Bošnjački civilizacijski temelji

,,Bosna je bila religiozna Švicarska srednjovjekovne Evrope i njena značajna uloga, koju je dala za oslobođenje ljudskog intelekta uspješnim stavom protiv svemoćne vlasti, teško može biti preuveličana.“ (Arthur J. Evans)

Da je Bosna skandinavska, baltička, pirinejska, beneluška, ili zemlja ma kog drugog geografskog prostora, a da pritom njene prirodne ljepote i uvjeti nadahnuća historijske civilizacijske tolerancije ostanu isti i mogu se neometano crpiti, bila bi u svim segmentima najrazvijenija zemlja Evrope, a možda i svijeta. Nesigurni u svoje identitete, etničke i kulturološke izdvojenosti u odnosima jednih prema drugima, kako regionalni, tako i zapadni i istočni faktori, osjećali su se inferiorno u odnosu prema Bosni, koju nikada nisu dovoljno shvatili, nikada dokučili i teško se mirili sa činjenicama da su potomci Dobrih Bošnjana prihvatili sve konfesije i nacije, te odbili sva inkvizitorska načela koja su opterećivala Evropu sve do sredine prošloga stoljeća.

Bošnjaci su jedan od najstarijih evropskih naroda, što dokazuje savremena nauka i sa najnovijim sofisticiranim tehnološkim dostignućima kojima se bave svjetski i domaći naučni istraživači. Bošnjaci imaju kontinuitet kulture, tradicije, nauke i progresa sa humanitarnim načelima, još od prije više stotina godina do jednog stoljeća, što svjedoče i materijalni i formalni pisani tragovi. Još je čuveni etičar i pravni mislilac Pruščak, prije četiri i pol stoljeća, promišljao probleme svijeta i Bosne u njemu, što je za druge narode tada bila misaona imenica u djelu Principi o uređenju svijeta. Da samo podsjetimo na historijsku činjenicu, Bošnjaci su održali preko hiljadu godina jednu jedinu autentičnu religiju koja se održala u Evropi i svijetu, nakon podjele na istočnu i zapadnu varijantu kršćanstva, sve do dolaska islama koji su prihvatili svojevoljno, po kolektivnom duhovnom i civilizacijskom ubjeđenju. Bošnjaci imaju prve definirane državne granice na svojim domicilnim i matičnim prostorima još od IV stoljeća, ne i prvi, ali jedini sačuvani i najstariji veliki državnički dokument na širem evropskom prostoru, iz XII stoljeća. Iz XII stoljeća datira i Bosanski univerzitet u Moštrima kod Visokog, koji je preteča svjetskim univerzitetima. Bošnjaci su narod koji je po arheološkim nalazima sa najstarijim nacionalnim simbolima, među kojima su arheološkim istraživanjima pronađeni drevni predmeti iz II stoljeća sa istaknutim simbolima ljiljana i narod sa specifično trajnim geografskim određenjem o postojanosti na domicilnim prostorima, koji je oličen u sakralnom naslijeđu, u prepoznavanju preko sedamdeset hiljada danas vidljivih i sačuvanih nadgrobnih spomenika (stećaka) od Srednjeg vijeka pa na ovamo, koji pored sakramenta posjeduju ovjekovječen dokaz o stepenu obrazovanja sa simbolima i filozofskim porukama, netipičnim za vrijeme i okolnosti svijeta u kojima su nastajale. Bošnjaci i Bosna imaju i najstariji državnički dokument u Jugoistočnoj Evropi, Povelju bana Kulina od 29.08.1189. godine. Bošnjaci i Bosna imaju prvo pismo i prvi kodificirani jezik, od kojeg su sistematiziranjem nastali i mnogi drugi jezici, daleko kasnije, ako uzmemo u obzir da prvi rječnik Bošnjaci imaju već prije sredine XVII stoljeća. Što se etnoloških istraživanja tiče, na prostorima gdje su stoljećima živjeli Bošnjaci, kultura, umjetnost i civiliziranost bili su na pijedestalu nacionalne svijesti, daleko prije drugih, koji su se bosanskom služili u formiranju vlastitih. Glavni historijski kontekst i učešće Bošnjaka u formatiranju političko-ideoloških pokreta ogleda se u vječitoj i nedvosmislenoj opredijeljenosti Bošnjaka za toleranciju, interkulturalnost, suživot i demokratiju, kakvi su bili okosnica mira, kako u Srednjem vijeku kada su bosanski banovi svojom političkom pragmatičnošću ovladavali situacijom između Ugara i rimokatolika, te prihvaćali susjedne progonjene narode, pa sve do presudnog utjecaja na opstanak bosanske državnosti u Srednjem vijeku, ali valja pomenuti i presudan doprinos Osmanskim osvajanjima Evrope i odbrani granica Velikog Carstva, o čemu svjedoče historijski spisi, pa sve do presudnog udarca fašizmu i nacizmu, te stvaranju Jugoslavije u prošlom stoljeću, koja je napravljena na kičmi bošnjačkog naroda i bosanskog političko-kulturnog establišmenta. Na koncu, sadašnjim statusom, Bošnjaci su dali presudan značaj stvaranju jedne moderne i građanske republike, kakva je Bosna, i prvi u uzavrelim prilikama raznih nacionalističkih histerija iz svog okruženja uveli pravdu kao obavezu i pomirenje, kao neophodnost, smognuvši snage da vode dijalog, sa svom težinom patnje i nepravde prema svom nacionalnom biću, uvijek iznova, čak i nakon svih jedanaest velikih genocida koje su pretrpjeli.

Na koncu, svjetsko kulturno naslijeđe prepoznaje i visoko kotira Bošnjake i prostore na kojima žive, bošnjačku pisanu riječ kroz književnost i filozofiju, naučnu inovaciju, o čemu svjedoče stoljeća. Rijetko se koji narod kao bošnjački može pohvaliti tako bogatim epskim pjesništvom čiji su pjevači, od Krajine do Sandžaka, pjevali junačke pjesme pune historijski preciznih podataka, obogaćene etikom, običajima, te kulturnim, vjerskim i posebno nacionalnim obilježjima. Bošnjaci su u svojoj pisanoj i usmenoj riječi uvijek isticali jednakost među ljudima, ne osvrćući se na razlike, što prema njima nije bio slučaj.

Kada bi još jedan narod imao velikog pjesnika kao Bošnjaci Avda Međedovića, koji bi opjevao nekog čovjeka druge vjere i nacije, kao što je to u ime Bošnjaka učinio ovaj veliki pjesnik u epu ,,Osman-beg Delibegović” pjevajući o Luki Pavićeviću, taj bi narod zaslužio kolektivno svjetsko odličje za etiku, humanizam i svijest.

Pokušati izmjeriti civilizacijsku veličinu Bošnjaka i Bosne nije moguće u jednom dahu, a teško je i propagirati u ovim okolnostima kada se Bošnjaci kao stara i, prije svega, daleko u prošlosti, formirana nacija, nastoje ugroziti u trajnim ekspanzionističkim i imperijalnim namjerama drugih naroda, sa sve tradicionalnom neshvaćenošću faktora izvana, koji Bošnjake vječito nastoje kolonizirati. Sva nesigurnost jednog naroda ogleda se u nametanju identiteta drugome, željama za otimanje prostora i uništavanje svega postojećeg, što su Bošnjaci na svojoj koži osjetili u više navrata – u miru psihološko-propagandnim ratom protiv identiteta Bošnjaka, a u drugim prilikama demonstracijama biološkog eliminiranja. Stoga su Bošnjaci, iskušani permanentnom pronicljivošću u idealima savremenog svijeta, zaboravljali ili nedovoljno shvaćali odgovornost prihvatanja okolnosti koje ih okružuju. Bošnjaci su narod koji ima obavezu da se ponosi i da zalogom prošlosti i sviješću u sadašnjosti uči i podučava druge.

ANALIZA, MSc. Dženis Šaćirović, Glas islama 308, strana 26