Vjera je diktat (2)

Kritika čiste vjere (III)

Ako proba da se natječe s Bogom, čovjek je na gubitku

Nema ni jačeg diktata ni snažnijeg motiva od diktata i motiva čiste vjere.[1] Nuh a.s. je po diktatu čiste vjere pravio lađu; Ibrahim a.s. je po diktatu čiste vjere bio spreman da žrtvuje sina;[2] Musa a.s. se po diktatu čiste vjere suočio sa faraonom; Isa a.s. je po diktatu čiste vjere trpio sve; Muhammed a.s. je po diktatu čiste vjere ostavio sve u Mekki da bi spasio sve u Medini. Onima koji su zaduženi da afirmiraju čistu vjeru kao diktat nije teško braniti ovu tvrdnju. Oni koji su već u vjeri ili su s vjerom u duši kao neupitnom istinom, prihvataju diktat čiste vjere kao gotovu stvar u koju nema sumnje i o kojoj nema rasprave. Ustvari, to i jeste značenje vjerskog diktata: bespogovorno prihvatanje narativa pod znakom vjere, kao ultimativnog Božanskog dobra. Bog je dobar i zato sve što Bog zapovijeda dobro je samo po sebi. Ne mora odmah biti jasna korist ili dobit od Božanske zapovijesti, ali duša mora biti pokorna da zapovijest primi i provede – odmah.

O tome koliko je zapovijest korist ili dobit, čovjek će spoznati kasnije ili neće nikad saznati, ali će uvijek vjerovati da je svaka Božija zapovijest i korisna i dobitna za njega. Bog je stvorio čovjeka i zato On zna bolje od čovjeka šta je najbolje za njega. Čovjek je neznalica. Na to ga valja stalno podsjećati kako bi shvatio da mora čitati i učiti da spozna i shvati gdje mu je mjesto u svijetu. Ako proba da se natječe s Bogom – čovjek je na gubitku. Ne zato što mu Bog ne dopušta da spozna istinu, već zato što u trenutku zaborava svog položaja u odnosu na Boga, svog Stvoritelja, čovjek pomisli da je dovoljan sam sebi, kao i to da mu Stvoritelj smeta na putu spoznaje svega, a nije u stanju da spozna ni samoga sebe. A jasno je da tek kada upozna samoga sebe, može upoznati svoga Stvoritelja, a time i svoje mjesto u svijetu: Men ‘arefe nefsehu, feqad ‘arefe Rabbehu [Onaj koji spozna sebe, spoznao je svog Gospodara]. No, po svojoj naravi, čovjek više voli da govori o onome što ne treba da zna i što ne mora da ga se tiče nego o onome što treba da zna i što mora da ga se tiče. Dakako, čovjek treba da zna “ko je i šta je” i mora da ga se tiče “zašto je ovdje i sada”.

XVI

Čista vjera ostala je u Raju

Pitanje gdje završava diktat čiste vjere, a gdje počinje diktat čiste ljudske spoznaje predstavlja jedno od najizazovnijih pitanja za ljudski um. Postavljaju ga oni koji imaju više pouzdanja u diktat čistog razuma, nego u diktat čiste vjere. Ali, oni koji daju prednost diktatu čiste vjere nad diktatom čistog razuma odgovaraju da je to lažno pitanje. Za njih je, ustvari, pravo pitanje gdje prestaje diktat korumpiranog razuma, a gdje se oglašava diktat čiste vjere. Jer, čista vjera o kojoj je ovdje riječ nije korumpirana od Lucifera. Dok Adem bijaše u čistoj vjeri, Lucifer ga nije mogao navesti da kuša zabranjenu jabuku sve dok mu Lucifer nije zamutio um svojom otrovnom logikom, tj. diktatom korumpiranog razuma, da onaj ko prekrši “diktat čiste vjere” bit će besmrtan.[3] Bio je to prvi čin korumpiranog uma koji je prenešen iz Raja na Zemlju. Zemlja je tako postala mjesto za otpad Luciferove nečiste ili proklete savjesti, koja ne prestaje da zagađuje ljudsku pamet.

Čista vjera ostala je u Raju. Čeka nas tamo na našem kraju. Da, hoću da se zna da “religija” nije isto što i čista vjera. Religija[4] ili instruktivna teologija[5] je često samo mutacija nasumične promjene genetske supstance od čiste vjere. Ta mutacija je trajna i nasljedna ako se dogodi u stanici ljudskog koruptivnog uma. Uzroci su mnogobrojni, ali jedan je najefikasniji, a to je Luciferov zakleti ili prokleti zavjet da će sve učini da čovjek zaboravi diktat čiste vjere. Umjesto toga, Lucifer nudi svoju “religiju” ili “teologiju”, koja ima elemente vjere, ali često nema čistoću čiste vjere, niti ima bistrinu čistoga uma. Luciferova “teologija” ima slobodu da prlja čistu vjeru u čovjeku. Lucifer zna da je iskrena nevjera (kufr) jača od lažne vjere (īmān), koja se manifestuje u korumpiranoj religijskoj teologiji.

XVII

Razlika između onih koji se pozivaju i ne pozivaju na Boga

Razlika između onoga koji vjeruje, ali se ne poziva na Boga i onoga koji vjeruje i poziva se na Boga je u tome što je onaj koji se ne poziva na Boga siguran u sebe i svoju vjeru u Boga i zato nema potrebe da to ikom dokazuje, dok onaj koji vjeruje i poziva se na Boga ne mora biti siguran u sebe, niti mora biti siguran u svoju vjeru u Boga i zato ima potrebu da to dokazuje drugima, pozivajući Boga za svjedoka, ali zadržavajući pravo da svoj nifāq, licemjerje ili sumnju, zadrži za sebe.

Nipošto pozivanje Boga za svjedoka u vjeri nije nifāq sam po sebi, ali nije niti a priori čist od toga. Muslimanski teolog Al-Aš'arī (874–936) uvjetuje validnost čiste vjere pozivanjem Boga za svjedoka, dok Al-Māturīdī (853–944) misli da za validnost čiste vjere nije potrebno pozivati Boga za svjedoka. Al-Māturīdī smatra da sam čovjek mora preuzeti odgovornost za ono u šta vjeruje. Čovjek se ne smije sakrivati iza bilo čije volje. Mora biti siguran i iskren u iskazu svoje vjere u Boga. Ne smije imati ni truna sumnje, pa čak ni na način pogodbene izjave: “Ako Bog dâ (inšā’ Allah).”

XVIII

Kritika čiste vjere je nužna metoda čišćenja vjerske svijesti

Onima koji su zaduženi da negiraju čistu vjeru, posebno čistu vjeru u Boga, olakšavaju posao oni koji prljaju čistu vjeru svojim krivim tumačenjem i lažnim predstavljanjem. Ako treba tražiti gdje je Kur'an Časni najstrožiji, onda je to sigurno u osudi lažnog pozivanja na čistu vjeru:

– Ima li većeg zločinca od onog koji se lažno poziva na Boga da bi ljude krivo naputio bez ikakvog znanja o vjeri...[6]

– Reci im da oni koji se lažno pozivaju na Boga neće uspjeti u tome.[7]

– Svjedoci će svjedočiti o njima da su se lažno predstavljali u ime Boga. Neka ih stigne Božja kazna.[8]

Još jednom:

– Ima li većeg zločinca od onog koji se lažno poziva na Boga, govoreći “meni je Bog nadahnuo objavu”, ali Bog mu nije ništa nadahnuo…[9]

– Na Dan stajanja pred Bogom vidjet ćeš one koji su se lažno pozivali na Boga kako su im lica pocrnjela. Zar ne shvataš da je pakao boravište za ohole.[10]

Nije ni čudo što je Kur'an Časni strog u osudi lažnog pozivanja na Božje ime, jer od postanka uvijek je bilo lakše odbraniti vjeru od bezvjerja nego čistu vjeru od nečiste. Lažni proroci vjere mnogo više prljaju čistu vjeru nego iskreni negatori vjere. Ovi potonji, ustvari, čiste vjeru od prljavosti lažnih proroka. Teško je priznati, ali kritika čiste vjere je nužna metoda čišćenja vjerske svijesti i savjesti, posebno onda kada se njena potencijalna supstanca pretvori u stvarnu formu instruktivne teologije ili namjenske religijske funkcije. Sadašnja moralna kriza u svijetu je velikim dijelom, ako ne i glavnim dijelom, rezultat trijumfalnog povratka religije ili teologije na svjetsku scenu nakon što je bila, više od jednog stoljeća, bačena ukraj svoje vlastite nemoći da odgovori zahtjevima vremena. Paradoksalno zvuči, zar ne? Nije li povratak religije iz “zatvora” istovremeno bio i povratak religije u moralnu “slobodu”? Nažalost nije.

Savremena religijska ili teološka misao ne samo da je moralno zakržljala, već je postala moralno neodrživa zato što, u moralnom smislu, gubi svrhu svog postojanja. Današnja religijska misao nije u dijalogu sa sebi suprotnim nereligijskim polom, koji joj pomaže da se vidi na njegovom ogledalu. Ustvari, religija danas nije u dijalogu ni sa kim. Religija je danas, sa moralnog stajališta, u sukobu sa svakim osim sa onim koji je trebaju da ih podrži ili održi na visokom nivou. Zašto su se povukli kritičari religijske misli? Oni su nam danas potrebni više nego ikad da očiste vjeru od nečiste religijske misli, koja pravi kompromise na račun moralne savjesti. Religija je danas u krizi ne zato što je nema, već zato što je ima na pogrešan način i na pogrešnom mjestu. Kao i dosad, čišćenje religijske ili teološke misli nije moguće izvana već iznutra, pod uvjetom da oni koji su unutar religijskog ili teološkog kruga prepoznaju opasnost izvana.

Za sada oni koji su unutra nemaju straha, a oni koji su vani nemaju stava. Čista vjera opet će da progovori, jer ljudska duša ne može dugo da trpi Luciferovu prevaru. Prvi uvjet za pravi lijek je priznanje da postoji bolest. Zato, priznajmo: religijska ili teološka misao je u krizi zato što je svijetom zavladala moralna kriza, koja se javlja kao posljedica trošenja čiste vjere za potrebe nečiste savjesti.

U slijedećem broju:

Vjera je diktat (3)

Glas islama 295, strana 10-11, Piše: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012., Teološke dileme

[1]Neka oproste oni koji misle da je želja za “priznanjem” i “čašću” glavni motiv u kreiranju civilizacije. Nisu ni kineska vojska od terakote ni egipatske piramide od mumija podignute zbog želje za “priznanjem” ili “čašću”, već zbog želje za “bezgrješnošću” ili “besmrtnošću”. Ovom fenomenu posvetit ćemo posebnu pažnju u jednom od nastavaka ovog serijala.

[2]Riječi Ibrahimovog sina Ismaila: “Uradi, oče, što ti se zapovijeda” i sada odzvanjaju kosmosom. I baš zato što je bio spreman na žrtvu po diktatu čiste vjere Ismail je spasio i oca i sebe. Zato je “čista vjera” izraz “čiste volje”, a to znači “čisti nijjet”, kojeg islam drži kao najvažniji čin “čiste vjere”. “Čisti nijjet” ako se i ne ostvari, ostaje dragocjenost “čiste vjere”; “nečist nijjet” ako se i ne ostvari postaje “nečista savjest”.

[3]“Besmrtnost” je čovjekova trajna preokupacija.

[4]O značenju termina “religija”, “vjera” i “moral” bit će riječi u narednim nastavcima.

[5]“Teologija” znači riječ o Bogu, koja nije nužno istina o “čistoj vjeri”.

[6]Kur'an, 6:144

[7]Kur'an, 10:69

[8]Kur'an, 9:18

[9]Kur'an, 6:93

[10]Kur'an, 39:60