Sloboda govora

Slast slobode
Svijet se u svojoj borbi sa tiranima okoristio mnogim iskustvima. To su iskustva koja ne napuštaju njegovo pamćenje i ne dešavaju se druge nesreće osim onih što ih potvrđuju. Od toga je i sloboda govora.
Zaista, srca tiranina će biti mirna samo kada ušutkaju usta i budu išli dalje svojim putem ne čujući šapat. Sloboda govora koju mrze nepravedni vladari nije sloboda besposlice i zabavljanja, niti sloboda naklapanja i pjevanja. Možda im se, uistinu, ova vrsta govora dopadne, jer njihove tragedije slobodno idu svojim tokom bez smetnje sa njihove strane. Međutim, sloboda govora koju traže reformatori, a mrze je tirani jeste sloboda konstruktivne kritike, i sloboda savjetovanja i ispravljanja, i sloboda suprotstavljanja dokazu dokazom, a ne štapom ili sabljom.

Konstruktivna kritika je vadžib,
a vjera je savjet
Islam je vrlo jasna vjera u svojim podrobnostima o ovoj slobodi i preciziranju svoga stava prema njoj. On ne gleda na slobodu kritike i savjetovanja kao na pravo koje se uzima ako hoće i ostavlja ako hoće. U islamu je sloboda suštinska, uzvišena.
Odlučna obaveza (farz) muslimana je da ne dopusti da greška prođe, a da on to prešuti. Neophodno ju je pratiti, napasti, grditi, koriti, progoniti onim što će sačuvati nepovredivost ispravnosti i uvažavanje istine. Kritika greške je obaveza (vadžib), kao što je i davanje savjeta grješnicima obaveza (vadžib).
Obaveza cjelokupnog društva je da izvrši ovu obavezu, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što istina treba da živi i ostane i da ono što je ispravno treba da se pokaže i razglasi. Uzvišeni kaže: „Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (El-Asr, 1-3)

Muslimani su oduševljeni istinom
Poslanik, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, kaže: „Vjera je savjet.“ (El-Buhari) Pravilo naređivanja dobra i odvraćanja od zla bazirano je na ovoj čvrstoj osnovi i ono je simbol koji odlikuje islamski narod i sa njim je zaslužio da bude narod najbolji od svih koji se ikada pojavio i riječ istine koja izbija sa vrelom čvrstog vjerovanja. Ako je čvrsto vjerovanje u srcu muslimana potpuno i žestoko, ono izaziva obavezan govor u svakom području, pa naređuje dobro, odvraća od zla, savjetuje i kritikuje. I kada god oslabi ovo čvrsto vjerovanje, oslabi glas i gubi se intonacija, sve dok se ne pretvori u nejasno hotimično ispuštanje riječi u govoru. Međutim, oduševljenje istinom ne umire u srcu muslimana. Možda zašuti u okolnostima kroz koje prolazi, ali njegovo srce ostaje spremište istine koja je zarobljena i čije je manifestiranje isključeno. Otuda precizira svoje stanovište srcem kada nije u mogućnosti da ga precizira svojim drugim osjetilima.
Ovo je smisao riječi Allahovog Poslanika, neka je na njega Allahov blagoslov i spas: „Ko od vas vidi loše djelo, neka ga ukloni rukom. Ako ne može, neka ga ukloni jezikom. A ako ne može, neka ga prezire srcem. A to je najslabije vjerovanje (iman).“

Sloboda govora – da, kleveta i vrijeđanje – ne
Pravo govora, kao što smo pojasnili, otkriva stav islama prema jednom aspektu slobode govora i izražavanja. Što se tiče drugog aspekta ove slobode, a on je pravo svake osobe da govori ili piše ono što mu padne na pamet, islam o tome ima jasan stav. Zaista, on ne voli prazno brbljanje, više ili manje štetno.
Dovoljno je da je zaokupila svoga vlasnika i druge ljude sa njim od zalaganja i dobrobiti: „Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima.“ (En-Nisa, 114)
Ako govor sadrži vrijeđanja i klevete, onda je on zabranjen i njegov vlasnik nije slobodan da ga izgovori: „O vjernici, kada među sobom tajno razgovarate, ne razgovarajte o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku, već razgovarajte o dobročinstvu i čestitosti.“ (El-Mudžadele, 9)
„Allah ne voli da se o nepravdi glasno govori, to može samo onaj kom je učinjena nepravda.“ (En-Nisa, 148)
Žalosno je da je shvatanje slobode izražavanja rašireno naopako u umovima mnogobrojnih ljudi od pera (piscima). Njihovo mišljenje ne prelazi izricanje govora svojim udovima, a ispisivanje stranica vrstama naklapanja, koje šteti i ne koristi. Kao da je šejtan pojahao glave ovoga naroda i našao u njihovim perima dišni otvor, pa ne vidiš u njima ništa drugo osim onoga što je vjerovanje (iman) zabranilo, poput mržnje, klevete, ogovaranja, uhođenja i zlobe. U njihovom govoru nema ničeg drugog osim odgovaranja duša od ozbiljnosti, njihovog zavođenja uzrocima propasti i opasnim mjestima, te odvraćanja od istine, dobročinstva i časti.
Ne može se ovaj metod smatrati slobodom govora i izražavanja, već je on sloboda griješenja i uništavanja. Obaveza je svih zajednica da se čuvaju njenih posljedica i da se plaše njenih tokova.
Glas islama 319, Priredio: Senad Redžepović, autor: Muhammed el- Gazali