DISKURS HUMANOSTI (2. DIO)

Implikacija stvarne religioznosti na humanost
Onaj ko u sebi nosi ljudskost i čija čovječnost nije zamrla, neminovno će i vjeru razumjeti na način koji je ispravan i koji će drugima oko njega biti svjetlo. U ovom kontekstu je Resulullah s.a.v.s. jedne prilike rekao: „Najbolji su među vama u islamu oni koji su bili najbolji i u doba džahilijeta, ako shvate vjeru.“ (Al-Bubari) Kao da nas Allahov Poslanik s.a.v.s. želi naučiti da će onome ko u sebi nosi potencijal i kvalitet, vjera samo dati dodatnu vrijednost. S druge strane, ako postoji nedostatak kod nekoga u njegovoj ljudskoj dimenziji, takav će i vjeru shvatati na način koji će u njegovoj manifestaciji religioznosti značiti manjkavost.
Bez ljudskosti i nježnog srca nečija vanjska pobožnost može djelovati kao grubost i gordost koja je strana iskrenoj vjeri.
Zbog toga viđamo ljude koji svjedoče vjeru svojim jezikom, izgovarajući kelime-i-šehadet, one koji klanjaju namaz, poste Ramazan, odlaze na hadž, uče Kur’an, obavljaju i dobrovoljne ibadete, ali ti ljudi s jačanjem svoje religioznosti vanjske vjere kroz obrede, u svome srcu rasplamsavaju osjećaj superiornosti nad drugim Božijim stvorenjima, kroz oholost, grubost, prezirući pogled i nipodaštavajući odnos. Nekada one koji izvana ispoljavaju vjeru vidimo da uzimaju imetak drugih ili ne ispunjavaju obavezu prema svojim radnicima.
Zar je moguće da istinski religiozan čovjek bude nepravedan prema drugim ljudima i zbog čega formalna pobožnost koju pokazuje nije ostavila traga na njegovo ponašanje? Kako to da ga namaz kojeg obavlja nije odvratio od loših djela koja čini, od tuđeg hakka i prava, a Allah je rekao: „Obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.“ (Kur’an, 29:45)
Ima i onih predanih formalnom obredu, koji hladnokrvno razaraju porodice i bez razloga ostavljaju majke svoje djece na „brutalnu nemilost“, prepuštene same sebi. Postoje i oni koji ogrnu plašt religioznosti, ali njihova relacija s roditeljima tada postane još hladnija. Neki povećaju svoju formalnu vjeru, ali se pokvari odnos prema rodbini ili poveća grubost prema komšijama koji možda nisu vjernici. Kako je moguće da osoba koja poveća svoju (vanjsku) pobožnost pronalazi opravdanje upravo u tome da nanosi štetu ljudima oko sebe ličnim djelima, riječima, pogledom?
Odgovor na ovo pitanje nalazi se, između ostalog, i u tome da takva osoba ne razumije ispravno svoju vjeru. Međutim, problem je puno dublji, a on leži u tome ima li ili nema ljudskosti kod nekog pojedinca. Ostvarena religioznost implicira humanost kod takvog vjernika. Oksimoron je govoriti o iskrenoj vjeri kod nekoga, a u isto vrijeme svjedočiti nedostatku humanosti kod te osobe. Kada čistu tečnost prospemo u prljavu čašu i to čisto se zaprlja. Ukoliko čaša ima pukotinu ni najčistije mlijeko se neće moći tu dugo zadržati. Stoga, ako želi opstati, današnji čovjek će morati biti mnogo ljudskiji nego što jeste, morat će biti odgajan za moralno bivanje u svijetu, a to mu neće biti moguće bez povratka Uzvišenom Allahu kao najvećoj svojoj vrijednosti.

Humanost kroz prizmu sunneta Muhammeda s.a.v.s.
Kada u nekome postoji ljudskost, vjera će na takvom insanu doživjeti najljepšu refleksiju. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat.“ (Kur’an, 29:49)
Nije Gospodar rekao da su ajeti u linearnom sistemu, u redovima i na papirima, nego u srcima. Poslaniku s.a.v.s. je rečeno da se Kur’an spušta na njegovo srce: „Donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje.“ (Kur’an, 26:193-194) Njegovo slanje ima za cilj da bude milost, i to ne samo muslimanima, nego svim ljudima, svim svjetovima, svakom atomu u ovo kosmosu: „Mi smo te, Muhammede, kao milost svjetovima poslali.“ (Kur’an, 21:107) Zbog svega navedenog, važno je insistirati na ovoj dimenziji misije Poslanika s.a.v.s. Njegov temeljni cilj slanja je da bude milost i da upotpuni vrijednosti dobra među ljudima, kao što kaže: „Poslan sam da upotpunim najljepše ponašanje kod ljudi.“ (Ahmed)
Muhammed el-Gazali, poznati učenjak savremenog doba, kaže da misija „koja je utabala svoj put u povijesti života, čiji je nosilac uložio ogroman trud kako bi raširio njeno svjetlo i okupio ljude oko njega, ima za cilj samo kristaliziranje njihovih vrjednota, osvjetljivanje horizonata savršenosti pred njihovim očima kako bi se prema tom svjetlu kretali puni uvjerenja“. (El-Gazali, 2007.)
Sunnet Poslanika s.a.v.s. ukazuje nam da ne samo da je bitno humanost emanirati kroz svoje ponašanje, nego je to posebna obaveza u procesu prezentiranja islama – kao vjere i kod Boga jedinog prihvaćenog svjetonazora onima koji ovu vrijednost ne dijele s vjernicima. Jedan beduin po imenu ‘Amr ibn ‘Absa je došao Poslaniku s.a.v.s. i pitao ga: „Šta si ti“, našta mu on reče: „Allahov Poslanik.“ Beduin upita: „Allah te je poslao?“ Resulullah potvrdi. Opet ovaj upita: „S čime te je poslao?“ Potom Poslanik s.a.v.s. reče: „Poslao me s oporukom da se čuvaju rodbinske veze, ne prolijeva nedužna krv, putevi učine sigurnim, kipovi da se razbiju i da se obožava Allah Koji sudruga nema.“ Tada ‘Amr ibn ‘Absa reče: „Kako je samo divno ono s čime si poslan! Uzmi me za svjedoka da vjerujem u tebe i ono čemu pozivaš!“ (Ahmed) Ovaj hadis nam ukazuje na nukleus poslaničke poruke, ono suštinsko i najvažnije s čime se on predstavlja nekome ko želi znati šta je vjera. Prvo je spomenuo čuvanje porodice i rodbinskih veza, potom svetost krvi i ljudskog života, a onda i sigurnost na putevima neophodnu za prirodne procese kretanja.
Tek nakon toga Resulullah s.a.v.s. spominje one segmente koji se tiču uvjerenja i dogme: udaljenost od kipova (zabrana širka) i obaveznost vjerovanja u Jednog Boga (ar. tewhid). Naime, tevhid je imperativ i suština naše vjere oko koje nema spora: „Znaj da nema boga osim Allaha!“ (Kur’an, 47:19) U trenutku kada predstavlja islam onome ko o njemu ne zna mnogo, Muhammed s.a.v.s. prvo spominje vrijednosti humanosti i čovječnosti, a ne formalnu religioznost.
Na važnost humanog i ljudskog postupanja prema svim stvorenjima, pa čak i kada se radi o onima koji ne prihvataju islam kao vjeru, slikovito ukazuje i kur’anski ajet objavljen Poslaniku s.a.v.s., a samim tim i svim njegovim sljedbenicima kao paradigma ovog odnosa. Kaže Gospodar: „Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.“ (Kur’an, 9:6)
U ovim ajetima primijeti se plemenita širina i dobronamjernost islamskog učenja prema slabima, bez obzira na obrazac vjerovanja kojeg slijede. Možemo primijetiti da se Resulullahu s.a.v.s. daje u obavezu da i takvu osobu na najljepši način dovede u poziciju da “sasluša Allahove riječi”. Nakon toga, bez obzira na reakciju, takva osoba ima garanciju da dođe do ambijenta u kojem se osjeća sigurno i koji je adekvatan njegovom duhovnom i intelektualnom kapacitetu. Činjenicu da ajet završava zaključkom da takvi pripadaju “narodu koji ne zna” možemo razumjeti i kao poziv vjernicima da imaju empatiju, blagost, strpljenje i potpuno razumijevanje za svakog onog ko ne dijeli njihove vrijednosti, a jedna od njih je i humanost. Stil života Poslanika s.a.v.s. uči nas da odgovor na nepostojanje humanosti kod nekoga nikada ne treba biti to isto, već se ta praznina mora popuniti onom ljudskošću, dobrotom koja upravo nedostaje takvim pojedincima.
Na dan oslobođenja Mekke, u trenutku ostvarenja vanjske dominacije islama na Arapskom poluotoku, Resulullah s.a.v.s. podsjeća na univerzalne vrijednosti čovječnosti. Tada je održao govor u kojem je, između ostalog, rekao: „O narode Kurejša, Allah vas je oslobodio džahilijjetske oholosti i ponositosti svojim porijeklom. Kod Uzvišenog su samo dvije vrste ljudi: bogobojazni, čestiti i plemeniti; odnosno grješni, pokvareni i nemarni. Svi ljudi potiču od Adema, a Adem je od zemlje.“ (At-Tirmizi) Zatim je proučio ajet: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (Kur’an, 49:13)
Resulullah s.a.v.s. nas inspirira svojim životnim stilom da nam je danas, možda više nego ikad ranije, potrebno da u fokusu našeg shvatanja Kur’ana i Sunneta bude ljudskost i čovječnost, jer ne postoji voda koja može ostati čista ukoliko dospe u korito koje je zapušteno i zaprljano.

Glas islama 321, Islamske teme, autor: dr. Sumeja Smailagić