Arapski jezik i Bošnjaci

Uzvišeni Allah je ovu našu čistu vjeru odlikovao mnogim simbolima po kojima se ona razlikuje od ostalih vjera i po kojima se njeni pripadnici razlikuju od drugih. Nema sumnje da je jedan od tih simbola koji krase islam arapski jezik, kao jezik Kur’ana i jezik svih vjerskih nauka.
To arapskom jeziku daje jednu vrstu svetosti koju osjećaju svi muslimani, što stvara između muslimana i ovog jezika neraskidivu vezu koja se svakim danom obnavlja kroz njihove namaze i ibadete, bez obzira bili oni Arapi ili ne.
Islamska civilizacija je kao veleljepni dvorac koji ima svoje temelje i stupove na kojima stoji i zahvaljajući kojima opstoji. Upravo je jedan od glavnih temelja njenog postojanja i trajanja arapski jezik, jer okuplja sve pripadnike ove civilizacije i održava je i čuva od raspada i propasti.
I naš bošnjački narod je neodvojivi dio islamske civilizacije. Otkad smo primili islam prije šest stoljeća, ovaj čudesni jezik je postao pravac interesovanja naših djedova, te su počeli svoje najbolje sinove slati u svijet da nauče jezik islama, pa da se učeni vrate svome narodu i podučavaju ih jeziku i vjeri. Tako su zavoljeli ovaj jezik, dobro ga naučili i duboko se za njega vezali, pa su i knjige iz raznih oblasti na arapskom pisali, čak i poeziju.
Širio se tako arapski jezik među Bošnjacima, do te mjere da svoj bosanski jezik nisu pisali osim arapskim pismom. Tome svjedoči historija da smo u najdužoj i najsvjetlijoj dobi svoje povijesti sopstveni jezik pisali arapskim harfovima, a svoju svakodnevnu konverzaciju obogatili stotinama arapskih izraza.
U tom zlatnom periodu Bošnjaci su islamskom ummetu iznjedrili veliku ulemu i književnike koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom jeziku u svim naučno-vjerskim disciplinama i bili vrhunski umjetnici u poeziji i prozi.
Nažalost, većina ovih pisanih djela i dalje je u mraku biblioteka rukopisa širom svijeta i čeka svoje izbavitelje koji će ih pronaći, izvesti na svjetlo i, nama na ponos, objaviti.
Međutim, nakon što ova zemlja bi otrgnuta od islamskog tijela, za nas sve polazi naopako. Globalistički talasi jako udariše na tvrđavu naše islamske kulture, te se uliše u naše gradove, škole i kuće. Ljudi odbaciše svoje odijelo – odijelo pradjedova, a obukoše dušmanske odore; jezik svoj uviše da ga prilagode tuđem, pa i arapski harf zaboraviše. Tako, nakon manje od jednog stoljeća kataklizme, skoro da nisi mogao naći da neko zna čitati arapski, a kamoli da govori. Tako se proširi opće neznanje i zavlada mrak. Ali, ipak je Allah ostavio tu tanku nit koja ne prestaje da veže svijest muslimanskog naroda sa njegovom ponosnom historijom, čistom vjerom i Knjigom Časnom.
Jedan od pokazatelja te čvrste tanke niti je postupak naših starih nana da kada bi jedna od njih našla na podu bilo kakav papir na kome ima nešto na arapskom napisano, hitro bi taj papir podigla na visoko mjesto, ni zbog čega drugog osim iz poštovanja prema arapskom harfu kao simbolu dini-islama.
Iz te nevidljive veze stigla nas je Allahova milost. Poštovanje prema arapskom harfu je sjeme iz kojeg je drvo islama kod nas ponovo niklo.
Kada svi pomisliše da ovdje islam više nema budućnosti, Allah nas počasti onima koji vjeru i arapski jezik naučiše, pa dođoše da svjetlom vjere i znanja obasjaju svoj narod. Oživješe islamske ustanove i škole, znanje se poče širiti i na nas se spusti veliki hajr i berićet.
Sada, nakon tri decenije islamskog buđenja, skoro da ne možeš naći kuću, a da u njoj neko ne zna čitati i pisati arapski. Mnoga naša mladež posveti se hifzu Kur’ana Časnog, pa kada prođeš sokacima čuješ tamo i ovamo kako neko zikrullahom šapuće, ili Kur’an uči, ili arapskim jezikom govori.
Ne preostaje nam osim da Allaha zamolimo da nam blagodati upotpuni i trajnim učini, a sačuva nas od nazadovanja i propasti. Njemu sva hvala i slava.

Glas islama 318, autor: Dženan Kamešničanin