Borba Bošnjaka za opstanak u Sandžaku (4.DIO)

Zločini u Sandžaku
Sandžak i Bošnjaci u njemu, tokom vremena punog neizvjesnosti i blizine eha sa bosanskohercegovačkih ratišta, bili su izloženi raznovrsnim nedaćama i iskušenjima. Problem Bošnjaka je izrastao zbog teritorije na kojoj žive, prostoru između Srbije i Crne Gore, kao i blizine Kosova i Bosne i Hercegovine.

Bukovica
Nakon početka agresije na Bosnu, pod izgovorom da ne žele da se prenese rat, u bukovačko selo Kovačeviće stigla je Vojska Jugoslavije. Šaban Rizvanović (1922), koji je tada obavljao funkciju predsjednika Mjesne zajednice, svjedoči o tome da mu je Branko Stevanović predložio da pozovu Vojsku da dođe u Bukovicu kako bi im pružila zaštitu, ali se on usprotivio toj ideji govoreći da im je policija dovoljna zaštita.
Ipak, vojska je ubrzo stigla. Izbjeglice koje su se tada nalazile na ovom području bile su zatvarane, protjeravane i ubijane. Ta tortura trajala je duži period dok većinsko stanovništvo nije bilo iseljeno iz Bukovice.

Masakar u Sjeverinu
Dana 22. oktobra 1992. godine zaustavljen je autobus od strane srpske paravojne formacije „Osvetnici“ na liniji Pljevlja-Priboj, tokom prelaska preko dijela teritorije Republike Srpske u mjestu Mioče. Legitimirali su putnike i iz njega kidnapovali 15 muškaraca i jednu ženu te ih odveli u Višegrad, gdje su psihički i fizički zlostavljani i ubijeni na obali Drine.

Otmica iz voza u Štrpcima
Sa stanice Štrpci, na pruzi Beograd-Bar, 27. februara 1993. godine, pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, pod komandom Milana Lukića (ista jedinica kao u Sjeverinu), oteto je 18 Bošnjaka i jedan Hrvat iz voza 671. Odveli su ih kamionom u Višegradsku Banju, gde su kasnije mučeni i ubijeni. Okružni sud u Bijelom Polju osudio je Nebojšu Ranisavljevića na 15 godina zatvora za otmicu putnika. Na suđenju, željeznički radnik je izjavio da je poslao službenu informaciju rukovodstvu Željeznice o pripremama za ovu otmicu.
Željeznička uprava obavijestila je više državne i vojne zvaničnike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, ali nisu poduzete nikakve radnje da se spriječi zločin.

Rušenje vjerskih objekata
Tokom agresije na Bosnu, napada i uništavanja nisu pošteđeni ni vjerski objekti. Samo je 614 džamija sa minaretom srušeno. Djela urbicida bila su prisutna i tokom ratnih zločina počinjenih na teritoriji općine Pljevlja. U selu Raščići 20. maja 1993. godine miniranjem je uništeno minare seoske džamije. U selu Plansko 19. aprila 1993. godine također je potpuno uništena džamija.

Policijske torture nad Bošnjacima Sandžaka
Bošnjaci Sandžaka duži vremenski period doživljavali su nerijetko i torture od strane policije i vlasti.
Mnogobrojna svjedočenja govore o tome šta se dešavalo.
Na udaru policijskih hordi posebno su se našli Bošnjaci Sjenice.
Ono što se dešavalo u Sandžaku, od 1992. do 1995. godine, zločini nad civilnim stanovništvom bošnjačke nacionalnosti, otmice, policijska tortura, nikako se ne može predstaviti kao izolirani incident.
Naprotiv, svi ti zločini bili su planski osmišljeni sa zadatkom širenja straha među stanovništvom, posebno Bošnjacima u cilju realizacije plana kodnog naziva „Bošnjaci manjina u Sandžaku”.
Kada je u pitanju istraživanje ratnih i drugih oblika teških kršenja ljudskih prava, zaključno sa zločinom genocida u Sandžaku, osim političkih kalkulacija, do sada nije bilo ozbiljnijih pokušaja institucionalnog istraživanja. Na razini istraživanja zločina policijske torture nad Bošnjacima Sandžaka sprovedeno je jedno uspješno teorijsko istraživanje, kome je nedostajala implementacija u smislu snažnijeg insistiranja na sudskim procesima.
Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, nakon nedvosmislene odluke da ne prihvati Deklaraciju o Srebrenici, koju je donio srbijanski parlament, u kojoj nije eksplicitno spomenut termin genocid, donio je još jednu, veoma važnu odluku, da se na lokaciji Vakuf Mearif na Hadžetu izgradi Memorijalni centar posvećen žrtvama ubijenim u genocidu komunista nad Bošnjacima Sandžaka, kao i to da se 4. septembar ubuduće obilježava kao Dan šehida Hadžeta.
Najzaslužnije institucije za ponovno uspravljanje bošnjačkog čovjeka predvođene Islamskom zajednicom su: Medresa Gazi Isa-beg, Fakultet za islamske studije, Internacionalni univerzitet, Predškolska ustanova Reuda, Škola Kur’ana, Centar za humanitarni rad Hajrat, Media centar, Izdavačka kuća El-Kelimeh, Bošnjačka kulturna zajednica, Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, Matica Bošnjačka i svakako Stranka pravde i pomirenja.
Borba kroz koju je prošao narod, bošnjački čovjek, ostavila je generacijama u budućnosti poruku da uspravno nastavi i da se bori sa sigurnošću da će dobiti ono što želi.
Bošnjaci u Sandžaku imaju pravo na punu istinu o onome što se događalo od 1992-1995. godine. Nepravedno je da se o tome šuti i da ti zločini ostanu u sjenci onoga što se dešavalo u Bosni i na Kosovu.
Bez pune istine o tim zločinima nema trajnog mira koji je narodima koji dijele isti životni prostor prijeko potreban.
Bošnjacima Sandžaka ne treba istina da bi se nekome svetili. Ona je potrebna kako bi se stavilo na znanje svima da Bošnjaci nikada više neće dopustiti da plaćaju krvavu cijenu vlastitog izbora da budu ono što jesu, a s druge strane, da i pored toga što se desilo mogu da nastave još jače i sigurnije, s punim i jednakim pravima.
Jer, živjeti ne znači biti, desiti se, postojati – živjeti znači nadživjeti.

Glas islama 319, strana 39, autor : Džemila Dudić- Delić