Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić (1827-1887)

Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić, rođen je u Taslidži (Pljevljima) 1827. godine u mahali Karamula – Moćevac. Imena roditelja Mehmeda Šemsikadića nisu poznata, ali ono što je poznato jeste da je imao dva brata – Ibra i Nazifa. Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić svoje školovanje započinje u rodnim Pljevljima, gdje se isticao u svojoj generaciji kao najtalentiraniji dječak prelijepog glasa zbog kog je učestvovao na svim školskim priredbama i džamijskim programima. Šemsikadić nastavlja svoje školovanje u sarajevskoj Medresi Đulmišića (Drveniji) koju završava s odličnim uspjehom. Ugledni Taslidžaci tog vremena odlučuju školovati „svoje dijete“. Predložili su Mehmedovom babu da ga šalju na studije u Carigrad, gdje Mehmed upisuje čuvenu Šeherzade medresu. Po dolasku u Istanbul istakao se svojom sposobnošću, znanjem, lijepim glasom i govorom. Svojim borbenim stavovima još kao mlad dolazio je u raskorak sa vlastima. Bio je omiljen među profesorima koji su sa oduševljenjem razgovarali s njim i pokušavali da ga privole da ostane u Carigradu. On to nije odbijao, jer je to za njega bila primamljiva ponuda. Za to vrbovanje saznali su u Taslidži i preko nekog paše poručili vlastima u Carigradu da odustanu od tog vrbovanja.1
„Nakon završenih studija vraća se u Pljevlja gdje se zapošljava kao vaiz u pljevaljskoj Ruždiji, a 1866. je imenovan za muftiju u Taslidži (Pljevljima).“2
Šemsikadić se na mjestu muftije vrlo brzo istakao i bio omiljen među sandžačkim Bošnjacima, ali još više se isticao u političkom radu. Najviđeniji Pljevljaci dolazili su na konsultacije sa muftijom Šemsikadićem i tražili savjete od njega. „Zabranio je neke adete koji su bili anahroni, a koji nisu imali potpore ni u Kur’nu ni u hadisu.“3 Politički angažman je intezivirao pred održavanje Berlinskog kongresa 1878. godine, na čijem je zasjedanju Austrougarska dobila dozvolu da okupira Bosnu i Hercegovinu. Svojim autoritetom nastojao je da što što više okupi naroda, neovisno o vjeri ili nacionalnosti. Poslao je neke u Srbiju poput: Toda Radovića, Joka Đenisijevića i Gavra Ćirkovića, kao i viđenije Crnogorce, da okupljaju vojsku i da na taj način pruže zajednički otpor okupatoru u Bosni i Hercegovini.

Muftija Mehmed Šemsikadić je u Sarajevo došao 12. jula 1878. godine, skupa sa Hafiz-pašom, koji je bio zapovjednik Vilajeta Bosne, koga je poslala Turska. Muftijin dolazak je bio isključivo oko dogovora vezano za odbranu Bosne od Austrougarske. Povodom dolaska muftije Šemsikadića, narod se okupio na Kozijoj ćupriji dočekavši ga sa velikim oduševljenjem.
Pokrajinsko vijeće je zasjedalo 13. jula 1878. godine. Glavnu riječ na Vijeću vodio je muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić, koji je prisutne hrabrio, kojoj god vjeri pripadali, da se suprotstave austrougarskoj okupaciji.
Austrougarske vojne trupe izvršile su napad na Bosnu i Hercegovinu 29. jula 1878. godine, nakon njene kupovine od Osmanskog carstva za 52 miliona zlatnih kruna. Napad na Bosnu izvršen je iz šest raznih pravaca: kod Bosanskog Broda, Gradiške, Kostajnice, Šamca, Vrgorca i Imotskog. U odbrani Bosni od tadašnje velike evropske sile Austrougarske nisu pritekle komšije u pomoć iz Srbije i Crne Gore.
Prema kazivanju Omer-age Vajzovića: „Kada smo pošli za Bosnu, muftija Šemsi-efendija bio je u najboljim godinama mladosti. Tek se bio oženio. Uzeo je najljepšu djevojku, kakvu nikada vidio nisam. Ime joj je bilo Džemila, rodom iz Pljevalja, a roditelji su joj se doselili iz Sarajeva. Otac joj je bio hadži Avdija Smrekić. Naš Muftija je bio osrednjeg rasta, crnomanjast. Jahao je vrana konja kog je timario i čuvao Šemsi-efendijin brat Nazif. Vranac je bio sila od konja. Ostala je uspomena: ”Propinje se kao Nazif-agin konj.” Mladom Muftiji bilo je veoma drago slušati gusle i junačke pjesme. Kada smo izašli iz Pljevalja i prošli Dolove, Šemsi-efendija sišao je sa konja i zaustavio vojsku, digao ruke i počeo dovu činiti ovim riječima: “Bože, ne vrati nas poražene bez obraza i Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu od neprijatelja.” Na ovu dovu muslimani su plakali. Zatim su otpočeli molitvu popovi obraćajući se narodu riječima: “Bože, sačuvaj nam Bosnu i Hercegovinu, to je naša stara otadžbina i ne dozvoli da je neprijatelj pritisne.“ Narodna pjesma o junaštvu muftije Šemsikadića glasi:
San zaspao Mehmed-beg
u Taslidži bijeloj.
Sabah-zora svitala,
majka ga je budila:
“Što si, sine, prispao,
dušman Bosnu napao!
Skupi svoje delije,
sve mlade Sandžaklije.
Valja nam se boriti,
vatan Bosnu braniti!”
I pred njima jezdi sandžački muftija.
Odjekuju gore pokraj vode Drine,
obasjalo sunce brda i planine,
išle djevojke na kule visoke, of aman, aman!
Od ranog sabaha tutnji džada plaha,
to prolaze čete mladih Sandžaklija
i pred njima jezdi sandžački muftija, of aman, aman!
Sa planine vila njemu govorila
da ljepšeg junaka još vidjela nije,
od kad Drina teče, od kad sunce grije, of aman, aman!
Muftija Šemsikadić je u konsultaciji sa svojom vojskom i komandantima odlučio da se povuče ka jugu i tako izbjegne opkoljavanje i poraz. Sa vojskom se povlačio u pravcu Tuzle, a zatim planinskim krajevima i dolinom rijeke Drine došao je do Međeđe, a onda prešao u Sandžak. Odlazeći iz bosanskog ratišta, drugom polovinom novembra 1878. godine, muftija Šemsikadić neprestano je pružao otpor okupacionoj vojsci. Vršio je precizne pripreme za sprječavanje ulaska Austrougara u Sandžak. Pored pljevaljskog muftije Šemsikadića uključili su se i Osman Nuri-paša i Ahmet-beg Curić iz Novog Pazara.
U Istanbulu je, 21. aprila 1879. godine, potpisana Konvencija o položaju Novopazarskog sandžaka, koja je poznata i kao Novopazarska konvencija.
Prema konvenciji, sultan Abdul Hamid II (1876-1909) bio je saglasan:
1. da sultanova vlast i dalje bude validna u Bosni i Hercegovini;
2. da je austrougarska okupacija privremena;
3. da su stanovnici Bosne i Hercegovine pod ingerencijom osmanskih zakona;
4. da će broj austrougarskih vojnika biti raspoređen u više mjesta;
5. da će u Novom Pazaru biti raspoređeni.4
Nakon Berlinskog kongresa i Novopazarske (Istanbulske) konvencije, koja je regulisala način na koji će austrougarska vojska zaposjesti izvjesne tačke u Novopazarskom sandžaku, 1880. godine izdvojile su se tri kaze: Pljevlja, Prijepolje i Priboj. Od njih se formirao Pljevaljski sandžak.
Novopazarskom konvencijom predviđena je potpuna sloboda muslimanima u odnosu sa njihovim duhovnim poglavarima.
Muftija Šemsikadić je zbog velikih poznanstava uspostavio vezu sa Narodnim odborom u Sarajevu.
Muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić imao je važnu ulogu u Drugom hercegovačkom ustanku 1882. godine, koji je poveden protiv Austrougarske. Doživio je neuspjeh, a njen vođa Salko Forto, iako su mu Crnogorci ponudili lagodan život, prešao je da živi u Novopazarski sandžak gdje je i umro. Međutim, za junake iz Drugog hercegovačkog ustanka danas zna malo Sandžaklija. Agitacija bošnjačkih prvaka na čelu sa muftijom Šemsikadićem počinje jenjavati uslijed nedostatka novčanih sredstava i bezizglednosti promjene situacije na Balkanu. Austrougarska je našla ljude u muslimanskim redovima u Istanbulu koji su radili na razbijanju političkih planova bošnjačke emigracije. To su bili Salih-paša, bivši banjalučki mutesarif, te Fadil-paša Šerifović iz Sarajeva. Time je u redove Bošnjaka, koji su inače bili spremni za borbu, unošena zabuna.
Pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi Šemsikadić je iznenada umro u svojoj 60-oj godini, 29. januara 1887. godine. Kao jedan od istaknutih i veoma zaslužnih Bošnjaka i Osmanskom carstvu, ukopan je u haremu džamije sultana Memeda Fatiha (Osvajača) u Istanbulu.
Velikan Šemsikadić među Bošnjacima velikanima, velikim djelima u historiji Sandžaka i Bosne i Hercegovine, ostao je svijetla historijska stranica utkan zlatnim nitima bošnjačkog naroda.

Glas islama 321, strana 28-29, naši velikani, autor: Kenan Delić

(Endnotes)
1, Uzeir Bećović, Husein-pašina džamija, Podgorica, „Almanah“ 2006, str. 193.
2. Šerbo Rastoder i Sait Š. Šabović, Leksikon Bošnjaka/Muslimana Crne Gore, Podgorica, „Almanah“ 2016, str. 334.
3. Uzeir Bećović, Husein-pašina džamija, Podgorica, „Almanah“ 2006, str. 193.
4. Osmanli bilgeleringe – Bosna i Hercegovina u osmanlijskim dokumentima, Istanbul 2009, str. 77-83.