Uz Muftiju od djetinjstva…

Allaha Uzvišenog molim da mu se smiluje, oprosti mu grijehe, NAGRADI GA ZA SVAKO DOBRO DJELO I SVE ŠTO JE ZA MUSLIMANE, BOŠNJAKE UČINIO, a nama pomogne da njegov gubitak podnesemo onako kako će On Uzvišeni biti zadovoljan i da nas sačuva iskušenja nakon njega. Amin.

Mešihat je osnovan tačno godinu dana prije mog rođenja, a među prvim ljudima uz Muftiju bio je i moj babo, što je značilo da ću ja rasti uz priče o Muftiji i nerijetko biti u njegovom društvu, u našem domu. Tada je u krugu Mešihata bio IHO klub, u kome su se oni okupljali, a gdje me babo povremeno vodio, pa sam imao prilike da od malih nogu prisustvujem tim sastancima.
Ono što mi je posebno drago jeste pokretanje organizacije hadža preko Mešihata Islamske zajednice, što je još jedna u nizu zasluga našeg Muftije, gdje sam i ja dobio priliku da sa tri i po godine odem na hadž i budem najmlađi hadžija Sandžaka.
Cijeli taj put mog odrastanja bio je oivičen rastom Mešihata i kako su rasle ustanove rastao sam i ja, kao i moja ljubav prema tome i divljenje prema Muftiji. Kada su počele odbrane vakufa, babo me je vodio sa sobom, na čuđenje mnogih, šta će dijete tu… Zahvalan sam im obojici što su mi dali priliku da saznam šta je hrabrost na njihovim primjerima.
Naravno, nekako je logičan slijed bio da upišem Medresu, odakle bih često imao priliku da ga gledam kad stigne u dvorište Mešihata i pitao se što li vječito tako žuri, gotovo da trči, a on je hitao da ne gubi vrijeme i, doista, vrijeme će, inšaAllah, svjedočiti u njegovu korist.
Nakon Medrese uslijedile su studije u Medini, odakle sam pomno i s velikim interesovanjem pratio svaki njegov nastup i jedva čekao da završim studije da bih stao uz njega da se zajedno sa njim borim za Islamsku zajednicu, vakufe, da nas je što više…
Mnogo je situacija kada sam, pišući tekstove o njemu i njegovoj borbi, nailazio na osude, jer je nekako nametnuto mišljenje da studenti iz Medine ne treba da budu politički upleteni i da ne treba da se oglašavaju. Muftiju nikada nisam doživljavao kao političara. Sama ta riječ je neprimjerena da stoji uz njegovo ime, već kao Vođu koji je zbog ugroženosti Islamske zajednice i naših prava kao muslimana i Bošnjaka pristao da ode u mračni svijet politike kako bi nam svima olakšao i trasirao put pozivanja Allahu i odvraćanja od zla.
Nisam se obazirao na prozivke zbog mojih izričitih stavova i podrške Muftiji, a on je to itekako cijenio, jer je volio ljude koji se ne boje zauzeti stav.
Kada sam se vratio iz Medine, na poklon sam mu donio sedžadu, čemu se on jako obradovao rekavši da mu je sedžada uvijek i na svakom mjestu potrebna, a posebno zato što na takvom poklonu ostvaruje vezu i razgovor sa Uzvišenim Stvoriteljem.
Mubareklisao mi je moj prvi emanet u Islamskoj zajednici, vođenje Altun alem džamije uz riječi da je to važan i častan emanet, što je jasan pokazatelj koliko je povjerenja imao i kako je volio da ukazanim povjerenjem podstakne svoje saradnike još više na trud i rad.
Rado sam išao u Meydan vikendom, znajući da je tamo, nadajući se svaki put prilici da sa njim progovorim, jer vallahi, svaki naš susret bio je korist za mene, u smislu da sam se okoristio njegovim savjetima.
Koliko je bio detaljan i koliko je vodio računa o svemu govori i činjenica da mu nikada, ali baš nikada nisam poslao poruku, a da je ona ostala bez odgovora. I pored svih obaveza koje je imao, uvijek bi odgovorio.
Izuzetno se radovao pokretanju restauracije Altun alem džamije, govoreći radosno kako će to biti prvi objekat koji će na taj način biti detaljno restauriran.
Naš posljednji razgovor preko telefona bio je dogovor da se vidimo i razgovaramo o muslimanskom omladinskom klubu MOK-u, jer je i tu htio da mi da određene smjernice.
Gospodar je za njega imao drugu odredbu te ga je Sebi uzeo, ostavivši nam tugu u srcima i svijest da je Allahov kader – odredba ono što nikog neće mimoići, a da je na nama da nastavimo njegovim putem, kako bi ispunili emanet i sačuvali sve ono što je on mukotrpno gradio i podizao skoro tri decenije.
Onog jutra kada je preselio vidio sam mu auto ispred Fakulteta za islamske studije i glavom mi je, kao i uvijek, prošla misao: “Dobro je, tu je”, jer sam stalno pomalo brinuo da mu se nešto ne desi kada nije u Pazaru, među svojima.
Vijest o njegovoj smrti jako me je potresla i iznenadila, jer sam znao njegovu vrijednost i blagodat njegovog boravka među nama, ali s druge strane ono što mi olakšava tu bol i tugu je to što znam da je on svoj emanet na ovom prolaznom svijetu sigurno, ako Bog da, ispunio, kao i to da sam, hvala Allahu Uzvišenom, bio na njegovoj strani, uz njega i da ću, ako Bog da, zajedno sa svima ostalima koji su bili uz njega nastaviti njegove započete borbe.
Na kraju, moje je srce puno radosti što sam živio u njegovo vrijeme, rastao uz njega, imao prilike da gledam, da s njim razgovaram i učestvujem u njegovim borbama za islam i muslimane, a s ponosom ću, inšaAllah, svom sinu, Ebu Bekru, pričati veličanstvene priče o Muftiji, Gaziji, Akademiku, Muameru efendiji Zukorliću.
Allaha Uzvišenog molim da mu se smiluje, oprosti mu grijehe, NAGRADI GA ZA SVAKO DOBRO DJELO I SVE ŠTO JE ZA MUSLIMANE, BOŠNJAKE UČINIO, a nama pomogne da njegov gubitak podnesemo onako kako će On Uzvišeni biti zadovoljan i da nas sačuva iskušenja nakon njega. Amin.

Piše: Ammar Nuhambašić

Glas islama 315, decembar 2021.

Rubrika:Tema broja