,,Drevne tajne Sandžaka” Sulejmana Aličkovića

Tijekom prošle godine, u izdavaštvu Udruženja za kulturu „Nova svjetlost” (KNS) iz Sarajeva, svjetlo dana ugledala je treća knjiga sandžačkog i bošnjačkog istraživača i etnologa Sulejmana Aličkovića, pod nazivom DREVNE TAJNE SANDŽAKA. Ovo znamenito kulturno-historijsko djelo, koje predstavlja sintezu bogatog tridesetogodišnjeg istraživačkog poduhvata autora, sažeto je na 124 strane sa fotografijama zavičaja i krucijalnim elementima sandžačkog nacionalnog blaga oličenom u bogatoj materijalnoj kulturi sa opisanim materijalnim i nematerijalnim naslijeđem, znanstvenim rezultatima i predanjima koja izazivaju javnu i naučnu pozornost. Knjiga se sastoji iz četiri dijela: 1) Kamene kugle u Sandžaku; 2) Stećci i bogumili u Sandžaku; 3) Kknjiževno stvaralaštvo Sulejmana Aličkovića i 4) Drugi o autoru. 

U prvom dijelu knjige autor je pisao o arheološkim, epigrafskim, topografskim i onomastičkim obilježjima u Sandžaku, rezultatima istraživanja do kojih je došao i kojima se etablirao posljednjih desetljeća na mapi istrajnih i temeljnih istraživača, ne samo sa prostora Sandžaka već i regije. Autor ove knjige govori o drevnim civilizacijama koje su postojale u Sandžaku i otkriva njihovo kulturno-civilizacijsko naslijeđe, sa intencijom da širi balkanski prostor i naučni svijet upozna sa drevnim tekovinama u Sandžaku. Kao što sam naslov ovog poglavlja govori, autorova otkrića su kamene kugle vrlo slične onim pronađenim u Bosni, koje je pronašao i naučno utvrdio kome su pripadale, a koje se nalaze na nekoliko lokaliteta na širem sandžačkom području. S tim u vezi, on iznosi vrlo zanimljive i istraživački interesantne činjenice, a tiču se natpisa i simbola na njima, koje se mogu svrstati u tačnosti jednog vremena i svjedočiti o životu i svrsi njihovog korištenja na jednom prostoru, što je još predmet proučavanja. Njima je, dakle, autor u ovom dijelu posvetio poseban značaj. Tu se posebno podvlače i spominju određeni lokaliteti na kojima se danas mogu naći. Nakon toga, istraživački dar i promišljanje autora ove knjige doveli su ga do još jednog pronalaska, a to su kameni krugovi koje je pronašao u Sandžaku, a koji se povezuju, također, sa drevnim i prekookeanskim civilizacijama. Drevna civilizacija Kelta, koji su došli na Balkan, te ostavili snažan jezički trag u leksemima bosanskog jezika, ali i toponimiji, hidronimiji i onomastici Balkana, okupirali su Aličkovićevo istraživanje, pa se može reći da je on i jedan od pionira-istraživača koji su posumnjali u kult isključivog slavenizma koji je vladao na ovim prostorima sa nastojanjima da asimilira posebno Bošnjake kao narod i njihove historijske naseobine i države, s ciljem eliminiranja iz historije. Da je Sandžak pun svjetskih fenomena u kojem se odvijao život od prahistorije mogli bi saznati putem i posredstvom svega onoga što nam autor ostavlja u amanet i čime nam daje k znanju da puno toga neotkrivenog ili namjerno skrivenog moramo sami otkrivati i obznanjivati.

U drugom dijelu knjige čini se da je Aličkovićeva istraživačka opsesija sa dubokom predanošću obilazaka i istraživanja stećaka prikazana na najbolji način. Autor je srušio jedan od najpodmuklijih retoričkih mitova da su kameni spomenici u Sandžaku i predanja o mjestima bogumilskih i bosansko-kristijanskih svetilišta, ustvari, ,,grčke crkve” i da postoje tzv. ,,grčka groblja”, što je bila potpuna neistina i podrivanje predaka Bošnjaka na njihovim prostorima od čak do prije hiljadu i pol godina, pa na ovamo, od IV stoljeća uspostavljanja bosanske autonomne i jedinstvene religiozne misli i misionarstva, koje se gasi dolaskom Osmanlija sredinom XV stoljeća, ali opstaje čak do sredine XIX stoljeća kada se u okolini Foče bilježi da je postojala posljednja porodica vjernika u bosansko kristijanstvo. Čudna sudbina porobljenih progonjenih bogumila i bosanskih kristijana nagonila ih je na jedan od rijetkih autentičnih fenomena historije, a to je da su svoja sakralna obilježja gradili često i na onim nepristupačnim prostorima, kako tada, tako i sada, pa su mnogi stećci koje je Aličković pronašao u Sandžaku izvan važnih, čak i seoskih puteva, često u zabačenim krajevima i šumama, gdje je tadašnji narod vjerovao da će biti sačuvani i da neće biti oskrnavljeni i uništeni od strane raznih osvajača, među kojima su najžešći bili Raščani koji su zbog svojih porodičnih razloga posebno bili motivirani za uništenje ove religiozne skupine od početka XII stoljeća pa dalje. Ovdje valja posebno napomenuti jednu od velikih podvala historiji dva važna sandžačka grada, Sjenice i Tutina, čija su nerazumna i vannaučna mišljenja ušla u, nažalost, mnoga zvanična objašnjenja nastanka imena ovih gradova, koji imaju veliku historiju i značajno mjesto na mapi Balkana. Međutim, autor se, ipak ne uvrijedivši mnoge neupućene i zlonamjerne autore historije ovih prostora, pak vraća argumentima naučnih činjenica i bazama realnosti.

Treće poglavlje, koje govori o pripovjedačkom i poetskom ostvarenju autora, iznosi nekoliko pjesama i kraćih priča koje je autor vezivao za sjećanja, pripovijedanja naroda, ali i utiske svojih znanstvenih poduhvata, čiji je primat vezivanje za materijalno i nematerijalno kulturno-civilizacijsko naslijeđe naroda kojem pripada. Autor simbiozom otkrića i emocije tematizira historijske činjenice i nepobitnosti, ne skrivajući ljubav prema svojoj domovini. S obzirom da se radi o nagrađivanim djelima i čitanim na mnogim književnim susretima, autor pokazuje ne samo svoju sklonost, već i dar za pisanje, što ga delegira da svoju sljedeću, ako Bog da, četvrtu knjigu, posveti ovom žanru.

Četvrto i posljednje poglavlje ove knjige donosi nam vrlo važne tekstove koji su posvećeni autoru od strane renomiranih akademika, univerzitetskih profesora i kulturnih poslenika među Bošnjacima. Tekstovi akademika prof. dr. Emira Ramića, prof. dr. Redžepa Škrijelja, Ibrahima Osmanbašića, Ivana Korponaia (koji je napisao pjesmu o Sulejmanu Aličkoviću) i akademika Alije Džogovića (1929-2014.), jednog od utemeljivača i osnivača Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, koje je bio Aličkovićev najveći i najznačajniji učitelj i vodilja kroz upoznavanja i istraživanja, na čijim je uputama i čijim stazama koračao. Ovaj dio, također, govori o cjelokupnom opusu Aličkovićevog istraživanja, ali, također, govori o njemu kao čovjeku iz one svijesti i dojma koji je ostavljao kod svojih prijatelja, visokih znanstvenika tijekom svih godina praćenja onoga što on sam radi i čime je zaokupiran kao čovjek, a to su, prije svega, ideje ljubavi prema svom narodu sa kojim je u Sandžaku najmanje proveo vremena, ali ga je uvijek nosio u srcu i kojem se želio odužiti za svu tu toplinu.

Sulejman Aličković ne bi bio kompletan autor i kompletna ličnost da njegova biografija prije i poslije nastanka njegovih prvih radova ne govori nešto o tome. On je preko tri desetljeća proveo živeći i radeći u Beogradu, da bi tek jedan period od dvije godine proveo u Sandžaku, a zatim još tri desetljeća u Luksemburgu. Sve svoje boravke u Sandžaku proveo je u istraživanjima i obilascima Sandžaka, od Polimlja, Pešteri, Bukovice, Bihora do Prokletija. O obilascima Bosne tek ne bi štedjeli riječi, a o obilascima evropskih biblioteka i dolaska do knjiga u kojima je ispisana neproučena historija bošnjačkih prostora tek bi bilo posebno riječi.

Na koncu, ovaj sažeti i skromni prikaz dug je prema našem Sulejmanu Aličkoviću, jednom od naših najvećih etnologa današnjice i najpredanijih Bošnjaka koji hodaju ovom zemljom. Neka ga prate zadovoljstva koje osjeća ponosni Bošnjak ponosom svoje čiste i velike historije.

 

Glas islama 309, strana 24, autor– MSc. Dženis Šaćirović