HomeGlas islamaAnalizeDžamije u užoj Srbiji iz XIV-XIX veka (VII) 29. Augusta 2019. Analize, Glas islama 4421 Divna Đurić-Zamalo: Džamije u užoj Srbiji iz XIV-XIX veka u: Gradska kultura na Balkanu (XV-XIX vek), Beograd, 1984, str. 331-375. Titovo Užice, ranije Užice, bilo je srednjovekovno naselje s tvrđavom, a posle pada pod tursku vlast počelo se razvijati kao istočnjačka varoš. U XVI veku je bilo sedište nahije, a u XVII sedište kadiluka. U razdoblju od kraja XVII i početkom XVIII veka bilo je pripojeno Bosanskom pašaluku. Pred Prvi srpski ustanak bilo je pored Beograda najveće mesto u Smederevskom sandžaku, što svedoči i veliki broj očuvanih džamija u XIX veku – petnaest 1846. godine. Evlija Čelebi je zabeležio da su se u varoši polovinom XVII veka nalazile 34 džamije i 29 mesdžida, te u tvrđavi jedna mala džamija. „Između svih ističe se lijepa kamenom zidana Alaj-begova džamija, koja je u dobrom stanju. To je vrlo svijetla, prostrana i privlačna džamija, a pokrivena je čistim plavim olovom.” On dalje samo pominje i sledeće džamije: Husein-aginu, Hasan-efendijinu, Ceri-bašinu i džamiju Namidi-zade. Zatim podrobno opisuje užičku musalu usred varoši, pored reke Betinje, i kaže da je služila za obavljanje bajram-namaza i molitve za kišu. Bila je veoma lepo uređena, tako da sličnu nije video za 42 godine putovanja po islamskom svetu. Imala je pravougaonu osnovu s kapijama na polovini svake strane, dužina je iznosila 2.000 koraka, a visina ogradnog zida oko 1,8 m. U njoj je bilo zasađeno raznovrsno drve'e, tada već staro i visoko. Musala je služila i za šetanje i za razgovore. Užičke džamije su stradale tokom ratova, pa se od putopisaca iz XIX veka dobijaju veoma različiti podaci o broju džamija i stepenu njihove očuvanosti. Tako je J. Vujić pisao 1826. da je u Užicu video do 20 džamija, među kojima ih je samo osam očuvanih i sa minaretom, dok su ostale u ruševnom stanju. Takođe i Milićević kaže da je 1844. bilo u varoši 35 džamija, dok statistika iz 1846. beleži da ih je bilo 15. Turci su posle 1862. počeli prodavati imanja u Užicu, a do danas je sačuvan spisak njihovih sopstvenika u kojem stoji da je 12 imanja pripadalo pojedinim džamijama. Iz spiska se mogu navesti i imena džamija: Džamija kod Medrese (dva imanja), Džamija Užice, Terazijska džamija, Batal-džamija na Kuki, Džamija na Lipi, Klisurska, Zmajevačka, Koštička i Šeova. Jednoj džamiji se ne zna ime, a dvanaesto mesto u spisku je samo džamijska zemlja. Drugih podataka o džamijama nema u spisku osim cene za koju su prodate, odakle bi se mogla proceniti njihova veličina i očuvanost, ali bi veća cena mogla značiti i veću površinu zemlje koja je pripadala džamiji. Izgled džamije kod Mudir-konaka iz 1860. ostavio je Kanic (sl. 13), ali se ne zna koja je to džamija sa navedenog spiska. Valjevo se pod svojim imenom prvi put javlja 1398. kao važno trgovačko mesto na putu između Dubrovnika i Beograda. Evlija izuzetno nije ostavio mnogo podataka o valjevskim džamijama; naveo je da ih ima svega desetak s mihrabom i da je džamija u čaršiji „povelika”. Nešto više je zapisao o valjevskoj musali: bila je prostrana i puna zelenila, drveća i cveća, uređena kao vrt sa alejama. Valjevo je odigralo važnu ulogu u Prvom srpskom ustanku, pa je u martu 1804. gotovo u potpunosti spaljeno. Otad je izgrađivano novo Valjevo, tako da je J. Vujić 1826. zatekao samo jednu džamiju, i to na drugoj strani Kolubare, nasuprot one na kojoj su izgrađeni srpska crkva, škola i magistrat. I ta jedina džamija, pored koje se nalazila muselimova kuća, bila je „skoro porušena”. Verovatno je to Aladža-džamija koja se pominje u Valjevu u XIX veku. Vranje se prvi put pominje krajem XI veka kao tvr]ava s podgrađem. Za vreme turske vlasti bilo je značajno zanatsko središte za kovanje gvožđa i užarstvo. Ostalo je malo podataka o džamijama osim o Krstatoj džamiji, ali se oni razlikuju. Tako je M. B. Milićević pisao u XIX veku da ovde postoji Krstata džamija na mestu ranije Crkve sv. Petke i da na vrhu minareta ima mali krst. U Enciklopediji likovnih umetnosti se navodi da je to danas Crkva sv. Petke, a u radu o toponimiji Vranja da su to „ostaci turske džamije” za čiji je naziv vezana legenda. Naime, na minaretu džamije se nekad nalazio krst koji je postavio hodža po nalogu Muhameda jer mu se on javio u snu tokom zidanja džamije. Ona je dugo građena zato što se stalno rušila, tako da je završena tek onda kad je na nju stavljen krst. Zemun je danas sastavni deo Beograda, ali se on samostalno razvijao sve do poslednjeg rata. Srednjovekovnu varoš zauzeli su Turci 1521. i držali je do 1717. Za vreme turske vlasti u Zemunu je izgrađena jedna džamija koju pominju i Evlija i Kikle gotovo u isto vreme – polovinom XVII veka. Evlija pominje još i šest mesdžida, a Kikle je zapisao i njeno ime: Undži Hadži-Mustafina džamija. Bila je lepa građevina, zidana tesanim kamenom i imala kupolu pokrivenu olovom. Kasnije je nazvana Mlinarevom džamijom. Kad su Austrijanci osvojili Zemun pretvorili su je u katoličku crkvu. Srušena je 1784, a na njenome mestu je podignuta crkva koja i danas postoji pored zemunske pijace. Različita manja mesta u kojima su postojale džamije: Avala na kojoj je nekad postojalo utvrđenje i uz njega podgrađe s džammjom. Batočina je za vreme Turaka takođe imala jednu džamiju. Bela Palanka, ranije Musa-pašina Palanka, imala je u tursko vreme tvrđavu sa džamijom. Brza Palanka je do četrdesetih godina XIX veka imala drvenu džamiju na temeljima od kamena i pokrivenu ćeremidom. Srušena je da bi na njenom mestu bila izgrađena crkva. Džep (kod Niša) je početkom XX veka imao džamiju čije se zidano minare vidi na jednoj razglednici. Grocka (kod Beograda) je na brežuljku iznad Gročanske reke imala tvrđavicu pravougaone osnove u kojoj se nalazila džamija sagrađena između 1560. i 1572. Opravljena je 1582, a pominje se i u XVIII veku. Kladovo je u tvrđavi Fetislam imalo džamiju sa zidanim minaretom koje se vidi na jednoj graviri Kladova. U Kolarima (kod Beograda) Evlija Čelebi je zatekao jednu malu džamiju u XVII veku. Komaran (srednje Polimlje) ima džamiju koja je sagrađena oko 1870. od lomljenog kamena, s drvenim predvorjem. Najpre je imala drveno minare, pa je ono zamenjeno zidanim, ali je nezgrapnog izgleda. Sagradili su je seljaci. Kuršumlija je oko 1660. imala tri džamije. Lešnica je u XIX veku preseljena na obližnji teren. U staroj Lešnici je postojala džamija čiji su se temelji mogli videti još polovinom XIX veka nasred jedne njive, pa je njiva i kasnije nazivana Džaminovača. Mileševac (kod Prijepolja) je srednjovekovno utvrđenje čije su se ruševine održale do danas. Nekada se zvao Hisardžik; tu je bilo i podgrađe u kome se nalazila mala drvena Fatihova džamija. Niška Banja je za vreme Turaka imala džamiju koja je već bila srušena do 1880. godine. Plašće (srednje Polimlje); ovde je početkom XIX veka sagrađena džamija brvnara od hrastovine, manjih dimenzija, a sagradili su je seljaci. Kao dotrajala, srušena je početkom XX veka. Požega je polovinom XVII veka imala deset džamija. Požegremac (srednje Polimlje); ovde je oko 1865. sagrađena džamija od priloga seljaka iz mesta i okoline. Imala je pravougaonu osnovu 10×8 m i drveno minare na temelju od kamena. Građena je od lomljenog kamena i ćerpiča, a pokrivena četvorovodnim krovom. Spaljena je 1943. godine. Ražanj (kod Kruševca) je za vreme Turaka imao jednu džamiju. Rudnik je nekad bio veće naselje s tvrđavom; u njemu je bilo jedanaest muslimanskih bogomolja. Smederevska Palanka je imala tvrđavu i u njoj se nalazila džamija. Na tom mestu je u XIX veku sagrađena današnja crkva. Soko (kod Valjeva) je bio važno tursko utvrđenje u kome je još 1844. postojala državna džamija. Sokobanja je kao znatnije tursko naselje imala dve „impozantne” džamije s kupolama koje su bile pokrivene olovom i četiri mesdžida. Glas islama 299, strana 21,Feljton, Autor: Divna Đurić-Zamalo