da djelujem? Kako mogu da se spasim? Uistinu, kritika čiste vjere je na tragu jasnog upozorenja: [Zar mislite da vam je dopušteno da kažete: – Mi vjerujemo bez kritike čistog vjerovanja. Ni prije vas niko nije bio pošteđen kritike čistog vjerovanja. Tako Bog hoće da znate da On zna ko istinu govori, a ko laže. (Kur’an, 29:1)].

III  Vjera nije samomjerljiva

Mnogo prije njemačkog filozofa Imanuela Kanta (1724-1804), muslimanski filozof Al-Gazzali (1058-1111) pokazao je da ljudski um nastoji da ima moć samomjerljivosti, te da može da sam sebi propisuje moralne norme i da sam sebi sudi. Štaviše, Al-Gazzali je nagovijestio da ljudski um može da bude Božja mjera na zemlji.

Međutim, vjera nije um. Vjera je više od uma i zato um ne može do kraja izmjeriti vjeru. Um je pozvan da mjeri stvari, pa tako i vjeru, ali je ne može dokraja izmjeriti. Vjera ne može ni samu sebe mjeriti. Čista vjera je ovisna o transcendentalnom mjerenju njene vrijednosti. Upravo tako, vjera prihvata mjeru višeg, odnosno najvišeg suda, koji nije nužno “ovdje” i “sada”. Zato, nemojte vi suditi jedni drugima o vjeri ovdje i sada. [Bog će vam presuditi o vašim razlikama u vjeri “tamo” i “onda”. (Kur’an, 22:69)]. Dakle, um nije viši od vjere. Vjera je viša od uma, ali um to nerado shvata. Um hoće da se nametne da bude krajnja mjera za vjeru, ali on to ne može biti zato što njegova moć ovisi o moći čiste vjere. Um najbolje osjeća nadmoć vjere kada osjeti svoj kraj na zemlji. Za život poslije smrti vjera je jedini spas. U tome je razlika između čistog uma i čiste vjere – čista vjera je spas za čisti um; čisti um je uspjeh za čistu vjeru. Naravno, to valja dokazati.

IV  Čovjek ima tri imanentne moći

Čovjek ima tri imanentne moći kroz koje se manifestuje transcendentalna moć vjere: moć srca, moć uma i moć ruke. Srce ima ljudsku moć da vjeruje; um ima ljudsku moć da misli; ruka ima ljudsku moć da djeluje. Zajedno ove tri ljudske moći imaju jednu “nadljudsku moć”, a to je vjera u Boga. Nedostatak jedne od ove tri moći u ukupnosti čovjekovog duhovnog, mentalnog i fizičkog bića dovodi u pitanje čovjekov uspjeh i spas. Kritika čiste vjere je ispitivanje svake od ove tri moći pojedinačno. No, važnije od toga je ispitivanje ukupne “nadljudske moći”, kao koordiniranog manifesta transcendentalnog Božanskog Duha i imanentne ljudske duše.

V  Čista vjera je “Duh Božanski”

Duša ljudska nastaje iz korijena Duha Božanskog. Prema tome, duša ljudska je odraz Duha Božanskog [U oblikovano ljudsko tijelo Bog je udahnuo Svoga Duha. (Kur’an, 32:9)]. Iako je nastala iz Duha Božanskog, duša ljudska nije isto što i Duh Božanski. Plod jabuke je iz korijena jabuke, ali nije isto što i korijen jabuke. Na isti način kao što nema ploda jabuke bez korijena jabuke, nema ni duše ljudske bez korijena duše ljudske, a to je Duh Božanski. Čista vjera je “Duh Božanski”, koji jednako dotiče ljudsko “srce”, ljudski “um” i ljudsku “ruku”, odnosno ako “Duh Božanski” jednako i istodobno ne dotiče i ljudsko “srce, i ljudski “um” i ljudsku “ruku”, onda to znači da čovjek nije dorastao da nosi zavjet “nadljudske moći”, koja se manifestuje kroz čistu vjeru u Boga.

VI  Čovjek je slobodan da ne vjeruje ili da vjeruje

Čovjek je dužan [din, medin] da čuva čistoću Duha Božanskog u sebi, kao svoju čistu dušu, svoju čistu vjeru, svoje čisto srce, svoj čisti um i svoju čistu ruku. Jer, bez čistoga srca nema čistoga uma, bez čistoga uma nema čiste ruke, a bez čistoga srca, čistoga uma i čiste ruke nema čiste vjere. A ako nema čiste vjere u čovjeka, nema ni čiste vjere u Boga. Moramo, dakle, razlikovati vjeru u čovjeka od vjere u Boga. Vjera u čovjeka nije isto što i vjera u Boga. Moć vjerovanja u čovjeku je samo moć vjere u Boga. Ta moć vjerovanja u čovjeku može ostati mrtva moć vjerovanja u Boga. Isto tako, moć vjere u čovjeka može biti samo lažna moć vjere u vjeru čovjeka. Bog nije ovisan o vjeri čovjeka. Bog je vjernik [Al-mu'min (Kur’an, 59:23] u Sebi i za Sebe. Čovjek može, ali ne mora biti vjernik [mu’min] u sebi, za sebe i za Boga. Ali, čovjek mora biti pokoran [muslim] zakonima fizike bez obzira da li imao ili nemao vjeru u zakone fizike. O kako to gordo zvuči: – Čovječe, ti si slobodan da vjeruješ ili da ne vjeruješ [On vas sve stvara, ali neki od vas su nevjernici, a neki su vjernici… (Kur’an, 64:2)]. Ali, čovječe, ti si i obavezan da znaš da tvoja vjera ili nevjera ne utječe na zakone fizike, kojima si ti pokoran milom ili silom [tav'an ev kerhen]. Nije li tako? Čovječe!?

VII  U duši su svi odgovori

Jeste, tako je! Čovječe! Ali, moja narav je pomiješana s naravi mog najvećeg dušmana. On me stalno nagovara da ga slijedim u pobuni protiv zakona fizike. On me nagovara da mijenjam ne samo zakone fizike, već i zakone metafizike. Nagovara me da izvrnem sve naopačke. I meni je, kao i njemu, dosadio ovaj red i poredak, ovaj zakon Božji, koji je, priznajem, najsavršeniji od svih. Ali ništa mi to ne znači ako mene više nema tu; ako ja moram da ostavim sve što imam na zemlji; ako moram da idem pod zemlju. Zašto nisam vječan ako to toliko želim? Zašto sam smrtan ako želim da živim? Zašto sam ništa ako hoću da budem neko i nešto? Ali stani, čovječe! Zašto si nepravedan prema sebi? Zašto ne osluhneš svoju dušu? Zašto ne pitaš svoj um? Zašto ne otvoriš svoju ruku? U tvojoj duši imaš sve odgovore pod uvjetom da znaš čitati znakove fizike i metafizike. Nisi vječan po tijelu, ali si vječan po duši ako znaš da je tvoja duša dio vječnog Božanskog duha. Smrtan si po zakonu fizike, ali si živ po zakonu metafizike ako znaš da je tvoj čisti um odraz tvoje čiste duše, koja je dio čistog Božanskog Duha. Ti si niko i ništa po lošem djelu tvoje zatvorene ruke, ali si neko i nešto po dobrom djelu tvoje otvorene ruke.

VIII  Pitanja koja traže odgovor

Zapamti! Moć srca je moć vjere, moć uma je moć razuma i moć ruke je moć morala. U srcu se krije moć pravovjerja ili krivovjerja, u umu se krije moć znanja ili neznanja, u ruci se krije moć pravde ili krivde. Zadatak ove rasprave je da odgovori na ova pitanja: Je li vjera diktat? Je li diktat dogma? Je li vjera misao ili je misao vjera? Je li vjera dar Božji ili je vjera duhovni napor ljudski? Je li vjera moguća bez mišljenja? Jesu li vjera i misao jedno te isto? Je li vjera nepogrešiva? Je li misao o vjeri nepogrešiva? Šta je vjera? Je li vjera moć uvjerenja ili moć spoznaje? Postoji li čista vjera? Ako postoji čista vjera, šta je onda nečista vjera? U čemu je razlika između čiste vjere i naučene vjere u Boga?

(Nastavit će se)

Glas islama 290, strana 22-23, Teološke teme, Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012.