Srebrenica

Srebrenica je grad u Bosni i Hercegovini sa izuzetnim rudnim bogatstvom, mineralnim vodama, očuvanom kulturom, tradicijom, afirmacijom suživota, tolerancije i sporta u vrijeme prethodnog sistema, razvijenom poljoprivredom u okolnim, ruralnim područjima itd. Samo ime Srebrenica svjedoči da je to bilo mjesto prebogato plemenitim metalom srebrom (latinski: argentum – Ag). Rudnik srebra iz Srebrenice bio je najbogatiji na Balkanu. U vrijeme Rimskog carstva Srebrenica je imala jednu od najvećih kovačnica kovanog novca (srebrnjaka). Ovaj grad je tokom povijesti promijenio mnogo imena, među kojima su najpoznatiji Domavija, Argentarija, Bosnia Argentaria, do današnjeg imena – Srebrenica.
Srebreničko područje bogato je izvorima ljekovite mineralne vode, od kojih je najpoznatiji Crni Guber. Voda s ovog vrela proglašena je izuzetnim lijekom, korištena je u medicinske, bolničke svrhe, te kao takva predstavlja rijedak biser među izvorima. Grad je imao obrazovne ustanove, vjerske objekte, Dom kulture, jednom riječju, Srebrenica je bila oaza sreće i blagostanja.
Od agresije na BiH, Srebrenica se, uglavnom, spominje po genocidu nad Bošnjacima koji je jula 1995. godine počinjen u njoj. Goloruki narod Srebrenice i Podrinja u toku rata bio se okupio, sklonio u Srebrenici kao “zaštićenoj zoni” koju su, formalno, ali ispostavilo se ne i suštinski, čuvali vojnici holandskog bataljona. Narod je između sebe dijelio ono malo hrane što je imao. Kad su bili na ivici snage i života, Evropa im je, preko koordinatora, počela slati hranu, najčešće padobrančićima na čijem je dnu, kako svjedoci kažu, bilo svjetlo koje im je trebalo pokazati da je hrana bačena, a slali su pakete uglavnom noću. Međutim, namjerno ili ne, to svjetlo je više otkrivalo gladne Srebreničane koje bi prilazili, pokušavajući odnijeti hranu porodicama, te ih je tako veliki broj poginuo. Masovno stradanje Srebreničana, Podrinjaca bilo je u genocidu koje je počinila srpska vojska pod vođstvom Ratka Mladića koji je, pred kamerama, kazao da Bošnjaci-muslimani stradaju zbog turske krivnje i to je sada njihova odmazda što su Turci vladali 500 godina na Balkanu. Nakon agresije, dugog skrivanja, uhapšen je i predat Haškom sudu.
Srebreničani su uoči genocida bili veoma dehidrirani, iznemogli, puni stresa i traume, među njima je bilo mnogo starih. Jedan broj mlađih i srednjovječnih je, prilikom pada Srebrenice, krenuo preko šuma prema Tuzli, pa su ih na putu hvatali i vraćali iza žice, tjerali su ih da jedni druge dozivaju i sl. Većinu žena i djece ubacili su u autobuse i odvezli prema Kladnju i Tuzli.
Na kraju su sve iznemogle i zarobljene Bošnjake pobili i pokopali u masovnim grobnicama, preturajući tijela, kasnije kosti, po raznim sekundarnim masovnim grobnicama, tako da bi se kosti jednog tijela našle u po dvije ili tri grobnice. Neke od srebreničkih majki, supruga i sestara kasnije su našle mogućnosti i hrabrosti da prisustvuju otkopavanju grobnica, ne bi li pronašle neki detalj po kojem bi pronašle i svoje ubijeno dijete ili drugog člana porodice, a druge bi nemoćno čekale po centrima gdje su se donosile kosti ubijenih i vršila DNK analiza.
Danas je sve manje srebreničkih majki, jer one polahko odlaze sa ovog svijeta. Život preživjelih Srebreničana, ali i svih Bošnjaka na svijetu, promijenio se nakon genocida koji je inače 11-ti genocid nad Bošnjacima, ali prvi put viđen u našoj generaciji i direktno počinjen pred kamerama cijelog svijeta, u srcu „savremene“ Evrope.
Preživjeli Srebreničani i Srebreničanke svjedoče o životu u Srebrenici prije genocida, opisuju kako je izgledala Srebrenica, kako se živjelo u njoj, kako je to bila oaza sreće i blagostanja. Nakon toga, opisuju vrijeme agresije na BiH, genocid, gubitak članova porodice, njihove rane, bolne i nezacjeljive. Danas se preživjeli vraćaju svom zavičaju i pokušavaju živjeti normalno, koliko je to moguće, obilaze Memorijalni centar u Potočarima, grade hajrate za duše najmilijih, učestvuju na tribinama, skupovima, performansima, obrazuju mališane i poručuju da se genocid ne zaboravi i nikome ne ponovi. U današnjoj srebreničkoj, bošnjačkoj omladini vide nadu u obnovi života u zavičaju, kao što je i na simbolu – srebreničkom cvijetu u centru zelena boja, boja vjere i proljeća, novog buđenja, rađanja nove nade.
Preživjela sam tuzlansku Kapiju na kojoj je stradao 71 sugrađanin samo od jedne granate. Moj suprug dr. sci. med. Safet Agović je u ratu, kao ortoped-traumatolog, liječio ranjenike u Sapni, Teočaku, Kalesiji, zatim u Tuzli na JZU UKC liječio izbjeglice i sve druge pacijente. Neko drugi je preživio Prijedor i druga mjesta gdje su živjeli ili žive Bošnjaci.
Iako nisam rodom iz Srebrenice, već porijeklom iz Sandžaka, suosjećam kao i svi pripadnici bošnjačkog naroda, ali i činim konkretne aktivnosti kako bih dala kakav-takav doprinos, vodim kolegijalno učenike u posjetu Potočarima, lično obilazim Memorijalni centar u Potočarima skoro svake godine, također Srebrenicu, Bošnjački centar u Srebrenici kojeg zovu Muftijin centar, jer predstavlja poklon Sandžaka Srebrenici, recenzent sam mnogih romana o Srebrenici autora Mirsada Mustafića, među kojima i romana naslova sa simboličnom porukom “Svi smo mi iz Srebrenice”, lektor i korektor sam knjige “Majka Hatidža” autorice Esnefe Smajlović – Muhić, koja govori o srebreničkoj majci Hatidži Mehmedović, recenzent njenog romana “Život prije i poslije Srebrenice”, kao i recenzent Esnefine knjige “Ono što ostaje” koja je pred štampom, zatim, pisala sam ranije tekstove poput “Da se genocid ne zaboravi i ne ponovi”, “Kad duša smiraj nađe” i druge. Sve to, naravno, činim i činit ću bez ikakvih naknada, čisto iz duše, da pokušam dati bilo kakav doprinos, kad već, nažalost, nisam bila u mogućnosti odbraniti narod Srebrenice.

Glas islama 321, strana 27, autor: doc.dr. Mersada Nuruddina Agović