Fenomen prazne džamije  

Zbog vanrednog stanja u kome smo se našli, a koje je izazvano pandemijom virusa korona, muslimani ovog prostora, ali i cjelokupnog islamskog ummeta, našli su se po prvi puta kroz cjelokupnu ljudsku povijest u situaciji da su im džamije zatvorene. U situaciji smo da ne možemo obavljati dnevne namaze u džamijama, pa čak ni neprikosnoveni džuma namaz. Blago je reći da je ovo do sada nezapamćen šok za sve muslimane svijeta, za svakog pojedinca, ali i za cjelokupnu muslimansku zajednicu. Razumio sam do kraja vođstvo Islamske zajednice koje je imalo izuzetno težak zadatak da donese odluku da zatvori džamije i da obavjesti vjernike da dalje svoje namaze mogu obavljati isključivo u svojim kućama. Od objave same odluke, kao i nekoliko dan poslije toga, a i do danas, imamo jako puno rasprava po tom pitanju: da li je trebalo zatvoriti džamije, da li se požurilo sa tom odlukom, da li je trebalo ignorisati opasnost koja se nadvila nad čovječanstvom? Ambijent skupova ljudi, socijalna bliskost i kontakt, čime se džamije odlikuju, posebno godi i prija. Bio sam u prilici da prisustvujem jednoj takvoj raspravi sa nekoliko šerijatskih pravnika, koje je i predsjednik Mešihata zamolio da mu dostave njihovo mišljenje. Tada, ali i nakon toga u svojim nastupima podržao sam odluku Mešihata i kazao da smatram da je Islamska zajednica na čelu sa Mešihatom ne samo u poziciji da ima pravo donijeti takvu odluku, već sam kazao da je u obavezi da je donese. Islam je vjera koja ne može ni u kakvoj situaciji da bude zatečena, prevaziđena, da ostane bez odgovora, pa ni u ovoj situaciji. Šerijatsko-pravni argumneti su veoma jasni. Opasnost po zdravlje ljudi je u ovom slučaju dovoljan osnov da se privremeno suspenduje vjerska obaveza okupljanja u cilju džematskog obavljanja namaza u džamijama. Čvrsto vjerujem da je Islamska zajednica postupila ispravno, vjerski, šerijatski, ali isto tako i sociološki, čuvajući zdravlje ljudi. Drago mi je da se Islamska zajednica nije kolebala i nije odgađala takvu odluku što, kao što vidite, nije slučaj sa drugim vjerskim zajednicama, odnosno crkvama. Ma koliko bili u uvjerenju da je odluka Islamske zajednice ispravna, logična, razumljiva i u interesu vjernika i njihovog zdravlja, nije se moguće oteti emocionalnom osjećaju koji proizilazi iz ovog doživljaja. Potpuno razumijem komentare, uzdahe, suze vjernika. Čuli smo plačni ezan, čujemo ezane modificirane bez onog dijela: „Požurite na namaz, požurite na spas.“ Taj pozivni dio mora izostati zato što ne možete pozvati vjernike u džamiju. Ovog puta neću otvarati pitanje da li su uopće neophodni ezani, ali razumijem da je odluka da se uče ezani, makar u toj modificiranoj varijanti, zapravo jedini ustupak onoj izuzetno jakoj emociji vjernika koji prosto i poslije toliko dana ne mogu da se pomire sa činjenicom da ne mogu u džamiju. Zamislite čovjeka koji je išao pet puta u džamiju i tako 50 godina. Zamislite taj emocionalni odnos i ovisnost, a čujem ne samo da su ti ljudi tužni, već i oni koji nisu išli u džamiju. Osjećali su da bereket i po njima pada i silazi sa neba zbog sve te dinamike koja se u džamijama dešavala. Ova emocija je potpuno logična i razuimljiva.

Ma koliko bila osnovana, nemamo pravo niti ima smisla prepustiti se emociji žala i tuge, uzdaha i patnje zbog ove činjenice, tj. zbog pojave sa kojom smo se suočili – fenomena praznih džamija. Vjernik, tj. svaki trezven čovjek, ako se desi i neka druga neuobičajena pojava, neće dopustiti da pored nje prođe tek onako. Pojave koje se dešavaju rijetko, poput ove, koja se dogodila prvi put u ovakvoj globalnosti, mora imati poruke. Ovo sigurno jeste lekcija, velika lekcija, možda najveća lekcija. U ovoj formi možda i najveća lekcija u povijesti čovječanstva. Lekcije dolaze da bi se naučilo, da se izvuku pouke i da bi se poruke shvatile. Koje su to poruke? Kazali smo nešto o pandemiji, virusu, bolesti koju izaziva taj virus, o implikacijama – zdravstvenim, sociološkim, ekonomskim, o psihološkim pritiscima koji kreću od same bolesti i opasnosti od te bolesti, od posljedica vandrednog stanja, ograničenog kretanja, boravka u zatvorenom prostoru, od invazije medijskih informacija, pomiješanih istina, poluistina i laži, senzacionalističkih naslova. Pod svim tim udarima nije lahko ostati uspravnim, pa znati baš sve poruke pročitati i shvatiti kako treba. Mi koji imamo u svojim rukama Kur'an Časni, autentičnu Božiju riječ, imamo garanciju da ukoliko budemo htjeli uputu, ukoliko zaista želimo istinu, naći ćemo je i dosegnut ćemo je ukoliko je budemo prvo iskreno, a potom ispravno tražili. Baš zato nam je Svevišnji Gospodar podario ono što nas odlikuje nad ostalim bićima – razum, pamet, um u svim ovim nijansama i slojevima, kako bi bio posuda sa koje ćemo zahvatati mudrost iz svakog vremena, prostora, događaja, a posebno iz događaja koji su poput ovog kao veoma duboki bunar, a u bunaru se obično samo gore na početku vidi, a dolje dublje se ne vidi. Obično vrijednosti stanuju tako duboko, pa je najkrupniji biser u najnižim dubinama mora i okeana, kao što su najvredniji i najkrupniji dijamanti duboko ispod površine zemlje pomiješani sa nekim drugim manje vrijednim rudama. Samo oni koji posjeduju znanje znaju do njih da dođu i da ih prepoznaju od onih manje vrijednih materijala i ruda.

Mi uz Božiju pomoć, Njegovu milost, blagosov upute Njegovih riječi izrečenih u Kur'anu Časnom, ali i u riječima hadisa, odnosno sunnetu Njegovog posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda s.a.v.s., nastojat ćemo bar donekle, u ovom prilično ograničenom vremenskom prostoru pred nama, da bacimo nekoliko snopova svjetla na ovu temu. Namaz je stub vjere, kaže nam Vjerovjesnik a.s. u hadisu: „Ko ga uspostavi – uspostavio je vjeru, ko ga izgradi – izgradio je vjeru. Ko ga sruši – srušio je vjeru.“

Ovaj ibadet spada u one koji imaju svoju višeslojnu strukturu. Prije svega se radi o relaciji čovjeka i Stvoritelja. Pet puta dnevno se taj razgovor sa Gopodarom svjetova otvara u namazu. Osim duhovne relacije između čovjeka i Boga u namazu, namaz je sačinjen od jasno preciziranih, prije svega, kur'anskih riječi, ajeta, ali i hadisom preciziranih dova koje upotpunjuju taj kontakt i razgovor sa Stvoriteljom. Uz to postoje i vrlo precizirani pokreti sa jasnim normama okrenutosti ka Kibli. Prije toga abdest, čišćenje i sve ostalo što je poznato kao pripremna faza za obavljanje namaza. Osim toga, u pitanju je i obred koji se u najboljoj situaciji vrši u džamijama, zajednički namaz, poželjno i pohvalno dnevni, a ovaj džumanski sedmični strogo obavezno i jedino moguće u džamiji.

Imamo slojevitost duhovne relacije, govorne relacije, pokretne relacije i na koncu sociološke relacije zajednice u obavljenju namaza u safovima. Uslov za safove je da budu pravi, zbijeni, što predstavlja svojevrsnu slojevitu vezu sa Bogom dž.š., odnose sa drugim ljudima, gdje te jedan stišće sa lijeve, a drugi sa desne strane, ne biraš pored koga ćeš stati – bogataš, siromah, neovisno o socijalnom statusu i snazi. Složni na jedan izgovor imama, svi zajedno rade određene pokrete i uče određene propisane dijelove, čime se uvježbava svakodnevno pet puta sklad ljudske zajednice, a prije toga higijena – svaki put čistoća i pranje lica, nogu i ostalih dijelova, kako je to precizno određeno.

Sada smo u ovoj kušnji dobili isključenost ovog aspekta zajednice i džemata, izopćeni smo iz džamija. Ne postoji ništa slučajno, iako formalno uzroke i razloge znamo, ali moraju postojati neke druge poruke. Dok smo izvan džamija možemo ih vidjeti sa zatvorenim vratima i gledati ih samo spolja, čeznuti za njima. Uvjeren sam da ova čežnja neće ostati samo na razini tuge i emocije, već da će pokrenuti naša promišljanja, a najbolja promišljanja su ona koja su usmjerena u pravcu preispitivanja samoga sebe. Čovjek je sklon uvijek traženju uzročnosti izvan sebe, kao i u ovom slučaju. Šta god nezna kriv je nastavnik, učiteljica ga ne voli, nije dobro zapisao, nije mu bilo jasno itd. Lakše je biti loš učenik. Dobar učenik okreće strelice propitivanja prema sebi, jer što više budemo propitivali sebe bit ćemo zaštićeni od odgovornosti pred drugima, a posebno one najveće odgovornosti na Sudnjem danu pred Apsolutnim i Sveznajućim Gospodarom svjetova. Smisao i intencija ove besjede je okrenuta prema podsticanju na ova promišljanja i na samoanalize. Sa druge strane, šta smo pogriješili? Budimo hrabri, pa se zapitajmo da li smo pogriješili? Ako jesmo, šta smo? Ako su neki, da li su svi? Ako se nešto dešava globalno onda mora postojati neka masovna odgovornost, pa možda postoji i neka nagomilana odgovornost. Postoji mnogo tema i mnogo pitanja koja žude za našim samopropitivanjima.

Kada pogledamo kur'anske ajete o namazu ima ih jako puno, ali pomenut ću prvi koga se ovog trenutka sjećam: „Namaz štiti od svega što je ružno i neprihvatljivo i to je najviši stepen sjećanja na Allaha.“

Zašto baš ovaj ajet pominjem? Zato što sam na našem prostoru počeo djelovati od 1992. godine. Tada smo imali džamije skoro garibe, jetime, koje su imale tek nekoliko džematlija. Rijetkost je bila vidjeti mladog čovjeka u džamiji. Sjećam se da smo se radovali kada bi ponekog novog doveli u džamiju. Nadali smo se kada nam se džamije napune da će to biti nova stranica ne samo za džamije, Islamsku zajednicu, aktivne muslimane, već smo smatrali da će to biti nova stranica za cjelokupno društvo, za sve muslimane, džamijske i nedžamijske, za cjelokupno društvo. Smatrali smo da ako svaka džamija dobije po 300 džematlija, to znači 300 aktivnih ljudi u pokornosti Stvoritelju. To znači 300 ne samo duhovnih lokomotiva. Iz ovog ajeta smo vidjeli da namaz nije svrha sam sebi. Da ti, muslimanu, koji si išao u džamiju, ulaskom u nju, obavljanjem namaza i izlaskom nisi završio misiju. Ulaskom u džamiju započeo si misiju. Tvoja misija se ne dešava u džamiji, kao što se studentu misija ne dešava na fakultetu, već započinje. Misija mu traje u životu jer na univerzitetu zahvata znanje, a izvan na poslu u daljem životu pokazuje to znanje. To njegovo znaje treba dati plodove. Tvoja misija, muslimanu, koji si klanjao i klanjaš pet vakata namaza, tebi se obraćam, tvojim ulaskom u džamiju i obavljanjem pet dnevnih namaza nisi zaokružio svoju misiju. Ne. Ti si samo sebe doveo u šansu da zahvatiš sa bunara čistote, a  da li si zahvatio ili je možda kofa promašila? To znaš ti djelimično, zna Stvoritelj sto posto, a mi možemo vidjeti ne po tome koliko si puta bio u džamiji, ne ni kako si obavljao namaz u džamiji. Mi možemo vidjeti samo formu.

Od 1992. godine svjedočim islamski preporod ovdje. Do danas smo utrostručili broj džamija u Novom Pazaru. Računali smo da će svaka džamija biti bastion, svjetionik, stožer koji će pozitivno zračiti okolo. Kako bude jačala duhovna snaga kroz džamije i namaz, tada će slabiti prljava snaga koju vidimo u kladionicama, diskotekama, kockarnicama. Kako je jačao broj džematlija vjerovali smo da će slabiti broj narko dilera, kriminalaca i raznih drugih nosilaca prljavog, što je nespojivo sa namazom. Da li se to desilo nisam siguran i to je ono što moramo da preispitamo.

Navodim primjer Novog Pazara, koji je najbolji u odnosu na druge, ali u tom ponajboljem imamo jako mnogo prostora za samokritičnost. Morali bismo malo bolje zaroniti u svrhu same vjere jer govorimo da obredi, odnosno ibadeti nisu svrha sami sebi već moraju dati plodove. Imamo u tom prilogu još jedan kur'anski ajet gdje Allah dž.š., govoreći o prvoj generaciji ashaba kao najboljoj generaciji, kaže: „Vi ste najbolja generacija.“ Oni su najbolja generacija ne zato što su se rodili u tom dobu već zbog svog kvaliteta. Samo je jednu stvar izdvojio koja je duboko etička i sociološka: „Naređujete i promovirate dobro, a zabranjujete zlo i loše.“ Poenta je da nije moguće da čovjeku koji izgovara šehadet, klanja, posti, daje zekat, ide na hadž, sav ovaj sistem njegovog profiliranja duše, ličnosti, uma i karaktera, ne izošrti osjećaj i da kada izađe iz džamije ne prepoznaje stranu kojoj pripada, nego sjedi sa narko dilerom, pije sa njim kahvu, divi se kriminalcu, kaže da je uspio, sjedi sa korumpiranim političarem i podržava ga, glasa za njega, divi se prevarantima i sam učestvuje sa njima. Ne radi mu antena klasifikacije dobra i zla.

To nije normalno i moguće, to je problem. Taj njegov namaz ne funkcionira. Njegova lokomotiva ne vuče, postoji nešto truhlo, prozuklo, pokvareno ili u njegovoj dubokoj duši, ili u njegovoj namjeri, ili u načinu obavljanja namaza, ili suštini. Mora postojati neki propust, negdje curi sva ta duhovna energija, jer nije moguće proći kroz to, a tako rezultirati. To nije moguće. Sjecam se 1987. godine, imao sam 17 godina kada je moj babo otišao na hadž sa svoja dva brata. To je bilo čudo – iz cijelog Sandžaka trojica mlađih ljudi otišli na hadž. Zatim se sjećam kada je treći amidža otišao na hadž, tada je skočio broj na 12 ljudi. Gledajte sada – stotine hadžija umre.

Dešavalo mi se u Sinan-begovoj džamiji kod parka, kada ne stignem na vakat da uđem unutra, par puta sam ljeti klanjao napolju. Predivan ambijent, najljepši na svijetu. To je džamija koja ima za dvorište cio gradski park i tu su na stotine ljudi koji klanjaju. Desi mi se da kada predam selam na jednu stranu ode mi pogled, a tamo neki narko diler, kriminalac u džamiji. Slušam muhabet, taj narko diler kupuje drva za džamiju svake godine i govore: „Da ga Allah nagradi, on nas nikada ne zaboravi.“ Drugi napravio mevlud. A muslimani oko njega mu se dive, kupuje ih parama, jadi crni.

Braćo i sestre, možda su džamije htjele da se odmore od nas, možda su one uzdahnule jer nisu mogle da podnesu raskorak između kvantiteta i kvaliteta. Možda nisu mogle da podnesu da nas je toliko u safovima, a izlazimo ogovarajući druge. Zapamtite, ključna edukacija iz džamije, shodno ajetu koga sam pomenuo, jeste razdvajanje munkera i ma'rufa – zla od dobra. Vidjeli smo da je prva uloga namaza da te sačuva. Ako tebe nije sačuvao onda obavljaš namaz radi marketinga, kao neki narko dileri što idu na umru i klanjaju džumu da se sakriju dok im se valjaju tovari marihuane, heroina i kokaina. Možda vam ovo zvuči rogobatno, a da li treba da prešutim? Dobro znate, ako ja zašutim ne znam ko će progovoriti. Ovo se mora kazati, ne zbog nekog tamo, već zbog nas samih, da našu oštricu ponovno naoštrimo, jer kada je zatupljena nema nikakve svrhe. Nekada sam se čudio nekim hadisima koje nisam mogao u trenutku razumjeti, a jedan od njih glasi ovako. “Doći će vrijeme kada će po hiljadu ljudi klanjati u džamiji, a neće biti nijednog vjernika.“

Neću reći da je to ovo vrijeme i ova džamija. Samo Allah zna ko je vjernik i ja samo govorim da ovaj hadis postoji. Drugi hadis kaže da će prvo sa ove zemlje biti podignut emanet, povjerenje. Sjetim se pojma emanet i pojma iman, te hadisa koji glasi: „Nema vjerovanja onaj ko nema emaneta, nema vjere nikako onaj ko ne poštuje postignuti dogovor.“

Nema imana onaj u koga se ne možete uzdati. Može da klanja i posti, ali je uzalud ako je nepouzdan i nepovjerljiv. Emanet, povjerenje i dogovor. Vidite li silinu i snagu etike islama i njene veze sa imanom, vjerom, duhom – kako je to neodvojivo. Nema vjere bez etike i nema etike bez duha i vjere. Upravo je to etika o kojoj Vjerovjesnik s.a.v.s. kaže: „Poslan sam da usavršim plemenitosti etike.“

Sav smisao vjere je brušenje naše etike koja će odrediti naš karakter. Čovječe, muslimanu, vjerniče, ne možeš sebe smatrati vjernikom, obavljati ibadetske obaveze, a ne radi ti senzor, antena za dobro i zlo, ne raspoznaješ dobro i zlo, nije te briga jesi li na strani dobra ili zla. Tvoji namazi, muslimanu, ako nemaš ovaj senzor, ne vrijede ništa i pitaj se u koju grupu spadaš. Tvoji namazi i tvoj iman ne mogu biti mirni i dopustiti da ti se dopada kriminalac, narko diler, lopov, prevarant, izdajnik. Ne može, zapamti to. Tu je svrha našeg povjerenja. Naravno, ovo izgleda kao da pričamo o nama u Pazaru i Sandžaku. Ne, ovo je problem globalne prirode. Nisu prazne samo naše džamije, prazan je i harem Kabe i to nije slučajno, jer nikada više nije bilo miliona hadžija, nikada više miliona mu'temira koji vrše umru. Milioni i rijeke naroda izvan hadža kao da su na hadžu, a potoci nevine muslimanske krvi teku li teku, bez kazne i procesa. Milioni ljudi budu ubijeni, a više niko nije ni uznemiren. Ummete muslimana, ima vas  milijardu i pet stotina miliona, je li vas sramota jednog nevinog čovjeka, djeteta, onog što ga izbacuje Egejsko more, onih hiljada što ih guta Sredozemno more, što pokušavaju da pobjegnu od dželata politike ili dželata siromaštva. Koga to više dodiruje, a kazali smo prošli put da je dostojanstvo čovjeka skuplje od Kabe kojoj hrlite. Mislite da to može da ostane? Vidite da ne može, jer sve što se nakrivi mora da padne i ruši se. Resetuje se muslimani. Je li vas sramota što vas je milijardu i pet stotina miliona? Da li vas neko za nešto pita? Ne, niko nizašta. Niko vas ne pita, nego vam je od juče vanredno stanje, 24 sata zabranjeno kretanje u Meki i Medini, a dozvoljeno u Džedi. Zašto, odgovor prepuštam vama. Rekoše da je i tamo sve prokopano za 5G mrežu. Znajte da tako ne može. Vidite da ne može. Vidite li koliko vam vrijedi taj namaz, hadž i umra. Vidite da preko noći vama muslimani, da ne govorim o nemuslimanima, dođe nevidljivi dželat pod imenom korona virus koji izaziva bolest COVID-19. I vama Dođe vam kao opomena. Nije kazna, jer masovne kazne su ukinute dolaskom posljednjeg Vjerovjesnika a.s. Raniji narodi su dobijali totalne kazne na ovom svijetu. Posljednji Vjerovjsnik a.s. je dobio objećanje na Mi'radžu da neće njegov ummet biti masovno kažnjen na ovom svijetu jer ga, ako se ne popravi, čeka kazna na budućem svijetu. Ovo mogu biti samo znakovi i signali za pouke, a one se šalju pameću obdarenim, intelignetnim ljudima koji iz ovoga treba da izvuku poruke. Ako ih izvuku oni će biti od spašenih, a ovo su samo naznake.

Sve ovo je tako slojevito i možemo da poniremo u traženju i čitanju poruka i pouka koje dobijamo. Prošli put smo govorili o zapadnoj civilizaciji, o njihovim izazovima i raskoracima. Ako počnem da govorim o islamskom umetu gdje li će mi biti kraj. Koliko će mi trebati vandrednog stanja i besjeda da raslojim sve naše jade nagomilane hiljadu godina izdaja, bilo svjesnih, bilo mediokritetskih, bilo političkih, ulemanskih, intelektualnih.

Ovo je trenutak da izvršimo resetovanje sa sobom. Ovo je podjećanje na druge samo da bi slika bila potpunija i jasnija, ali ključna je revizija i resetovanje samoga sebe – gdje sam ja u tome? Šta je bilo sa mojim namazima, šta su bili plodovi mojih džamija, gdje sam bio, koga sam podržavao i protiv koga sam bio. Na kojoj strani sam bio, a postoje samo dvije strane, ne postoji deset. Dobro i zlo. Nema treća strana.

Glas islama 304, strana 5-8, Besjeda autor: akademik Muamer Zukorlić Muftija