HomeGlas islamaAnalizeUvakufljeni vojnik – Muftija Muamer Zukorlić i moje sjećanje na njega 26. Januara 2022. Analize, Glas islama 888 Draga braćo i sestre, pisanjem i istraživanjem naše historije bavim se aktivno preko 30 godina. Iza sebe imam sedam objavljenih knjiga i trinaest dokumentarnih filmova. Intervjuisao sam preko 90 svjedoka, za našu historiju od neprocjenjive važnosti, iz vremena Kraljevine Jugoslavije, Drugog svjetskog rata i perioda poslijeratnog terora ministra policije Aleksandra Rankovića. Da bih do ovih svjedoka stigao morao sam da obiđem mnoge gradove od Holandije, Luksemburga, Njemačke, Austrije, Bosne i Hercegovine, čitav Sandžak, pa sve do Albanije i Republike Turske. Čini mi se da sam sa lahkoćom sve to obavljao i perom i kamerom zabilježio. Međutim, nikad mi teže nije bilo nego sada da napišem nešto o našem muftiji, rahmetli Muameru Zukorliću, čovjeku-divu koji je obilježio 21. vijek. Koliko god da napišem teksta o ovom gaziji bit će manjkavo i malo. Vakufi koje je on ostavio iza sebe od neprocjenjivog su značaja za bošnjački narod, posebno za nas u Sandžaku. Za života je plijenio svojim držanjem, stavom, hrabrošću i patriotizmom kao niko do sada. Izgradio je neprobojne bedeme za očuvanje bošnjačkog identiteta i stoički ih branio i odbranio uprkos pokušajima rušitelja da anuliraju sve što je on napravio. Nemoguće je pobrojati sve funkcije koje je obavljao ovaj rahmetlija od svog imenovanja na mjesto muftije 1993. godine do njegovog preseljenja na Ahiret 6. novembra 2021. godine. Nadam se da će se u skorijoj budućnosti pojaviti knjige koje će podrobnije, sa raznih aspekata, obrađivati njegov život i djelo. Amanet je naše i budućih generacija da nastavimo da branimo i još više osnažimo nacionalne institucije koje je muftija Zukorlić osnovao. A sve to radi bolje budućnosti naše djece i svih građana Sandžaka. Uvakufljeni vojnik Dugo sam pokušavao da nađem najprikladniju formulaciju koja bi oslikavala izuzetan karakter rahmetli muftije Zukorlića. A onda mi se ta formulacija sama pojavila prisjećajući se našeg susreta na predizbornom skupu za Bošnjačko nacionalno vijeće, u Frankfurtu oktobra mjeseca 2018. godine. Tada je Muftija samog sebe definirao i svim prisutnima, na veoma upečatljiv i slikovit način, objasnio ko je on i šta mu je glavna misija na ovom dunjaluku. Naime, on je tada pred prepunom salom ispričao jedan veoma potresan detalj iz njegovog mladalačkog života kojeg ću pamtiti dok sam živ. Bio je to razgovor sa njegovom majkom Nurkom koji nikoga od prisutnih nije ostavio ravnodušnim. Muftija je usred svog govora napravio kratku pauzu od par sekundi, udahnuo punim plućima, pogledao sve prisutne i počeo da govori: – Početkom devedesetih godina, kada je počela ova borba, kada su tenkovi bili oko Novog Pazara okrenuti ka gradu, kada je jako teško bilo raditi bilo šta, kada bih svakodnevno odlazio u neke aktivnosti, a tada sam još bio student, moja majka je jako brinula. Rezervisti, vojske, prijetnje, opasnosti, sve je to uticalo da su se, svakodnevno, na licu moje majke mogle vidjeti suze i kada idem i kada se vraćam. Kada idem – od brige, a kada se vraćam – od radosti. Vidio sam da je to neizdrživo. I onda sam sjeo, razgovarao sa majkom i rekao joj: „Majko draga, osamdeset i četvrte godine, kad ste, ti i babo, odlučili da me upišete u Medresu, to nije bila odluka da me pošaljete u neku školu, već je to bila odluka da me uvakufite. I pošto ste me uvakufili, ja više nisam samo vaš. Vi ste me, u ime Boga dželešanuhu, predali vjeri i ovom narodu. Ja pripadam svima njima.“ Imao sam Božju milost da je to majka shvatila, iako znate da majke jako teško shvataju ovako bolne lekcije. Od tada mi je jako olakšala, jer samo čini dovu, i oslobodila me je obaveze da joj javljam gdje sam, kada sam otišao i kada dolazim. Dakle, i kad sam odlučivao da ostavim posao muftije, koga sam najviše volio, i uđem u politiku i počnem da radim posao koga uopće ne volim, presudno je bilo to da sam shvatio da sam UVAKUFLJENI VOJNIK koji treba da ide tamo, ne gdje mu je lijepo, već gdje mora. Izgradili smo solidne bedeme odbrane kroz vjeru, prosvjetu i kulturu. Ali, ona strana bedema ili zida gdje je politika ne da je bila loša, već razni vukovi i razne druge zvijeri tuda su nam prolazile i napadale sve ono što vrijedi. I zato smo shvatili kao farz, strogu obavezu, da sazidamo i tu stranu bedema. Znam da je nenormalno to što sam ja političar. I onog trenutka kada dobijemo normalan Sandžak ja neću biti političar. U političkom smislu naše stanje je vanredno, kao ratno stanje. Ako imate neprijatelja koji napada sa brda, tada uzima pušku i ljekar, i pekar i apotekar. I ne možete im reći: „Što se ne bavite svojim poslom?“ Kada ste u opasnosti, vaš posao je da se odbranite. I zato sam ja otišao u politiku. Drugo, smučilo mi se da gledam kako nas predstavljaju Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić. Da ništa ne uradim u politici, za ove dvije godine, ja i moj kolega Jahja Fehratović, u Parlamentu Srbije, na medijima u Srbiji, pokazali smo da postoje muslimani, u našem slučaju Bošnjaci, koje ne možete poniziti, koji ne da su ravni sa sagovornicima, nego veoma često i superiorni. I dokazali smo da ne mogu da nas kupe, ne mogu da nas uplaše i ne mogu da nas pobijede. Moje poznanstvo sa Muftijom Sa rahmetli muftijom Muamer-ef. Zukorlićem uspostavio sam kontakt 1996. godine, nakon objavljivanja moje prve knjige Sinovi Sandžaka. Prethodno je bivša i skraćena SR Jugoslavija, rezolucijom 757 od 30. maja 1992. godine, bila pod potpunim međunarodnim ekonomskim embargom Savjeta bezbjednosti UN-a, pa su kontakti sa Srbijom i Crnom Gorom, a time i Sandžakom, bili svedeni na pisma i telefonske razgovore. Uspio sam nekako da u Sandžak „ubacim“ deset primjeraka moje prve knjige, od kojih je jedan dobio i Muftija. Prema riječima prof. Rizaha Grude, pojava ove knjige u Sandžaku je bila pravi kulturni događaj. Knjiga se tajno kopirala i rasturala. Kasnije mi je i rahmetli Zaim Azemović, poznati pisac iz Rožaja, pričao da su moju knjigu, navečer, na posjetke, čitali pod svijećom, jer je u to vrijeme bila restrikcija struje. To je prva knjiga koja je obradila naše zabranjene junake iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Drugog svjetskog rata, tj. glavne vođe komitskog pokreta i komandante muslimanskih milicija koji su branili i odbranili Sandžak od četnika Koste Pećanca i Draže Mihailovića. Dobivši ovu knjigu u ruke, Muftija nije krio oduševljenje, pa mi je to, u telefonskom razgovoru, i lično prenio. Prilika da se prvi put upoznamo dogodila se u ljeto 2001. godine, kada sam nakon devet godina moga boravka u Njemačkoj prvi put došao u Novi Pazar i pred tri televizijske ekipe, u hotelu Tadž, promovirao moju drugu knjigu Sandžak – porobljena zemlja. Promotori knjige bili su: prof. Rizah Gruda i mr. Esad Rahić. Promociji su prisustvovali predstavnici iz Ugljaninove i Ljajićeve stranke te Islamske zajednice na čelu sa Mevlud-ef. Dudićem, tada direktorom Gazi Isa-beg medrese u Novom Pazaru. Bilo je to još uvijek opasno vrijeme za naš narod, jer diktator Slobodan Milošević tek što je bio uhapšen (29. juni 2001.) i isporučen Haškom tribunalu. Kompletan njegov policijski, vojni i sudski aparat ostao je i dalje netaknut. Mogu slobodno reći da su pojave ovih knjiga razbile strah kod našeg naroda vezano za nametnute komunističke i velikosrpske okove kada je u pitanju interpretacija bošnjačke i albanske historije. Na ovoj knjizi sam, sa koautorom Nurom Sadikovićem, intenzivno radio sedam godina, i u njoj je obrađena naša historija od srednjovjekovnog Bana Kulina do smrti Alije Izetbegovića. Recenzent knjige je bio rahmetli dr. Mustafa Memić iz Sarajeva. Jedan primjerak ove knjige tada sam odnio Muameru Zukorliću, najmlađem muftiji na svijetu, koji je na taj položaj došao sa svoje 23 godine. U novosagrađenoj zgradi Mešihata Islamske zajednice imali smo veoma prijatan i sadržajan razgovor koji neću nikada zaboraviti. Već tada sam vidio da je to čovjek posebnog kova i inteligencije, čovjek koji je imao san i viziju boljeg sutra za naš narod. Nakon toga naši susreti bi se događali uglavnom kada bi izašla nova knjiga i kada bi se promocija iste održala u mom rodnom gradu. Tako je u proljeće 2005. godine, u istom hotelu, promovirana moja nova knjiga Kako se kalio Sandžak, prva ilustrirana historija Bosne, Sandžaka i Kosova. I ponovo susret sa Muftijom i razgovor za pamćenje. On se divio mojoj stvaralačkoj energiji, a ja, još više, njegovoj. Muftija osniva Internacionalni univerzitet 2002. Naše prijateljstvo bilo je prožeto uzajamnim poštovanjem, pa sam se radovao svakom sljedećem susretu. Osnivanjem Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru 2002. godine naša omladina dobija ekskluzivnu mogućnost da se školuje u svom gradu. Muftija je tada bio osnivač ovog univerziteta. Razumijevanje i podršku za ovakav mega kulturno-obrazovni projekat Muftija je dobio od tadašnjeg predsjednika srbijanske vlade Zorana Đinđića (rođen 1952 – ubijen 12. marta 2003). Na Pravnom fakultetu ovog univerziteta, 2008. godine, odbranio sam magistarski rad na temu „Nepriznata država Turska Republika Sjeverni Kipar“, da bi 2010. doktorirao na temu „Međunarodno-pravni subjektivitet nepriznatih država u 20. vijeku“. Odmah sutradan imao sam sastanak sa rektorom Muamerom Zukorlićem koji mi je čestitao na odbranjenoj tituli i ponudio da ostanem na Univerzitetu. Nažalost, nisam mogao da prihvatim ovu ponudu, jer je bilo veoma teško prekidati dvadesetogodišnji boravak u Njemačkoj i praviti novi početak u Pazaru. To je bilo posebno teško izvodljivo kada su moja djeca u pitanju. Iste godine (2010.), na poziv Sulejmana Zatrića, tadašnjeg urednika TV Universa, uradio sam dokumentarni film o dr. Mehmedu Spahi pod naslovom „Ubistvo dr. Mehmeda Spahe u Beogradu 1939. godine“. Ovaj film je istovremeno predstavljao i televizijsku promociju moje nove knjige „Dr. Mehmed Spaho – državnik i borac za BiH“ koja je objavljena i promovirana 2007. godine na Bošnjačkom institutu „Adil-beg Zulfikarpašić“ u Sarajevu. Promotori ove knjige bili su: prof. dr. Šaćir Filandra, Mustafa Resulović i dr. Redžep Škrijelj. I tada su muftija Muamer Zukorlić i njegov zamjenik dr. Mevlud-ef. Dudić dobili primjerak prve knjige o dr. Mehmedu Spahi, najvećem Bošnjaku 20. vijeka. Ukratko da se podsjetimo da je Spaho bio ministar raznih resora u šest vlada Kraljevine Jugoslavije i najzaslužniji je za očuvanje državnih granica Bosne i Hercegovine u današnjem obliku. Diplomatskom vještinom uspio je da vrati oteto sjedište reisu-l-uleme iz Beograda u Sarajevo, da osnuje Teološki fakultet u Sarajevu i da modernizuje željeznički, riječni i pomorski saobraćaj u Kraljevini Jugoslaviji. Kao ministar saobraćaja, u ljeto 1938. godine, uveo je brze motorne vozove i zaposlio nekoliko hiljada muslimana u jugoslovenskoj željeznici. Malo je poznato da je Mehmed Spaho izgradio jadransku luku Ploče, kao i Beogradsko pristanište. On je dvadeset godina i kao parlamentarac i kao odgovorni ministar radio na razvoju Beograda. U Mehmedu Spahi Beograd je imao istinskog prijatelja. Spaho je poslije Sarajeva najviše volio Beograd, jer je za njega on bio grad koji je trebao da oličava snagu i ljepotu Jugoslavije. Spaho je bio jugoslovenski orijentiran, sa shvatanjem da je sudbina Bošnjaka-muslimana na cijelom jugoslovenskom području vezana za jugoslovenske narode. Međutim, nacionalistički krugovi u Beogradu i Zagrebu, na čelu sa Srbinom Dragišom Cvetkovićem i Hrvatom Vladkom Mačekom, sklapaju tajni sporazum o podjeli Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka. Zato je Mehmed Spaho sa svojom strankom JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) odlučno protestirao i istakao zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine. Vladajući krugovi u Beogradu su pretpostavljali da bi Spaho mogao osujetiti sporazum o podjeli Bosne, pa su odlučili da ga uklone sa političke scene. Po naređenju princa Pavla Karađorđevića, cijelu operaciju trovanja sproveo je direktor beogradske policije Dragomir Dragi Jovanović. Otrovan je 29. juna 1939. godine u hotelu „Srpski kralj“ u blizini Kalemegdana u Beogradu. Sutradan je u listu Politika osvanuo naslov „Iznenadna smrt dr. Mehmeda Spahe, zaslužnog državnika i rodoljuba“ u kojem se iznosi da je umro od srčanog udara. I drugi listovi su prenijeli vijest o Spahinoj smrti, ali nijedan nije naveo da je dr. Spaho, po dolasku u Beograd, oko 8 sati izjutra popio kahvu koju mu je u apartman donio konobar Dragan Vujić. Ovaj konobar je kasnije napredovao u bivšoj JNA do čina pukovnika i javno se hvalio da je otrovao buržoaskog ministra Mehmeda Spahu. Zato je i dobio nadimak Dragan Vujić – Spaho. Ove podatke je javnosti, pred samu agresiju na BiH 1991. godine, otkrio vojni historičar i Titov biograf, Mehmedalija Bojić, koji je imao direktan susret sa konobarom Vujićem kada mu je ispričao kako je otrovao ministra Spahu. Muftija osniva Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti 2011. Nakon što je 2002. godine osnovao Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru, energični i hrabri muftija Zukorlić osniva i Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) kao krovnu naučnu i kulturnu instituciju bošnjačkog naroda koja objedinjava i organizira naučne i intelektualne potencijale svih Bošnjaka na naučnim projektima u korist njihove matične države Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Akademija je osnovana 9. juna 2011. godine u Sarajevu pod pokroviteljstvom Muamera Zukorlića, glavnog muftije Islamske zajednice u Srbiji. Sjedište Akademije je u Sarajevu, sa odjelom u Sarajevu i Novom Pazaru. Ona djeluje u BiH, Sandžaku i ostalim prostorima gdje žive Bošnjaci. Prvi predsjednik BANU bio je akademik Ferid Muhić, a sadašnji je akademik Mehmed Akšamija. Ekranizacija legendarne odbrane Novog Pazara od četnika u jesen 1941. i premijerno prikazivanje na TV Sandžak, Muftijina čestitka autoru ovog teksta U saradnji sa dvojicom kosovskih Albanaca, prof. Sulejmanom Aličkajom i rahmetli Ibrahimom Ukehadžajom, prof. Hankom Hamzagić, članovima moje familije i preživjelim svjedocima iz prošlog rata, autor ovog teksta je sa rediteljem Sulejmanom Zatrićem uradio dokumentarni film „Aćif-efendija i Šaban Poluža u odbrani Novog Pazara od četnika 1941. godine“. Film je premijerno prikazan na TV Sandžak početkom aprila 2012. godine. Izazvao veliku pažnju, kako u Novom Pazaru tako i u srbijanskim medijima. Pojava ovog dokumentarca bila je i tema Dnevnika na RT Srbije. Režiser Zatrić mi je rekao da je imao hiljadu poziva nakon premijernog prikazivanja ovog filma. Ono što želim da istaknem jeste da me je tada lično zvao muftija Zukorlić i izrazio iskrene čestitke na ekranizaciji ove legendarne bitke o kojoj se proteklih 60 godina šapatom govorilo u krugovima naših familija. Muftijina pomoć u realizaciji mojih dokumentarnih filmova Od aprila 2010. do oktobra 2019. godine uradio sam 13 dokumentarnih filmova koji obrađuju period naše tragične historije od početka Prvog svjetskog rata (1914-1918), preko stradanja našeg naroda u Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941), genocida u Drugom svjetskom ratu (1941-1945), pa do masovnog protjerivanja Bošnjaka i Albanaca u Tursku započetog u vrijeme zloglasnog ministra policije Aleksandra Rankovića 1950. godine. Za realizaciju navedenih filmova izuzetnu pomoć pružio mi je rahmetli Muftija. Kada god bih iz Njemačke došao u rodni Novi Pazar, a to bi se dešavalo najmanje tri-četiri puta godišnje, sreo bih se sa njim i, uz kahvu i lijep muhabet, razgovarali bismo o novom projektu koji bih sa sobom donio. Nakon toga bi Muftija pozvao direktora Televizije Sandžak i rekao da mi za naredne dvije hefte obezbijedi TV studio i montažera za moj novi film. To je za mene bilo veliko olakšanje, jer sam znao da će moj ogroman trud, koji bih uložio u pripremi scenarija za svaki novi film, biti na kraju realiziran, upravo zahvaljujući rahmetli Muftiji. Moram istaći da sam u posljednjih deset godina imao izuzetnu saradnju sa kompletnim osobljem TV Sandžak, od montažera i spikera do urednika. Tako je u našoj čaršiji počela da kruži priča zlobnika kako je „lako Harunu da pravi filmove kada mu ih Muftija finansira“. Na takve komentare nikada nisam odgovarao, već sam bio ponosan što sam u Muftiji stekao iskrenog prijatelja koji je prepoznao moj nesebičan trud u ekranizaciji historije našeg naroda. Za moje dokumentarne filmove govorio je da su to projekti od nacionalnog značaja, što me je činilo ponosnim i davalo snagu da još većim intenzitetom krenem u dalje istraživanje. Uporedo sa filmovima radim i na pripremi i realizaciji novih knjiga. Tako sam mu, u našem razgovoru iz oktobra 2019. godine, dok smo sjedili u restoranu Meydan, kazao da pripremam dvije nove knjige. Jedna će nositi naslov AUTONOMIJA SANDŽAKA – od Mehmed-paše Bajrovića do muftije Zukorlića, a druga SANDŽAK – zemlja gazija i šehida. Muftija je bio veoma obradovan najavljenim knjigama i nije krio zadovoljstvo. Tada mi je, uz široki osmjeh, uputio kompliment kojeg ću se uvijek rado sjećati: „Harune, pa ti popuni sve rupe u našoj novijoj historiji.“ Knjiga Sandžak – zemlja gazija i šehida objavljena je početkom juna 2021. godine i nju je dočekao da vidi rahmetli Muftija, jer mu je uručio Refik Akova, koautor ove knjige, a ovu drugu, Autonomija Sandžaka – od Mehmed-paše Bajrovića do muftije Zukorlića, nije dočekao i veoma sam tužan zbog toga. Muftijin nesebičan rad na povezivanju sandžačke dijaspore Muftija je svoj intenzivni rad na ujedinjavanju sandžačkih Bošnjaka u Zapadnoj Evropi započeo 2002. godine nakon osnivanja Zajednice sandžačke dijaspore (ZSD) u Frankfurtu. Autor ovog teksta bio je jedan od osnivača ove organizacije. Primarni cilj ZSD je očuvanje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka u iseljeništvu. Početak je bio veoma težak, jer je sandžačka dijaspora u Zapadnoj Evropi bila izgubila povjerenje u prethodnog lidera Sulejmana Ugljanina i sa velikim oprezom i nepovjerenjem ulazila je u priču o novoj organizaciji. Međutim, Muftija je uspio da, svojim iskrenim odnosom i postignutim rezultatima u Sandžaku, veoma brzo stekne naklonost skoro svih sandžačkih Bošnjaka u dijaspori. Na svaki njegov dolazak u zemlje Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike, Bošnjaci iz Sandžaka i Bosne su se odazivali u punom broju. Njegova popularnost rasla je neviđenom brzinom. Narod je u njemu prepoznao iskrenog lidera i mu’mina. Potpomognut od poslovnih ljudi i aktivista iz brojnih džemata iz dijaspore, u Sandžaku su počeli da se realiziraju mnogi projekti. Muftijin rad bio je transparentan i vidljiv. Za 20-ak godina uspio je da odlično uveže naše iseljenike u ovom dijelu Evrope. Danas se sjedište ZSD nalazi u Beču i predvodi je, veoma uspješno, prof. Mithat Mujović. Posljednjih godina Muftija je počeo da radi na povezivanju naših iseljenika (muhadžira) u Turskoj. Nesebičnu pomoć mu je pružao Refik Akova iz Istanbula, nekadašnji poslanik u Medžlisu (Parlamentu) ovog 16-milionskog grada. Gospodin Akova je jedan od najpoznatijih bošnjačkih političara i humanista u Turskoj, koji je 90-ih godina prošlog vijeka upoznao tadašnje rukovodstvo SDA Sandžaka, sa Sulejmanom Ugljaninom i Rizahom Grudom na čelu, sa svim ministrima turske vlade koju je predvodio Sulejman Demirel. Svoje diplomatsko iskustvo i znanje Akova je ovoga puta stavio na raspolaganje i muftiji Muameru Zukorliću, jer je u njemu prepoznao pravog lidera. Uslijedili su kontakti sa zvaničnicima Republikanske narodne stranke (CHP). Akova je Muftiji zakazao sastanak sa najvišim funkcionerima CHP-a u Ankari. To je trebalo da se dogodi 16. novembra 2021. godine, međutim, muftija Zukorlić je preselio na Ahiret 6. novembra, čime je njegova misija na dunjaluku završena, ali njegova dobra djela, hajrati, inšallah, ostat će da traju do Sudnjega dana. Moj posljednji susret sa Muftijom Ove godine išao sam u Novi Pazar dva puta: u vrijeme mubarek mjeseca Ramazana, koji je počeo u aprilu, a završio se u maju, a drugi put u septembru mjesecu. Čini mi se da su najljepši ramazanski dani u mom Pazaru. Sa lahkoćom sam postio i činio ibadet, obišao rodbinu i prijatelje te mezareve mojih najmilijih. U nedjelju, 2. maja, pozvan sam na zajednički iftar od strane mog prijatelja Ljutvije Balkana. Iftar je organiziran u etno selu „Raduške staze“ nedaleko od Tutina. Po mene je došao Salahudin Fetić, direktor Televizije Sandžak i moj veliki prijatelj. Put od Pazara do Tutina prošao je veoma brzo i u odličnom raspoloženju. Broj zvanica bio je impozantan i došlo je preko 250 gostiju. Atmosfera ramazanska, opuštena. Među prisutnima je bio i rahmetli Muftija sa najbližim saradnicima: dr. Mevlud-ef. Dudićem i hfz. Abdurrahman-ef. Kujevićem. Tada sam se posljednji put vidio i poselamio sa njim. Molim Allaha dž.š. da našem muftiji Zukorliću podari najljepše mjesto u Džennetu, njegovoj familiji sabur, a njegovom sinu Usami i svima nama koji smo bili njegovi savremenici snage da istrajemo na putu koji nam je on obilježio. Piše:Dr. Harun Crnovršanin Glas islama 315, decembar 2021. Rubrika:Tema broja