Vjera je diktat (3)

KRITIKA ČISTE VJERE (IV)*

 Da li je čovjek životinja koja govori

Za razliku od životinje koja je biće instinkta, čovjek je biće diktata. Mladunče jelena čim se rodi staje na noge i po instinktu se hrani majčinim mlijekom. Ženka, također, po instinktu daje mlijeko mladunčetu. Nakon prvog dojenja mladunče jelena je spremno da trči uz majku. Ljudsko novorođenče je bespomoćno. Ono bi umrlo da ga majka ne prigrli i ne podoji. Diktat majčine ljubavi je presudan za život novorođenčeta. Ali i diktat volje za život novorođenčeta je odsudan da ostane u životu. Stara definicija: “Čovjek je životinja… koja govori” još uvijek važi u filozofiji, ali u vjeri ta definicija ne važi. U vjeri je: “Čovjek nije životinja.” U vjeri čovjek je od Boga nadahnuti duh (rūh) koji ima moć samospoznaje kao način spoznaje svoga Stvoritelja. Nije li čudna ta čovjekova potreba da se upoređuje sa životinjom, koja nije usporediva s čovjekom baš zato što životinja ima instinkt kojeg čovjek nema i baš zato što životinja nema moć samospoznaje koju čovjek ima? Dakako, čudna je ta potreba zato što je čovjek sam po sebi čudan jer stalno bježi od samoga sebe. Od postanka čovjek žali što jest to što jest, zato što želi da bude ono što nije. Ali, čovjek, ustvari, ne zna šta je to za čim žali, niti zna šta je to što želi. Čovjek je stvoren po diktatu, sviđalo se to njemu ili ne sviđalo. Niko ga ništa ne pita osim on samoga sebe: ”Zašto sam stvoren od zemlje?” Šejtan/Lucifer ga na to nagovorio rekavši mu da je bolji od njega zato što je on stvoren od vatre. Bio je to samo još jedan razlog da se čovjek pobuni protiv Boga. Ta pobuna prati ga od postanja, pa sve do danas. Pa čak i kada mu se jasno kaže da je najljepši od svih stvorenja na zemlji, čovjek opet nije ni sretan ni zadovoljan. Ne podnosi da ga definira Onaj koji ga je stvorio, pa makar to bilo najviše priznanje. Čovjek, dakle, ima potrebu da sam sebe definira, da kaže: “Ja sam životinja… koja govori.” Tu se on osjeća svoj na svome – među životinjama, koje nisu ništa krive što se čovjek upoređuje s njima. Životinje su potpuno nevine. Životinje nisu krive što ih čovjek kriminalizira usporedbom sa sobom, naročito onda kad padne na dno dna (esfele sāfilīn) .

Put svjetla i put vatre

Insān/čovjek je zemlja (turāb); melek/anđeo je svjetlo (nūr); šejtan/lucifer je vatra (nār). Zemlja ima i svjetlost i vatru; na zemlji svjetlo se pali, a vatra se potpaljuje. Čovjek je od zemlje, na zemlji i pod zemljom; čovjek je sinteza anđeoske svjetlosti (nūra) koja se pali i luciferove vatre (nāra) koja se potpaljuje. Anđeoska svjetlost (nūr) je čovjekov um; luciferova vatra (nār) je čovjekova strast. Čovjek je zemlja iz koje se pali svjetlo i potpaljuje vatra; meleki u čovjeku pale njegov um svojim nūrom, dok šejtan u čovjeku potpaljuje njegovu strast svojim nārom; čovjek je zemlja između anđeoskog nūra i luciferovog nāra. Naizgled to je igra riječi, ali u stvari nūr i nār su dva čovjekova puta – put svjetla i put vatre. Na putu svjetla čovjek vidi sve oko sebe, iza sebe i ispred sebe; na putu vatre čovjek vidi samo vatru ispred sebe, te mrak i pepeo iza sebe. Vatra je moćnija i razornija od svjetlosti; vatra je uzbudljivija i strašnija. Svjetlost je skrušena, blaga, predvidljiva i ponekad dosadna, ali nikada zloćudna, nikada ne ostavalja čovjeka u mraku, niti ga posipa pepelom.

Nema bezdiktatskog stanja uma

Nikada mi neće biti jasno zašto je čovjek zažalio što nije stvoren od vatre? Jer, da nije zažalio ne bi ga šejtan/lucifer provocirao tom svojom rasističkom retorikom. Također, nikada mi neće biti jasno zašto čovjek voli da oponaša šejtana/lucifera, koji ga mrzi više nego ikoga zato što mu je Bog diktirao da mu se pokloni zato što ima moć spoznaje, koju šejtan/lucifer nema. Zaista, pitam se zašto čovjek sluša diktat šejtana/lucifera koji ga gura u vatru, a odbija da čuje diktat Stvoritelja koji ga vodi ka svjetlosti? Da, to je ta istina koju želim da se ovdje shvati, a to je da čovjek nema izbora već da prihvati diktat. Uistinu, diktat je njegova sudbina. Nije to ni njegova samostalna narav, ni njegova samostalna volja, već su i njegova narav i njegova volja, također, diktat, koji određuje bît njegovog bića. A bît njegovog bića je “moć” (al-istitā'ah) njegove spoznaje, koja nije nasljedna, već svaki čovjek počinje ispočetka čitati, učiti i spoznavati svoju vlastitu spoznaju u samome sebi, ali i po diktatu koji mu se nudi. Čovjek ima slobodu izbora jednog ili više diktata, ali nema izbora da živi bez diktata uopće. Diktat vjere (īmān) je jedan od njegovih slobodnih izbora. Dakako, postoji i diktat nevjere (kufr). Čovjek je slobodan da izabere jedan od ova dva diktata. Nema bezdiktatskog stanja uma. Agnostici, koji se ponose da su neutralni ili nezainteresirani u pogledu spoznaje vjere u Boga, varaju sami sebe prije nego što mogu prevariti nas koji znamo da je njihov agnosis isto tako gnosis, kojeg oni moraju objasniti sebi prije nego bilo kome drugom. A svako objašnjenje je rezultat znanja ili spoznaje onoga što se objašnjava, a to je agnosis agnostika, što je ustvari njihov samosvojni gnosis.

Primordijalni zavjet je neizbrisiv u duši čovjeka

Iskonski čovjekov izrijek qālu belā, kojeg prenosi Kur'an, još uvijek odjekuje kosmosom. To je istinski diktat vjere onih koji su, upisujući zavjet Bogu u svojoj duši, zapisali vjeru u Boga u svom srcu. Oni su utisnili u svoj “id” čistu istinu, kao čistu vjeru, kao čisti zavjet, kao čistu ideju o sebi u odnosu na Boga, ali i ideju o sebi u odnosu na sebe. To su oni od qālu belā “kod kojih srca zadrhte kad se spomene Božje ime i kod kojih se vjera uvećava kad im se čitaju i uče Božji znakovi”. Ovaj primordijalni zavjet Bogu, kao “id”, neizbrisiv je u duši svakog čovjeka. Taj zavjet ili “id” može biti drugačije tumačen nego što u bîti jeste, može biti zaboravljen, zanemaren ili negiran, ali ne može nikada biti izbrisan. Oni koji ga negiraju ne umanjuju njegov smisao i važnost za one koji ga spoznavaju i priznaju. Oni, pak, koji ga brišu nemaju toliko brisača da izbrišu riječi, kojih u Stvoritelja ima toliko da “kada bi sva mora bila tinta, a sva stabla na zemlji olovke prije bi presušila mora i potrošila se stabla nego što bi nestalo riječi u Stvoritelja”, od kojih su riječi qālu belā Božje riječi kao vječni čovjekov zavjet Bogu.

Poslije Frojda čista vjera nije više čista

Sigmund Frojd nije ni prvi ni zadnji koji je pokušao izbrisati “id” qālu belā iz ljudske svijesti i nametnuti čovjeku koncept svog haotičnog “id” koji se sastoji od čistog libido, seksualnog nagona, kao glavnog izvora instinktivne ljudske moći, koja je u sukobu sa realnim svijetom. Frojdov libido “id” djeluje po principu čistog zadovoljstva, po definiciji je besvjestan i po namjeri je bezbožan i bez-zavjetodavan. Frojdov pokušaj brisanja Božanskog “id” (qālu belā) i upisivanja svog “id” (libido) jednak je Ademovom pokušaju da okusi zabranjenu jabuku. Adem je, tako, prvi nagrizao čistu vjeru i prekršio zavjet u Raju; Frojd nije prvi, ali jest najutjecajniji sa stajališta ideje da čovjek može živjeti kao da Boga nema, koji je nagazio na čistu vjeru u Boga na Zemlji. Poslije Frojda čista vjera nije više čista, niti je čovjekov zavjet Bogu, kao ni Božiji zavjet čovjeku, prisutan u čovjekovoj svijesti i savjesti.  Čovjek je sveden na tri dimenzije svog psihičkog ili duhovnog stanja: “id”, “ego” i “superego”. Tu nema ništa Božanskog. Sve bi trebalo biti samo ljudsko, ali opet nije ni ljudsko, jer Frojdov “id” nema svijesti ni o čemu, pa tako ni o samome sebe, tj. čovjek nema svijesti o sebi sve dok ne postane svjestan samoga sebe kao njegovo drugo stanje – “ego”. Ali, Frojd ne zna tačno kako čovjek postaje svjestan samoga sebe ako ga je na početku osudio da je njegov prvotni “id” haotičan i besvjestan. Niko ne zna, pa ni Frojd, šta se događa čovjeku od njegovog besvjesnog stanja (“id”) do njegovog svjesnog stanja (“ego”) i njegovog nadljudskog stanja (“superego”), kada čovjek, umjesto Boga, sam sebe vidi i kontrolira, sam sebe ocjenjuje i nagrađuje, sam sebe veliča i slavi, sam sebi je svrha i cilj…

Šta je gore: poluistina ili polulaž

No, “čistu vjeru” kao diktat vjere u Boga od qālu belā najteže je sačuvati čistom od poluistine i polulaži. Čista laž je jasna i od nje se može čovjek odbraniti; čista istina je čista i s njom se čovjek može lahko složiti. Ali, poluistina i polulaž su nejasne i nečiste i zato je čovjeku teško da se od njih zaštiti i odbrani. Zbog toga nam je potrebna “kritika čiste vjere” kroz koju moramo učiti kako da se borimo protiv poluistina i polulaži, pojava koje danas najviše opterećuju naš ummet. Na tu pojavu ulema mora najviše obratiti pažnju. Ne samo da ne postane žrtva poluistina i polulaži, veći i zato da ulema sama svjesno ili nesvjesno ne proizvodi poluistine i polulaži radi lične koristi. Muslimanska ulema nije nikada bila u većem iskušenju kao što je danas da nasjedne na poluistine i polulaži. Ne zna se šta je gore: poluistina ili polulaž, ali poluistina je otrovnija i opasnija. Ne kaže se u Kur'anu Časnom bez razloga da su “poluistine i polulaži gore od ubojstva” (al-fitnetu ešeddu min al-qatli). I Dante Alighieri, koji je studirao u muslimanskom Andalusu, stavio je izdajnika odmah do đavola u devetom krugu inferna, pakla, dok je ubicu ostavio u osmom krugu. U vremenu poluistina i polulaži (fitneluka) treba sačuvati “čistu vjeru”, kao “čist obraz”.

U slijedećem broju:

Vjera je diktat (4)

* U Preporodu broj 20/1078, prilikom numeracije nastavka članka Kritika čiste vjere, umjesto broja III stavljen je greškom broj IV. Izvinjavamo se čitaocima i autoru na ovom propustu. (Uredništvo)

Antrfile:

Zbog toga nam je potrebna “kritika čiste vjere” kroz koju moramo učiti kako da se borimo protiv poluistina i polulaži, pojava koje danas najviše opterećuju naš ummet. Na tu pojavu ulema mora najviše obratiti pažnju. Ne samo da ne postane žrtva poluistina i polulaži, veći i zato da ulema sama svjesno ili nesvjesno ne proizvodi poluistine i polulaži radi lične koristi. Muslimanska ulema nije nikada bila u većem iskušenju kao što je danas da nasjedne na poluistine i polulaži. Ne zna se šta je gore: poluistina ili polulaž, ali poluistina je otrovnija i opasnija.

Glas islama 298, strana 6-7, Teološke dileme , autor: dr. Mustafa Cerić