Muftija kao babo

Poštovana braćo i sestre, esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.

Prije svega, želim se zahvaliti Uzvišenom Stvoritelju, Allahu dž.š, na blagodati da ne budem samo savremenik, već i sin akademika Muamera Zukorlića – Muftije. Nije lahko govoriti o svom ocu, u ovom momentu kada je bol još uvijek svježa zbog njegovog iznenadnog preseljenja. Njegova  ličnost, njegov rad i djelo, njegova ljudska veličina zahtijevaju to od mene, ali i od svih vas da ga se sjećamo i da nastavimo putem kojim je on išao.

Našeg Muftiju prvenstveno večeras želim predstaviti kroz prizmu oca, kao i kroz sve one osobine koje su ga krasile i samim tim razultirale da ostane upamćen i da bude u srcima svih onih koji imaju imalo dobrote i razuma.

Moj otac je bio kao planina u svakom smislu te riječi. Velik, stamen, čvrst, odlučan, jak i blag tamo gdje treba.

Osobine koje se možda nisu mogle vidjeti u javnosti, a svakako su bile izuzetno lijepe i dominantne u njegovom karakteru, jesu njegova emotivnost i nježnost.

Pored svih svojih obaveza i tereta koje je nosio, uvijek bi našao slobodnog vremena za svoju porodicu, igru sa svima nama, posebno sa mojim mlađim bratom, ali i za pojedinačne razgovore. Imali bismo dane u nedjelji izdvojene za sport i šetnju po prirodi. Mnogo je volio prirodu i svoje selo. Igrali bismo košarku, tenis, stoni tenis i međusobno se takmičili, kao da smo na prvenstvima. Nije nas iz ljubavi puštao da pobjeđujemo, jer bi nas i tada učio da uspjeh treba doći isključivo iz sopstvenih kapaciteta. Teško i rijetko bih ga pobijedio, ali bez obzira na krajnji rezultat, kući bismo se vraćali sa osmjehom na licu.

Bio je najbolji savjetnik

Kao otac uvijek je znao da mi da najbolji savjet. Kada bih uradio nešto dobro, pohvalio bi me i dao mi podršku riječima: „Samo nastavi tako.” Kada bih uradio nešto pogrešno, na najljepši način bi mi objasnio gdje sam i šta pogriješio, kao i otvorio nove vidike i puteve kojima trebam da težim i krećem se. Bio sam ponosan što imam oca koji bi i pri kritici znao da mi raširi krila.

Posjedovao je veliko obrazovanje koje je bilo potkrijepljeno njegovim duhovnim principima i snagom. Bio je pravedan, borio se protiv nepravde i cijenio je pravedne i poštene ljude jer je znao da je Allah Pravedan i voli pravedne. Istina je bila njegovo glavno oružje, a na laži koje su bile upućivane njemu ne bi se obazirao iz razloga što je on znao svoj put i da sve što radi prije svega radi u ime Allaha, a zatim i za dobro svih ljudi, posebno Bošnjaka. Na njima je bilo da li će izabrati: vjeru, istinu, pravdu, pomirenje, obrazovanje, čast, ponos i karakter ili nastavak propasti zarad sitnih ličnih interesa.

Također sam kod njega volio njegovu hrabrost, odlučnost i borbenost.

Njegov život završio se na mjestu za koje se najviše borio, na njegovom najvećem hajratu – Univerzitetu u Novom Pazaru. Smatrao je da čovjek mora težiti slobodi i sopstevnoj misli, a da se u ovom vremenu to dostiže sticanjem znanja koji je jedini kapital koji vam niko ne može oduzeti. Zato je na nama mladima da stičemo znanje i budemo slobodni.

Govorio je: „Naši stari su generacija opstanka, mi smo generacija promjene, a naša djeca će biti, ako Bog da, generacija pobjede!”

Zato to i budimo.

Molim Allaha dž.š da mu podari Džennet, da mu oprosti grijehe i da ga sačuva patnje u kaburu. Također, molim Uzvišenog  Gospodara da nas sve zajedno sa mojim rah. Babom sastavi u Džennetu.

Amin

Piše: Amir Zukorlić

Glas islama 315, decembar 2021.

Rubrika:Tema broja