ISLAMSKO BUĐENJE

Bismillahir-rahmanir-rahim

Uvažena ulemo, draga braćo i cijenjene sestre, esselamu alejkum. Zahvaljujem se Islamskoj zajednici i Matici bošnjačkoj što su došli na ideju organiziranja ovih tribina jer se nadam da će one ostaviti pozitivan utisak na džemat i cijelu Zajednicu.
Devedesetih godina, prije povratka rahmetli muftije Muamer-ef. Zukorlića sa studija iz Alžira, vjerski život u Sandžaku i Novom Pazaru svodio se na minimum, tačnije na pet dnevnih namaza, a u mnogim džamijama se klanjalo samo tri namaza. Ostaci komunizma bili su vidljivi, a svijest naroda uspavana.
Dolaskom rahmetli muftije Zukorlića počela su predavanja u Altun alem džamiji, što je bila novina u tom periodu i pravo osvježenje za vjernike koji su bili žedni islama.
Na tim predavanjima, ja i ostali koji su prisustvovali, osjećali smo kao da nas Muftija svakom svojom rečenicom budi iz dubokog sna i budi naša srca koja su itekako bila potrebna islama.
Predavanja su bila usmjerena na najvažnije stvari, a to su imanski šarti o kojima je on govorio tako inspirativno i detaljno, navodeći nam slikovite primjere, zašta je posebno bio nadaren od Uzvišenog Allaha, i time nam objasnio osnove i temelje vjerovanja, o čemu nismo imali prilike do tada slušati na takav način.
Znao je i umio da svako predavanje, bilo da je u pitanju tefsir nekog ajeta ili hadisa, poveže sa životom, negativnim stvarima koje nas okružuju i sa stanjem muslimana i muslimanskog ummeta, što nam je dodatno izoštravalo vid i počeli smo uviđati u kakvom se stanju nalazimo.
Kao što rekoh, ta predavanja su bila pravo islamsko i imansko buđenje.
Skoro nakon svakog predavanja uglavnom smo išli u IHO klub (tadašnja kahvečajnica u prostorijama Islamske zajednice) gdje bi se nastavljalo to “islamsko buđenje” kroz postavljanje pitanja njemu i kroz njegove odgovore koje nam je davao o svemu o čemu bi ga pitali.
U tim odgovorima bio je direktan, jasan, nedvosmislen i stalno nas je tome učio da u svom govoru budemo konkretni, jasni, nedvosmisleni i da govorimo tako da nas svi razumiju. A takav je i on bio.
Nije se bojao ničije kritike kada je u pitanju Allahova vjera, niti se je bojao reakcije prisutnih na to što on odgovara i govori. Svaki put kada bi odgovarao na pitanja upravo bi pogađao bolne tačke kod nas prisutnih, bilo da su u pitanju neki propisi za koje do tada nismo ni čuli niti znali, ili da je u pitanju nešto što još tada nismo bili imanski dovoljno jaki da sprovedemo.
Na tim sastancima ili druženjima upoznavao je on nas, a i mi smo upoznavali njega. Upoznavao je kroz nas i naše porodice jer mu nije bio cilj da odgoji samo nas, već ga je zanimalo i imao je cilj da kroz nas ili preko nas probudi i naše porodice koje su također bile u potrebi za imanskom reformom i islamskim buđenjem.
Ono što mi je također ostalo upečatljivo iz tog perioda, čega se vrlo rado sjećam i često govorim mladim imamima, jeste njegov obilazak nas džematlija. Obilazio je svakog od nas džematlija kući i te obilaske koristio da nam što više prenese znanja koje mu je Allah dao, a ono što je izuzetno bilo značajno jeste i to što su i naše porodice mogle čuti ono o čemu on govori, a i sami osjećaj da ti Muftija dođe u kuću bila je posebna čast za svakog od nas i to je sve imalo ogroman uticaj i širilo veoma pozitivnu energiju među nama džematlijama. Ti naši međusobni obilasci i druženja, čiji je on bio pokretač, doprinijeli su da se naša srca međusobno zbliže i da se naše porodice zbliže, a to je bio uzrok da smo mi zajedno sa našim porodicama brže napredovali u islamu jer smo sve znali jedni o drugima: ko je koliko napredovao, kome se hanuma pokrila, kome je neko u porodici počeo da klanja itd.
Ono čemu je posebno pridavao značaj i na čemu je naročito radio jeste buđenje naše svijesti o mahrami i hidžabu koja je u tom periodu bila prisutna samo kod naših starih nana, dok mlađe hanume uglavnom nisu nosile mahramu.
Posebno bitna činjenica jeste da sve ono u šta nas je pozivao i što nas je nasihatio, on nam je u tome bio živi primjer u koga smo gledali. Ništa nam nije govorio što on sam nije prakticirao.
Kada sada razmislim o stvarima o kojima nam je govorio, način na koji nam je govorio i vrijeme kada bi nam to govorio, uvijek se sjetim da nam je sve govorio u svoje vrijeme, tj. ni prije ni kasnije već baš onog trenutka kada smo mi bili imanski spremni da to prihvatimo. Išao je redom i kako smo mi imanski rasli i napredovali, on nam je postepeno dozirao i povećavao i nije nas odjednom zatrpao stvarima koje mi zasigurno ne bi u tom trenutku niti razumjeli niti bili u mogućnosti da sprovedemo.
Ono što je obilježilo taj period je i događaj za koji mnogi ne znaju i nisu čuli, a kada kažem mnogi uglavnom mislim na mlađe generacije, a to je slučaj istjerivanja moje supruge iz srednje škole u kojoj je radila kao profesorica i to onog trenutka kada je odlučila staviti mahramu i obući se onako kako to islam od žene traži. Taj događaj i cijeli proces suđenja bio je objavljivan u tadašnjem jedinom glasilu ili mediju koji su muslimani imali a to su bile novine Glas islama. Ono što je bitno spomenuti jeste da u toj jako teškoj borbi ja i moja supruga nismo bili sami već su uz nas bili rahmetli muftija Muamer-efendija, njegov prvi i najbliži saradnik, tadašnji direktor Gazi Isa-beg medrese, a sadašnji predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, kao i cijela Islamska zajednica koja nam je davala nesebičnu podršku, a što je, elhamdulillah, na kraju urodilo plodom i dovelo do toga da se nakon dvije godine dobije taj proces i supruga vrati na posao sa hidžabom. Taj slučaj je osnažio i ostale muslimanke koje su radile u državnim ustanovama, a koje do tada nisu nosile hidžab, da se i one pokriju i tako je krenuo cijeli proces pokrivanja muslimanki u javnim i državnim ustanovama.
Ovaj događaj oko mahrame i istjerivanja moje supruge iz škole jasno nam ukazuje na veoma važnu činjenicu, koje danas mnogi muslimani, a posebno mladi ljudi, nisu svjesni, a to je važnost i vrijednost institucionalnog djelovanja, jer samo kroz institucionalno djelovanje možemo kao narod opstati i ostvariti naša vjerska i nacionalna prava koja nam pripadaju, kao što je slučaj sa hidžabom u ličnim dokumentima.
Taj period obilježilo je i oživljavanje nekih od islamskih temelja, kao što su zekat i hadž. Do tada, zekat i hadž su izvršavali samo pojedinci, pa se institucionalnim organiziranjem prikupljanja zekata i odlaska na hadž, po prvi put iz Sandžaka 1994. godine, znatno uvećao broj onih koji su počeli prakticirati i ispunjavati ove islamske temelje, a posebno mladih ljudi.
Tih godina je osnovana i islamska biblioteka u prostorijama Islamske zajednice u kojoj sam bio počastvovan raditi određeni period. Ta biblioteka je bila svojevrsna institucija sama po sebi u koju su redovno dolazili mladi ljudi, učenici Medrese i studenti, koji su danas skoro svi uposlenici Islamske zajednice.
Ono što je od neprocjenjivog značaja jeste i odluka o samostalnosti Medrese Gazi Isa-beg koja je do tada bila istureno odjeljenje Alauddin medrese iz Prištine, te izgradnji njene prve zgrade u sklopu Altun alem džamije, u kojoj je danas smještena Izdavačka kuća El-Kelimeh. Prilikom izgradnje te zgrade, a nakon toga i svih ostalih objekata, Islamska zajednica i njeni vjernici su nailazili na razna iskušenja, poteškoće, pritiske, ali su uz Allahovu pomoć i dozvolu uvijek izlazili kao pobjednici.
Mogao bih vam još puno toga govoriti o daljem razvoju i napretku džemata, kao i o ustanovama koje su nakon toga nastale, ali moj cilj večeras je da slušaocima ispričam o samim počecima podizanja džemata i svijesti kod džematlija, kao i o onome što možda nisu imali prilike do sada čuti.
Ono što na kraju sa vama želim podijeliti jeste nešto što je ostalo i što će ostati, ako Bog da, dok sam živ upečatljivo kod mene i što sam se trudio prenijeti i na svoju porodicu, na prijatelje i na mlade ljude, a to su neke njegove izreke ili savjeti koji su nam ostali u sjećanju i koje nećemo zaboraviti.
Prvi put sam od rahmetli Muftije čuo kur’anski ajet u kome Allah Uzvišeni kaže: “A onome koji se Allaha boji, On će mu izlaz dati i opskrbit će ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan. Allah će, zaista, ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.”
Kada sam čuo taj ajet zamolio sam ga da mi ga napiše na papir i od tada, pa do danas ponavljam i razmišljam o tom ajetu. A i rahmetli Muftija je stalno govorio o ovom ajetu da mu je to amanet od rahmetli djeda Mula Emina i da ga taj ajet nikada nije izdao.
Također, od izreka koje sam upamtio od njega iz tog perioda bile su i riječi koje nam je stalno upućivao kada hoćemo nešto da uradimo, govorio nam je: “Stalno imajte na umu dvije stvari: da li je Allah Uzvišeni zadovoljan sa tim što želite učiniti i šta bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za to djelo da je pored vas.”
Često nam je kroz šalu govorio kada bi nas vidio okupljene: «Ovog dunjaluka ga ćosate, a šta će biti tamo na onom svijetu vidjet ćemo.” Mi bi se osmjehnuli, ali bi također razmislili o našem stanju i uzeli pouku iz te njegove šale.
Za one koji ne daju zekat govorio je: “Veći lopov je onaj koji ne daje zekat od onoga koji zavuče ruku u tuđi džep, jer onaj koji zavuče ruku u tuđi džep uglavnom krade onoga koji ima, dok onaj koji ne da zekat krade od siromaha.”
Podsticao bi nas i ohrabrivao stalno riječima: “Nadam se da će jednog dana svaki od vas biti institucija za sebe.”
Odgajao nas je i riječima: “Gledajte da uvijek imate uzvišene ciljeve” i uvijek je i sam gledao da odabere najveće dobro, pa kada bi mu nešto predložili, a on imao nešto bolje i vrjednije od toga, on bi nam rekao: “To što vi govorite su svakako sevabi, ali ja hoću da nam Allah dadne fabrike sevaba.”
Iz svega spomenutog mogu se izvući nebrojene pouke i poruke, a glavna od tih pouka bi možda bila da Allah Uzvišeni daje uspjeh onima koji su iskreni i koji se trude, pa je od jednog čovjeka i šačice ljudi oko njega nastala izuzetno jaka i stabilna institucija iz koje su ponikle mnoge druge ustanove, a koje su danas stubovi opstanka muslimana Bošnjaka na ovim prostorima.
Ono što želim na kraju uputiti vama kao poruku je sljedeće: Ako smo tada mogli uspjeti bez igdje išta, sa veoma malim brojem džematlija, onda danas možemo još jače i još bolje nastaviti i raditi na tom putu jer imamo sve ovo što nam je u amanet ostavljeno, samo je bitno da u tome budemo iskreni i da slijedimo Kur›an i Sunnet.
Svjestan da tema ove tribine nosi naziv Na Božijem putu i da će se slušaoci možda zapitati zbog čega govorim o rahmetli Muftiji, odgovor je da je ono što se dogodilo od devedesetih godina, pa do dan-danas sve bilo na Božijem putu, a to se dešavalo baš onog trenutka otkako se Muftija vratio sa studija i otkako je osnovan Mešihat, tako da lično smatram i ubijeđen sam da su tema današnje tribine i rahmetli muftija Muamer-efendija neodvojive teme jer je cijeli njegov život bio na Božijem putu.
Između ostalog, ja i moja cijela porodica osjećamo se njegovim dužnicima i dužnicima cijele Islamske zajednice jer smo se kroz te institucije odgojili.
Molim Allaha Uzvišenog da ga nagradi najljepšim mjestom u Džennetu za sve što je na Njegovom putu uradio, kao i sve njegove saradnike, a da nama koji smo ostali iza njega podari snage da sačuvamo i unaprijedimo sve što nam je u amanet ostavio.
Uzvišeni Allahu, molimo Te sačuvaj naše predvodnike, podari im snage, ustrajnosti, zdravlja, sačuvaj njih i njihove porodice svakog zla i molimo Te sačuvaj našu Islamsku zajednicu i sve ustanove koje su iz nje ponikle. Amin.

Izet Nuhambašić

Glas islama 316