PODJELA IMOVINE NAKON SMRTI RODITELJA

Poznato je da se među muslimanima naših krajeva već više od sedam decenija (mislim od 1946. godine) ne primjenjuje šerijatsko nasljedno pravo prilikom podjele nasljedne imovine. I danas je u R. Srbiji, pa tako i u Sandžaku, na snazi Zakon o nasljeđivanju (“Službeni glasnik RS” br. 46/95, 101/2003), kojim su utvrđeni zakonski nasljednici, nasljedni redovi, nužni nasljednici, pravo na nužni dio, isključivanje nužnih nasljednika iz nasljeđa, nasljeđivanje na osnovu testamenta, legati itd., ali na nešto drugačiji način nego što je to utvrđeno šerijatskim nasljednim pravom. Ostavitelju je i ovim zakonom data mogućnost da putem testamenta (svojeručnog testamenta, pismenog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta, usmenog testamenta itd.), svoju imovinu za života rasporedi i nešto drugačije nego što bi to bilo zakonskim nasljeđivanjem. Dakle, barem teoretski, pruža se mogućnost da musliman za života podijeli svoju imovinu na osnovu testamenta, a u skladu s principima šerijatskog prava i ta će podjela biti prihvatljiva i legalna za sud, kao i za katastarsku službu.
Međutim, postoje tri glavna uzroka koja sprječavaju muslimane Bošnjake ovih prostora da to i urade:

1. Većina muslimana i ne zna kako bi se njihova imovina trebala podijeliti po Šerijatu, ne poznaju šerijatsko nasljedno pravo (koje i nije baš lahko za razumjeti), a ustručavaju se pitati svog imama, službu pri Mešihatu koja se bavi tom problematikom ili nekog drugog ko bi to možda i znao.
2. Većina ljudi se ustručava zbog svoje djece da još za života podijele imovinu iz straha da se ne bi zamjerili kojem od djece. Zato često možemo čuti: “Dok sam ja živ, moje je sve, a i vaše zajedničko, a kada ja umrem onda podijelite nasljedstvo kako znate i umijete, pa i oči povadite, ako vas nije stid svijeta.”
3. Ima ljudi koji o tome i razmišljaju, ali stvar odgađaju, pa ih smrt pretekne.
I tako, nažalost, kada babo i majka presele sa ovoga svijeta, djeca po nekom pravilu povade oči između sebe, nikako da podijele silni imetak, a da svi budu zadovoljni. Uvijek se nađe neko malo prgaviji, koji misli da mu pripada više nego drugima iz raznih razloga, npr: zato što je se, navodno, više brinuo o roditeljima; ili smatra da je on sam nešto više privredio u taj imetak; ili što je najmlađi sin, pa ko biva njemu treba ostati porodična kuća i najviše zemlje; ili zato što je on muško, pa smatra da je pravedno da se njegove sestre, koje su se udale, trebaju odreći svojih dijelova u njegovu korist; ili ako ima sinove, a njegov brat ima kćerke, misli da je pravo da on naslijedi više od brata, ili čak sve, kako porodični posjed ne bi prešao u tuđe ruke, odnosno zetovima itd.
I onda, nažalost, imamo realnost, naročito po selima, gdje se od deset porodica u možda samo dvije ili tri podjela izvrši na fin i bratski način, a u ostalim dođe do svađe, pa čak i do fizičkih obračuna. Nije rijetko sresti dva brata, kuća do kuće, a koji ne govore po 10-ak godina zbog međe, odnosno zbog pet-šest metara zemlje. Koliko je samo sestara uzdahnulo na svoju braću, jer im nisu dali ama baš ništa. Pa, kad se još jedna takva jadnica uda za nekog malo otresitijeg čovjeka, valja joj onda čitav život trpjeti njegove uvrede kako joj braća nisu ništa dala, kako nije donijela nikakvog miraza, itd.
Radi se o ozbiljnom društvenom problemu kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje, jer na hiljade rodbinskih veza je pokidano, na hiljade braće i sestara ne govori i ne posjećuju se godinama, a njihova zavada se često prenosi i na njihovu djecu i unučad, a sve to zbog jednog istog razloga – što ne mogu da se dogovore kako da pravedno podijele babovinu.
I onda imamo slučajeve da zemlja ostane desetljećima nepodijeljena gruntovno/katastarski. Tako i nakon 20 godina od smrti vlasnika, zemlja se i dalje vodi na rahmetli djeda, jer njegova djeca nisu uspjela podijeliti imetak i prevesti dijelove na sebe. U međuvremenu, i unučad i praunučad uzrastu za ženidbe i udaje, pa onda ne mogu dobiti građevinsku dozvolu kako bi napravili kuću na zemlji koju koriste, jer se njihovi djedovi nisu podijelili na vakat, kako treba. Naš narod kaže: “Šejtan (prokleti) sjedi na menjiku (kamenu međašu) i čeka.” Ovo je jedan od najvećih uzroka kidanja rodbinskih veza (u sigurno 90% slučajeva).
Kako šerijatsko nasljedno pravo više nije na snazi u državi, pa samim tim više ne postoji mogućnost da kadija (šerijatski sudija) izvrši podjelu imovine po Šerijatu i kako Bog zapovijeda, kao najbolje rješenje, u sadašnjoj situaciji možda bi bila češća primjena institucije testamenta.
Dakle, najbolje je, dok je se još u životu, svaki musliman koji uđe u godine, da se obrati svom džematskom efendiji za pomoć kako da svoj imetak podijeli u skladu sa Šerijatom, a nakon toga neka ide na sud, kod notara ili advokata i neka napravi testament.
Veće su šanse da djeca prihvate babovu volju, nego da se na miran način sutra sama dogovore oko podijele imovine. Ne bi bilo loše i da se sami imami malo više pozabave ovom problematikom, odnosno da se sami edukuju iz ove oblasti, te da animiraju, s vremena na vrijeme, svoje malo starije džematlije, da ovo pitanje riješe na vakat. A i sama djeca bi trebala podsjećati svoje starije roditelje na ovo, ako ništa drugo radi održavanja rodbinskih veza sa svojom braćom i sestrama, sutra kad baba i majke više ne bude.
Na ovaj način bi se vremenom suzbilo veliko zlo, a i muslimani bi se pomalo navikavali da primjenjuju šerijatske propise i iz oblasti nasljednog prava, a što je kod nas u Sandžaku i Srbiji poprilično zapostavljeno.
Ovo ne bi bilo ni u koliziji sa Šerijatom, jer u Kur›anu a.š. se kaže: “Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.” (Bekare, 180)
Također, u drugom ajetu stoji: “O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti.” (Maida, 106)
I neka nam je stalno na umu da će u konačnici biti amel uzase, ruke nizase, da ništa sa sobom u kabur ponijeti nećemo i da nikakva imovina ne smije biti razlog zavade među braćom i širom rodbinom.

Glas islama 322, islamske teme, autor: msc. Harun ef. Eminagić