HomeGlas islamaAnalizeO SANDŽAKU 9. Marta 2021. Analize, Glas islama 932 Besjeda akademika Muamera Zukorlića u povodu i na dan 20. novembra – Dana Sandžaka, emitovana na Sandžak televiziji Nisam među onima koji previše duboko pridaju značaj samim ovakvim danima. Pripadam uvjerenju da simbolika ovog i ovakvih dana ima smisla samo ukoliko uspijemo da ovaj dan pretvorimo u povod dubljeg i jačeg promišljanja o suštini samoga povoda. Ovaj dan obilježit ćemo na ovaj način. Zbog okolnosti pandemije nisu organizacije u prilici napraviti programe koji bi podrazumijevali određena okupljanja. Našli smo za shodno da bi koja riječ o Sandžaku bila možda dovoljan ili solidan korak u pogledu skidanja vela sa određenih slojeva koje sadrži sam pojam Sandžak u svom jezičkom, kulturološkom, političkom i historijskom smislu. Kada dobijete ovako općenitu temu, sa jedne strane, ona predstavlja olakšanje kao što na prvi pogled izgleda najlakše ploviti velikim morem ili okeanom. Plovidba morima i okeanima ima smisla samo ako imate mapu, cilj, znate je čitati i imate volju stići do cilja. U protivnom, ljepota izazova plovidbe okeanom brzo se pretvori u opasnost od lutanja do toga da ćete se vrlo brzo izložiti raznim nedaćama. Pored ljepote izazova, ono što predstavlja rizik je i prostranstvo okeana koje vas nekada, u želji da otkrijete novo, dodirnete nedodirljive horizonte, možda i skrene sa rute koju vam predviđa mapa. Intencija ovog izlaganja nije da se obradi jedan segment teme već da preplovimo od jedne obale Sandžaka do druge i upišemo sve ono što je vrijedno u dnevnik putovanja. Polazimo od tačke koja je interesantna za početak Sandžaka u Srednjem vijeku. Neko će kazati kako se može govoriti o Sandžaku u Srednjem vijeku ako je sam pojam došao sa Osmanlijama kao riječ perzijskog korena koja ima značenje regija ili pokrajina, ali i zastava. Ova riječ je i danas u novoturskom jeziku ipak opstala, pa čak i u arapskom kada kažete Sandžak kod Arapa se misli na zastavu. Nije u masovnoj upotrebi, ali kod intelektualne elite, pogotovo humanističko-kulturološkog obrazovanja, možete naići na poznavanje ove riječi. Jeste Sandžak kao pojam došao sa Osmanlijama, ali ovaj prostor koga danas određujemo pojmom Sandžak, uz sve kontraverze u stavovima i mišljenjima, linija koja se pomjerala u smislu određivanja teritorije pod pojmom Sandžak postojala je i prije, čak i Srednjeg vijeka. U knjizi Drevna Bosna, u kojoj sam tretirao ovu tematiku, kada govorim o Bosni i Sandžaku u Starom vijeku i periodu prije nove ere, iste teze koje ćete iznijeti o Sandžaku važe za cio Balkan. Krećemo od Srednjeg vijeka jer tu imamo određene političke događaje koji i do dana današnjeg imaju određene refleksije. Šta je to što Sandžak čini bitnim kroz svu tu historiju, pa čak i prije samog Srednjeg vijeka? To je geostrateška i geopolitička pozicija. To je ono što je Sandžak svo vrijeme činilo posebnom teritorijom, distriktom, kulturološki, politički, vojno, geografski. On je, prije svega, na takvom mjestu na Balkanu koje, bez daljnjeg, predstavlja središnju tačku Balkana. Našli ste vjerovatno na odlomak iz jednog od mojih ranijih govora kada sam opisivao Sandžak i kazao da ako hoćete napraviti krug oko Balkana šestarom, stavit ćete iglu u Sandžaku. Ukoliko jedno parče zemlje ima takvu teritorijalnu, geografsku bitnost, nikada ne može biti nebitno, čak i kada u nekim historijskim trenucima to bude izgledalo kao opustošeno, unazađeno, kao što se Sandžaku više puta dešavalo u ranijoj i kasnijoj historiji. Uprkos svemu tome, ponovo je Sandžak nicao iz pepela baš zbog ove geografske bitnosti. Geografska bitnost, prije svega, ovdje je geografska u pogledu položaja, ali isto tako i u pogledu reljefa. Imate prostor Sandžaka koji je Bog dž.š. izdvojio. Sa južne strane, kada krenete od mora, taj dio stare Crne Gore je kao poseban sprat i kada se penjete na Mojkovac i Kolašin idete na viši sprat, a kada se popnete na taj sprat to je Sandžak. Imate masiv nadmorske visine drastično različite, koja sa južne strane određuje Sandžak prema moru. Imate dio koji ga razdvaja od Kosova nizom masiva planina od istoka prema zapadu, od Prokletija, Hajle, Komova ka Mokroj Gori. Mokra Gora ima viši vrh nego što je Pančićev vrh na Kopaoniku. To je još jedan slučaj da je u jednoj zemlji falsifikovana visina jedne planine, vrha. Po tadašnjih zakonima u Jugoslaviji, planinu koja je imala najviši vrh država je bila obavezna da pretvori u najznačajniji turistički centar. Da se ne bi ulagalo u Mokru Goru, tadašnja država je falsifikovala najviši vrh u zemlji i proglasila Pančićev vrh na Kopaoniku kao najviši vrh. Dalje imate Crni Vrh, Kopaonik, Goliju, Zlatibor. Imate potpunu geografsku omeđenost na jednom prostoru od nešto manje od 9000 km2, što nije mala površina, to nije mali prostor, jer mnogo država u svijetu danas je manje nego Sandžak. To je veoma ozbiljan prostor i teritorija koja ima takvu geografsku bitnost jer se nalazi na središtu Balkana, a potom je i na putnom središtu. Svi najznačajniji putevi su se ovuda kretali. Nema krstaškog rata ili pohoda koji je ovuda išao, a da nije prošao kroz Sandžak. Sve druge – vojne, ekonomske, migracione komunikacije i kretanja bila su preko Sandžaka. Kada jedna zemlja ima tu bitnost, opću geografsku, geostratešku, geopolitičku, reljefnu, kroz sve te historijske epohe, poprimate određeni mentalitet koji se neminovno na kraju formuliše u određeni identitet. To je ono što Sandžak čini specifičnim. Sandžak i njegovu snagu samobitnosti ne možete posmatrati samo kroz bošnjačku i muslimansku dimenziju, koje jesu možda sada postale najvidljivije iz razloga što je Sandžak u bošnjačko-muslimanskoj dimenziji jedini ostao dosljedan sandžačkoj orijentaciji ili samom Sandžaku. Kada dublje pogledate u historiju kroz kulturološke, razne druge političke, vojne, ekonomske i socijalne procese uvjerit ćete se koliko je ta dubina sandžačkih posebnosti. Veoma realno, ne mitološki. Sandžak i dok nema pisanu historiju toliko je nepobitnog materijala za pisanje te historije da je nije moguće eliminirati niti potisnuti u zaborav, bez obzira što smo stoljeće stoljeće imali organizirane sistemske aktivnosti za protjerivanje Sandžaka iz svijesti ljudi. Vidite da se to nije desilo. Srednji vijek pominjem iz ovog razloga, ne da bih govorio o Sandžaku kroz tu prizmu. Tu imamo kraj Srednjeg i početak Novog vijeka, imamo preklapanje Bosne, novonastale Raške, kasnije srpske države koja je ovdje utemeljena, ali isto tako i Bosne koja u svojoj najjačoj snazi sa Tvrtkom dominira u Sandžaku. Tvrtko je ustoličen u Sandžaku, u Prijepolju, u Mileševi. Tada na Kosovskom boju srpska Lazarova vojska i Tvrtkova bosanska vojska su na jednoj strani protiv Osmanlija, koje oni smatraju okupatorima i imperijom koja se širi i kojoj se suprotstavljaju u Kosovskoj bici. Ako govorimo o tome koja je vojska pobijedila na Kosovu, to je bila bosanska vojska jer se jedino Tvrtkova vojska vratila bez značajnih oštećenja. To je ono što se u historijskoj faktografiji nedovoljno spominje. Preplitanje koje već imamo u predosmansko doba dešava se u Sandžaku i ono je rezultat tog raskršća i činjenice da centar nikada ne može imati mirno formiranje samobitnosti identiteta i svih posebnosti. Tu nema ništa mirno već bitnost te tačke dovodi do toga. To je kao vulkanski bogat prostor – uvijek je u vulkanima i potresima, ali vulkani izbacuju velika rudna bogatstva iz utrobe zemlje. Tamo gdje je trusno i gdje su vulkani tu je i bogatstvo. To vam je Sandžak, ta nestabilnost koja je produkovana geografskom i geopolitičkom bitnošću zapravo je bogatstsvo koje ga čini posebnim i daje mu posebnu vrijednost. Kroz osmanski period Sandžak ostaje na značaju sa Novim Pazarom koji postaje jedan od najbitnijih gradova. Novi Pazar je u XV vijeku imao više stanovnika nego London. Ono što se dešava Sandžaku i Novom Pazaru upravo je ono što se dešava svemu na važnom putu u sukobima. Taj kontraudar koji kasnije dolazi od Austrijanaca je sa lica zemlje zbrisao Novi Pazar i veći dio Sandžaka. Novi Pazar je najmanje dva puta bio potpuno spaljen, gdje u određenom periodu nije bilo nijedne žive duše. Zamislite kakva je snaga kada se ustaje iz pepela. Po tome vidite tu sposobnost obnove i ponovnog vraćanja na historijsku scenu, uspinjanja, uspravljanja i postajanja faktorom. Sandžaku se dešava sve ono što se dešava većinski muslimanskim prostorima u pogledu toga da dobijaju na primatu unutar Osmanske države, ali gube na aspektu kulturnog, a kasnije i nacionalnog identiteta. Sve se to kasnije jako skupo platilo odlaskom Osmanske imperije ili kašnjenjem muslimanskih naroda, prije svega Bošnjaka, koji ne uspijevaju da uhvate korak. Razlozi za to su različiti. Ne uspijevaju da uhvate korak u pogledu nacionalne obnove, a to znači i državne. Zato su, nažalost, plaćeni preveliki cehovi. Onog trenutka kada se Osmanska imperija počinje ljuljati i gubiti na stabilnosti, sve se odražava na prostoru Sandžaka. Sandžak strada u svakom kontra udaru, bilo da su u pitanju Austrijanci ili srpski ustanici sa Karađorđem, kada je potpuno spaljena Sjenica i kada se nadire sa sjevera. Daljim slabljenjem Osmanske imperije dolazi do krunjenja Sandžaka i gubi se prvo Kolašin u samom predvečerju Berlinskog kongresa. Sandžak ulazi u nestabilnu atmosferu i tada imamo historijski događaj sa političkim refleksijama, a to je Berlinski kongres 1878. godine kada se Sandžaku ponovno priznaje posebnost. U okviru Osmanske imperije mijenjao je svoj status i svoja sjedišta od Novog Pazara, Pljevalja, Sjenice. Nekada je tu bilo 10 ili 11 srezova i općina, nekada sa Plavom i Gusinjem, a nekada bez njih; sa Fočom, Čajničem i Rudom, a nekada bez njih. Te granice Sandžaka bile su varijabilne tokom Osmanskog carstva jer u okviru ove imperije nije bila politički bitna kategorija. Tu nije bilo podjela ni po kulturološkoj, etničkoj, ili političkoj relaciji već je to bila čisto administrativna linija, u smislu koji srez se daje kom upravitelju. To je bilo bitno. Nije se o tome vodilo računa ni od strane žitelja tog prostora, ali isto tako ni od strane administratora i odgovornih vlasti u Osmanskoj carevini. Onog trenutka kada Osmanska imperija gubi na uticaju i kada počinju ustupci, porazi, prvi najvažniji događaj je Berlinski kongres u kome se dešavaju krupne odluke gdje je već Osmanska imperija na koljenima. Poznata su kazivanja o ulozi Osmanske države na Berlinskom kongresu, gdje je njena delegacija sramno kasnila na jer nisu imali novca da doputuju u Berlin. Tu se dešava mnogo stvari, jer kada kasnite kao zastupnici jedne strane možete misliti kakav će ishod biti tih odluka. Sigurno na štetu onih koji kasne i nemaju para da plate kartu. Sa druge strane, u porazu mogu biti časna ponašanja jer kada vam neko nešto otme vi ste na to pristali jer ste slabiji, ali niste mu dali moralno pravo da to posjeduje. Kada vam to neko plati, jer se tačno zna za koliko su Sandžak i Bosna prodati, to je još poraznije nego što je silom uzeto. Ono što je pozitivna strana na Berlinskom kongresu, kada je u pitanju Sandžak, jeste što se Sandžaku priznaje autonomnost, samobitnost. Imamo razne kritičare i neprijatelje Sandžaka koji pokušavaju vezivati Sandžak samo za osmansko vrijeme, kao da je to produkt osmanskog perioda. Ne, nije. Sandžak je definiran sa svim ovim posebnostima prije Osmanlija. Tokom Osmanlija to je bilo ne previše bitno, ali i kada počinje potiskivanje Osmanske imperije sa prostora Sandžaka. Na Berlinskom kongresu članom 25. Sandžaku se priznaje autonomnost i samobitnost. To je teritorija kojoj se priznaju posebnosti. Istim ugovorom i datum 13. jul Crna Gora slavi kao dan državnosti. Da sam ja odlučivao, prije bih slavio kao Dan Sandžaka 13. jul, iako ne pridajem prevelik značaj suštinski tim datumima. Imamo različita mišljenja da li je Dan Sandžaka trebao da bude 20. novembar koji se vezuje za 1943. godinu ili 13. jul koji se vezuje 1878. godinu, što ukazuje da datumi nisu bitni sami po sebi već po onome šta se tada desilo i našta to ukazuje. Za mene bi bilo vrjednije obilježavati kao Dan Sandžaka 13. juli zbog vremenske distance. Imamo jasan pokazatelj da se ova teritorija formulira kao posebna 1878. godine. Zašto bismo sve te godine prepustili kao da je 1943. godina početak priče o Sandžaku? Sandžak historijski priča svoju priču iz davnina, a politički ako tražimo odrednice koje imaju međunarodni aspekat i ne želimo dati primat tim unutarosmanskim administrativnim jedinicima i prostorima. Ako im želimo dati međunarodni aspekt, Berlinski kongres je par ekselans značajan, na kome su nastale brojne države i ima efekta. Ne može za jedne imati efekta, a za druge ne. U svakom smislu, pogotovo u pogledu težine odnosa u međunarodnim relacijama, 13. jula je istim dokumentom u kome je priznata samostalnost Crne Gore i Srbije priznata i autonomnost Sandžaka. Sandžak je administrativno ostao vezan za Osmansku imperiju, jer Austrougarska nije htjela da uzme Sandžak jer joj očito nije bio interes da se uvlači i bude klin između Srbije i Crne Gore, očekujući da će se kasnije komplicirati odnosi, kao što se i desilo. Oni su htjeli ostati na Drini, ali su isto tako znali koji je značaj Sandžaka u komunikacijskom, saobraćajnom, vojnom, ekonomskom smislu. Autonomnost Sandžaka se tu bazira, u tom članu 25, tu se tretira i da bi se zaštitila autonomnost Sandžaka imamo preplitanje vojnih snaga Austrougarske i Osmanske imperije. Dva korpusa vojske dovlače Austrijanci u Pljevlja, Prijepolje i Zapadni Sandžak i davanje Sandžaku statusa distrikta – posebne i izdvojene teritorije, utemeljuje Sandžak kao autonomiju još 1878. godine. Jasno se tretiraju pruge, saobraćajnice, komunikacije i gradi se pruga istok-zapad prema Sarajevu i Užicu. Tu je, zapravo, prvo u konvencionalnom smislu međunarodnih odnosa sa jasnim odlukama Berlinskog kongresa uspostavljen Sandžak. Po meni bi mnogo bilo utemeljenije obilježavati Dan Sandžaka 13. jula. Međutim, bitno je ovo znati šta se zapravo tada desilo. Prvi udar na Sandžak dolazi 1913. godine nakon Balkanskih ratova, tzv. Londonskim ugovorom, gdje se između Srbije i Crne Gore pravi prva podjela Sandžaka. Taj sporazum je brzo anuliran mirovnim sporazumom nakon završetka Prvog svjetskog rata. Sandžak sve do ponovnog uspostavljanja savremenih država Srbije i Crne Gore nikada nije bio međunarodno priznat kao teritorija koja je dio Srbije i Crne Gore do posljednjeg osamostaljenja Crne Gore 2006. godine. Osim Berlinskog kongresa, prvi sljedeći događaj koji je ozbiljno u interesu Sandžaka jeste 20. novembar 1943. godine, a to je formiranje Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka u Drugom svjetskom ratu. Prije toga imamo Sjeničku deklaraciju i razne dokumente koji predstavljaju kontinuitet, iako nisu imali finalizaciju implementacije, ali predstavljaju kontinuitet političke svijesti u Sandžaku među političkim elitama u pogledu kontunuiteta Sandžaka kao posebne autonomne političke i kulturološke teritorije. Tada se dešava jedan od najvažnijih iskoraka gdje je Zemaljsko antifašističko vijeće Sandžaka, koje je trebalo da ima svoju izvršnu vlast i bilo jedina vlast koja je politički uokvirivala sandžačku teritoriju, formirano prije mnogih koji su kasnije dobili republike, uključujući i samu Srbiju koja nije imala svoje antifašističko vijeće. Nakon završetka rata dolazi do likvidacije mnogih nosilaca sandžačke ideje i obnove sandžačke autonomnosti na čelu sa Rifatom Burdževićem Tršom. Odmah nakon rata dolazi do obračuna sa Sandžakom, prisilnog rasformiranja sandžačke autonomije. Kažu da su Milovan Đilas i Moša Pijade vodili tu akciju demontaže Sandžaka. Tada je poznato da je Sreten Vukosavljević, koji je bio predsjednik Sandžaka, odbio da potpiše odluku o ukidanju Sandžaka kao autonomije. Opće je poznato da su i tada ovu sandžačku ideju nosili jednako Srbi, Bošnjaci i Crnogorci. To je bila multietnička ideja i nije bila samo bošnjačka već se radilo o kontinuitetu onoga što jeste Sandžak sa svim svojim posebnostima i kvalitetima. Kao što je poznato, tokom komunističke Jugoslavije Sandžak je opstajao u kulturološkoj svijesti i pamćenju. Nije bilo političkih poduhvata koji bi obnovili ili definirali sandžačku autonomnost ili bilo koju drugu formu pod imenom Sandžak. Ono što je bilo pozitivno jeste da sve do 1980-ih godina pojam Sandžak nije bio omražen i progonjen. Opstao je i zato ste imali Sandžačke igre, Sandžaktrans, hotel Sandžak, ali sve je kasnije to nasilno prekršteno, iako nije moglo biti moguće brisati historijske tragove jer je postojala Sandžačka proleterska brigada, 37. sandžačka divizija. Pod tim imenom formiran je garnizon u Raški. Ako uđete u vojni muzej te kasarne naći ćete da je sve bilo u znaku Sandžaka. Pojam Sandžak ni u vojnom ni u političkom smislu nije bio omražen ni kod vlasti. On je ukinut politički i tu više nije bilo snage da se iko tome suprotstavi. Kulturološki i sociološki to nije bila zabranjena kategorija. Zato se tako komotno razvijao taj pojam sve do obnove srpsko-crnogorskog nacionalizma. Čak i prije pada komunizma kreće se u taj obračun, kada već nacionalističke snage počinju da dižu glavu i pripremaju ono zlo koje će se desiti 1990-ih godina. Imamo odluke koje dolaze od komunističkih vlasti tada, ali kroz novo buđenje srpskog nacionalizma budi se novi obračun sa Sandžakom. Imamo hajku protiv Sandžaka sa svom ikonografijom, terminologijom, narativom i svim onim što danas slušamo, da je to izmišljeno i da je tursko. Time se stvara podloga za novo čišćenje i to je ponovno jačanje genocidne politike koja treba da očisti jedan prostor od nesrpskog življa. Vidi se problem i u samom pojmu jer pojmovi su ti koji sadrže osnove kulturološkog potencijala i onda se ide sa obračunom protiv pojma Sandžak kao što se ide protiv pojma Bošnjak, bosanski jezik. Svako negiranje tih pojmova, identiteta i imena ne vrši se radi imena. Negacija jednog imena nije uzrokovana imenom nego imenovanim. Ne možete imati trpeljivost prema imenovanom, a netrpeljivost prema imenu. Ne možete mrziti ime, a ne mrziti imenovanog. Ne možete nastojati da ukinete ime, a da ne ukidate imenovanog. Svaka vrsta negacije imena znajte da je uvod u eliminaciju imenovanog. Kada neko kaže da nismo Bošnjaci taj pripada genocidnoj politici. Taj pripada onima koji su mnogo puta pokušali da nas eliminišu klanjem, ubijanjem, progonom ili nekim nasilnim aktima. Kada vam neko kaže vi ne govorite bosanski jezik, taj planira da nestanete. Kada vam neko kaže da vi niste Sandžak već ste nešto drugo, taj planira da nestanete, zapamtite to. Negacija imena znači plan za eliminaciju imenovanog. To samo ne znaju neznalice i oni koji ne žele da shvate. To je od izuzetne važnosti. Zato je jako bitno izboriti se za očuvanje imena jer je svo znanje, pamćenje i kultura u imenima. Ako vam ukinu ime i pristanete na to, onaj ko nema ime on postoji ilegalno. Nema imena – nema vas. Ne dopustite da vam ukinu bilo koje ime. Pristanak na ukidanje imena znači pristanak na sopstveni nestanak. U svakom pogledu – ličnom, porodičnom, etničkom, pojedinačnom, kolektivnom. To je posebno važno znati. Nemojte misliti da je primitivno kada čujete ove ultranacionaliste kako hropću nad našim imenima da ih ukinu i kako ih negiraju. To je, zapravo, zato što su oni jako svjesni da dok god ta imena vihore kao bajraci znači da mi koji ih držimo smo jako svjesni, snažni, odlučni, odvažni i da nas ne mogu tako lahko ukinuti. Lijek za to je kao kod bolesti antibiotik. Ako imate agresiju bakterije onda ćete antibiotikom smanjiti anti vršenje agresije od biotika. To je abeceda i nije ništa posebno novo. Kada kreće obračun prema Sandžaku? On kulminira 1990-ih raspadom Jugoslavije, agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Tada imamo stezanje obruča oko Sandžaka, ali i kontraudar i buđenje sandžačke svijesti. Sandžak je jedina zemlja iz osmanskog perioda koja nije riješena i kojoj nije dat status. Sve su zemlje dobile status samo Sandžak nije. Kad-tad se to mora rješavati. To parče zemlje se neće rješavati samo u dva slučaja: ukoliko oni koji se identificiraju sa Sandžakom nestanu potpuno biološki ili budu toliko razoreni u svijesti, identitetu, samobitnosti – nacionalnoj, vjerskoj i svakoj drugoj i pretvore se u obične biološke organizme. Samo u ta dva slučaja se ne mora rješavati sandžačko pitanje. U svakom drugom slučaju će kad-tad to pitanje da se rješava. Zato se prema Sandžaku sprovode sve ove politike pritiska, raseljavanja, ignorisanja, izolacije, razbijanja, rušenja, razaranja tkiva, izazivanja problema, izolacija, siromašenja, migracija itd. Nije to nimalo slučajno i sve je sa namjerom da se sandžački faktor umanji i u nekom trenutku potpuno eliminiše. Ukoliko se pristane na taj proces nije isključeno da se može potpuno eliminisati. Pesimistički je to što je bilo normalno da su Bošnjaci i Crnogorci pjevali Sandžaku 1991. u Rožajama jednom prilikom na jednom skupu. Danas je vrlo malo onih u Rožajama, Bjelom Polju, Pljevljima koji će glasno pominjati Sandžak. To je poražavajuće i djeluje pesimistički, iako nije objašnjivo kako je moguće. Mi smo jedan narod, tu su čak i porodice koje su sa jedne i druge strane granice, koje su razdvojene. Sa ove strane granice imate sandžačku svijest prilično izraženu jer većina stranaka ili u imenu ili programu imaju Sandžak kao odrednicu. To ukazuje da ovdje postoji etablirana svijest o Sandžaku. Kako je moguće da ona porodica koja živi iza Mehovog krša ne zna ništa o Sandžaku. Ovdje se radi o procesima koji su institucionalno vođeni u dva smjera, ali najveća zasluga, ukoliko tražite jednu stvar da izdvojite koja je učinila različitom situaciju i političku atmosferu u pogledu očuvanja i afirmacije sandžačke svijesti u Sjevernom Sandžaku u odnosu na Južni, jeste institucionalni kapacitet u Sjevernom Sandžaku, a koji se ogleda u institucijama Islamske zajednice i ustanovama koje su gravitirale Islamskoj zajednici. Jedino to nismo imali u Južnom Sandžaku. To što je bilo bilo je antisandžački orijentisano. Zvanični organi Islamske zajednice u Crnoj Gori bili su antisandžački orijentisani. To je ono što je učinilo da pola porodice koja živi u Crnoj Gori nije sandžački orijentisana i osviješćena, a pola koja živi u Srbiji je sandžački svjesna i orijentisana. Tu tražite zašto je tolika bila agresija na Islamsku zajednicu u Sandžaku, na Mešihat sa sjedištem u Novom Pazaru. Zašto nijedna druga zajednica nije preživjela takvu agresiju koja i dan-danas traje. Jedan od ključnih razloga je to što je ta zajednica uspjela da ostane slobodna, autonomna, da ne bude ispostava političkih centara u Beogradu, Podgorici ili gdje god. Da ne bude egzekutor volje nekih političkih faktora. To je uspio Mešihat Islamske zajednice u Novom Pazaru i to ne može da mu se oprosti jer iz te slobode su nastale sve ustanove, od dječjeg vrtića do Internacionalnog univerziteta. To je onaj grijeh koji ne može da se oprosti meni personalno što sam vodio Islamsku zajednicu, a potom ni svima nama koji nismo prihvatili da se pokorimo onima koji hoće da dokrajče Sandžak sa svime onim što on znači i što jeste. Svijetla strana Sandžaka u pogledu njegove budućnosti je što imate sve te neprijateljske programe protiv Sandžaka koji se primjenjuju ovdje više od 130 godina i nisu uspjeli da protjeraju Sandžak iz svijesti ljudi, uz ove oscilacije o kojima govorimo. To mi govori da je Sandžak, pored ove političke linije koja je mnogo puta bila prekinuta do kraja i eliminirana, ovdje mnogo više od dimenzije i forme. Sandžak ima svoju dušu, suštinu, misao, bit, duh, koji je jači od svih agresora. To mi daje optimizma, jer kao što se uzdizao iz pepela nakon pokolja, isto se uzdizao i poslije ovih političkih, programskih agresija koje su bile jako nemilosrdne. Politička borba se vodi u Sandžaku kao da ima nafte ispod nas, a nema. Koliko te antisandžačke, nacionalističke snage u Beogradu po svaku cijenu žele da zadrže one političke strukture koje im služe, koje pomažu uništenje Sandžaka, bilo svjesno ili nesvjesno, javno ili tajno. Politička struktura kao što je ova kojoj ja pripadam, i kada je u medu i mlijeku, teško je prihvatljiva i ni na koji način im se ne smije dati podrška jer znaju da je Sandžak u našim rukama, Sandžak u punom svjetlu. Oni to znaju. Jedan aktualni visoki političar u Srbiji kazao mi je jednom prilikom da je problem što ja i moji saradnici u politici i kada najljepšu priču pričamo, znaju koliko smo privrženi Sandžaku i Bošnjacima i ukoliko dođemo u priliku da napravimo taj Sandžak i sve što želimo da ćemo ga napraviti za pet minuta. To je problem. Rekao je, kada bi Rasimu Ljajiću kazali da napravi autonomiju Sandžak da bi im on odgovorio da mu to ništa ne treba. Kada bi kazali Ugljaninu da napravi autonomiju on bi pokušao, ali ne bi znao da je napravi. Ali nama kada bi dali pet minuta mi bi je napravili. To je ono što ilustruje stvarno stanje ovdje. Naravno da će Sandžak nastaviti obitavati i u ovoj potkožnoj nematerijalnoj, duhovnoj sferi duše, ali to nije dovoljno. Ne može doživjeti svoju reinkarnaciju i oživljenje, obnovu bez političke pobjede. Mora se desiti politička pobjeda. Mora postojati većina iznad 50%, ne da bi se pobijedili oni drugi, već da bi se Sandžak vratio, da bi duh Sandžaka poprimio tijelo koje mu pripada i da bi bio regija koja spaja, regija dobrote, plemenitosti, dobrodošlice, koja je kadra da obnovi i onaj Dubrovački put i puteve istok-zapad, sjever-jug i bude raskršće puteva u saobraćajnom, razvojnom, ekonomskom, kulturološkom i svakom drugom smislu. Kada pravi ljudi dođu u priliku da to urade, jednako će Sandžak biti taj dom uz sve ove političke posebnosti koje se ovdje prepliću, Srbije i Crne Gore, Bosne, na mikro i makro planu, regionalnih i svjetskih sila i okolnih zemalja. Mi ovdje imamo dovoljno znanja i plemenitosti. Za sada je to ne tako velika grupa ljudi, ali šta su perspektive, šta nam još fali i treba. Ono što je i do sada očuvalo Sandžak jeste neodoljiva žeđ za slobodom, koja ne može ostati samo na nivou požude i žeđi, već mora prerasti u svijest. Ne samo svijest šake ljudi, nego svijest većine. Taj zatrpani poriv, sjeme nikada nije uništeno i ugašeno o slobodi i dostojanstvu Sandžaklije i sandžačkog čovjeka, tog najsposobnijeg čovjeka koga život spali i on ustaje iz pepela, baci ga na kraj svijeta on je i tamo najsposobniji. Taj sandžački individualac sa ovim osobenostima, sviješću o slobodi, dostojanstvom, snalažljivošću, sposobnostima treba se oplemeniti znanjem. Treba nam mnogo znanja. Treba nam snaga učenih ljudi. Onda slobodu i znanje, sa već postojećim plemenitostima dobročinstva, dobrodušnosti, humanosti, obučemo u tim, u kolektivitet. To je ono što nam nedostaje. Zašto je sandžački čovjek individualno najsposobniji, jer sto godina uvježbava preživljavanje. Nama je prije 100 godina rečeno da smo raspuštena vojska i da preživimo. Mi smo vježbali preživljavanje i zato je Sandžaklija sposoban i pojedinačno neuništiv. Zašto su uspjeli da nam probiju obruč jedinstva? Jer smo vježbali preživljavanje, a ne kolektivnu borbu. Razbili su nam redove. Zašto su 2007. godine udarili na Islamsku zajednicu? Jer je najzaslužnija za obnovu sandžačke svijesti i vrijednosti svim onim što Sandžak jeste bio zatrpan. Mi smo to raskopali. Mi smo tu vrijednost raskopali i zato se sve obrušilo na nas 2007. godine i zato ta agresija danas traje. Zato je tada bio saveznik razbijanja Ugljanin i SDA, a danas im se pridružio Rasim Ljajić i SDP. Zato je postignut tada konsenzus Beograda, Ankare, Podgorice, a kasnije im se mnogi priključili iz Sarajeva. Taj stožer je bio tu i ti ljudi su prvo bili beskompromisno predani tim vrijednostima. Sa druge strane, pokazali su nešto što je bilo nesvojstveno do sada Bošnjacima Sandžaka, da znaju institucionalno djelovati. Da znaju tu pojedinačnu individualnu svijest pretvoriti u kolektivitet. To smo pokazali osnivajući cijeli sistem od vrtića do Univerziteta. Tada nam je presuđeno, ali presudu nikada nisu mogli da izvrše. Kao što je presuđeno Plavu i Gusinju da budu izdvojeni iz Sandžaka na Berlinskom kongresu, ali oni nisu priznali presudu. Mi 2007. godine nismo priznali presudu i to nam se ne može oprostiti. Ja lično kao predvodnik i bajraktar te priče i svi oni koji nisu pristali na izdaju. Kažu da ne koristimo taj termin, jer je ta riječ teška, ali je djelo deset puta teže od riječi. Hoćete mene okriviti što koristim taj pojam, a nećete njih okriviti što su počinili taj gnusni čin izdaje i kojeg čine i danas uz podršku. Neće uspjeti, vidite kako se raspadaju ti sistemi i svi koji su se ogriješili o hak ove šake Bošnjaka koja se ovdje bori 30 godina da sačuva vrijednosti vjere islama, vrijednosti bošnjačkog naroda i Sandžaka. Taj hak je preljut jer smo mi među svim narodima kao jetimi, a hak jetima je pretežak. Nije bitno da li nam neprijateljstvo dolazi iz Beograda, Podgorice, Sarajeva ili Ankare. Svako ko se ogriješi o ovaj hak neka zna da je jetimski hak pretežak. Samo je razlika u tome što ova jetimčad sandžačka nisu mala, nego su odrasla i ne priznaju više nijednog zulumćara. Nastavit ćemo se boriti prvo što vjerujemo u pobjedu, a i da nije moguća mi bi se borili. Naš put nema alternativu, jer mi pripadamo ovom putu i drugi put nemamo. Bez ovog puta znači robovanje stvorenjima. Mi smo se zakleli da nikada nećemo robovati stvorenjima već samo Stvoritelju. Kao što su naše duše posvjedočile u Ezelu, mi smo to sada posvjedočili verbalno, praktično poturajući svoja tijela i glave, živote pred čizmama žandarmerije i svim onim agresorima od 1990-ih u raznim talasima od Miloševićevog režima, Koštuničinog sa svim njihovim pomagačima i kvislinzima iz Sandžaka. Nismo više onako mladi, imamo puno sjedih dlaka, ali nismo se umorili. Ne možete da se umorite kada se napajate sa izvora Svevišnjeg jer izvor Vječitog je vječan. Snaga koju dobijate sa izvora Vječitog je vječna i zato ne možete da se umorite. Ne mogu da vas kupe i uplaše. Probajte, zahvatite sa tog izvora. Uzmite gutljaj i kada prvi okusite znat ćete šta znači biti slobodan u odnosu na stvorenja, a pokoran samo Jednom Stvoritelju. To više niko neće moći da vam oduzme. To nas Sandžaklije, prave bošnjačke, muslimanske, čini ovakvim kakvi jesmo. Neuki, nerazumni, zlonamjerni, nekada ne shvate i kažu da sam prije deset godina bio tako žestok oštar. Kada su mi slali žandarmeriju bio sam nikada oštriji, jer na pendrek i čizmu nisam mogao odgovoriti blago. To bi bilo besmisleno. Kada se god pojavio vladar u Srbiji, ma ko on bio, neovisno da li se mi slagali ili bili bliski ideološki i politički, ako se prema nama pokušao ophoditi u duhu nekih ljudskih vrijednosti, dijalogom, razgovorom, dogovorom, mi smo mu dali šansu. To je ono što određuje naše ponašanje. Ako neko hoće na fini način da rješava ove probleme ili možda samo da komunicira, nas je naša vjera, kultura, tradicija naučila da ne izazivamo kavgu, da ne prizivamo sukob, da izbjegavamo sukob i da se sukobimo samo kada moramo. To je naša kultura, duhovna i nacionalna kultura i mi se u duhu te kulture ponašamo. Naravno da nije lahko. Nije se lahko boriti dijalogom kada ste totalna manjina, kada imate četiri poslanika u Narodnoj skupštini, a dvije bošnjačke političke stranke koje vam buše gume. Tamo imate apsolutnu većinu koja ima svu političku moć, a vi treba da održite dostojanstvo i nađete neki selamet. To je preteško. Mi smo razdvojili cilj i sredstvo. Sa ciljem ne kalkulišemo i oko principa nema pogađanja. Sredstva, putevi, načini su varijabilni i tu se možemo dogovarati i tako teče naša politička borba, kao što je tekla i naša kulturna, prosvjetna i svaka druga. Znajte, braćo Bošnjaci i Sandžaklije, puna pobjeda slijedi tek kada vratimo jedinstvo sandžačko, bošnjačko, a prije svega jedinstvo Islamske zajednice jer je ona stožer našega okupljanja. Svjedočim vam pred Bogom da se u zadnjih nekoliko stotina godina veći zločin nije desio nego razbijanje Islamske zajednice. Ljudi koji su to počinili takvu krv nepravde nose na rukama svojim. Oni koji se danas politički pokušavaju eksponirati samo iz pragmatičnog razloga da zaštite neki svoj politički ili partijski interes. Tako velik zločin čine, progonit će ih budućnost, duhovna, politička, pokoljenja, pisana i nepisana historija. Hoće sigurno, a pogotovo što nisu uspjeli uz sve poluge moći i vlasti, političke i ekonomske, da uguše ovaj pravi, originalni, vertikalni, stožerni sandžački identitet i slobodarsko opredjeljenje. Mi ne pripadamo ideologijama gdje se nacija bazira na nacionalizmu, negaciji i netrpeljivosti drugih. To rade samo oni koji su duhovno i obrazovno plitki i opustošeni. Ne, mi našu nacionalnost baziramo na etičkim vrijednostima, ljudskoj plemenitosti, ljudskosti. Dokle god budemo te vrijednosti držali niko nam ne može ništa. Kada se poveća broj preko 50% nas koji na tim vrijednostima našu sandžačku orijentaciju budemo potvrđivali, vjerujte doći će puno jedinstvo i razni oblici pobjede od koje ne treba da se plaše ni Srbi ni Crnogorci, ni oni koji drugačije misle. Naprotiv, bit će to platforma zajedništva, korijen, vertikala, nukleus zajedništva u kojoj ovo parče zemlje, kao i cijela zemaljska kugla, imaju više mjesta nego što treba, samo je pitanje koliko su ljudi na tom parčetu zemlje ljudi. Da li dominaciju moći imaju ljudi ili neljudi? Naš problem danas nije ovdje ni u dominaciji Srba ni Bošnjaka, nego u dominaciji kriminalaca i neljudi, narko-dilera i onih koji da bi zaradili pare ubijaju našu djecu. Oni kojima je lični interes i pohlepa najskuplja stvar nama su problem u Novom Pazaru, Beogradu, Sandžaku, Srbiji. Kada budemo imali front ljudi koji će neljude otjerati dolje ispod i skinuti ih sa dominirajućih pozicija, to će značiti novu stranicu u historiji, za nas ovdje u Sandžaku, za Bošnjake, nebošnjake i sve ljude koji žive na ovom prostoru. U tom duhu i svjetlu još jednom čestitam Dan Sandžaka. Glas islama 308, BESJEDA, Akademik Muamer Zukorlić