NU’MAN IBN SABIT EBU HANIFA

METODOLOGIJA U TUMAČENJU HADISA (I DIO)

Za života ashaba pojavile su se različite tendencije u tumačenju hadisa. Dok su neki ashabi bili privrženiji slovu hadisa, drugi su nastojali postupati u skladu s njihovim duhom i intencijom. Neki od njih su Poslanika Muhammeda s.a.v.s. slijedili u svemu, a neki bili selektivni u tome, budući da sve što je Poslanik s.a.v.s. kazao, odnosno uradio, nema obavezujući karakter. Neki od njih bili su posvećeniji pamćenju i prenošenju hadisa, dok su drugi bili zaokupirani njihovim razumijevanjem. Brojni su primjeri predanja iz kojih je evidentno da su ovakve tendencije postojale u vrijeme Poslanika s.a.v.s., a ovdje ćemo samo navesti jedan naširoko poznati hadis. Naime, u hadisu stoji da je Poslanik s.a.v.s., obraćajući se svojim ashabima nakon Bitke na Hendeku, rekao: „Neka nipošto niko ne klanja ikindiju namaz izuzev kod plemena Kurejza.“ Neki ashabi su doslovno razumjeli ove Poslanikove s.a.v.s. riječi, pa nisu klanjali dok nisu stigli do plemena Kurejza. Drugi su ih protumačili na način da je njegova namjera i intencija bila da im ukaže na to da požure kako bi ikindiju namaz klanjali kod plemena Kurejza, pa su u putu klanjali. Poslanik s.a.v.s. nije ukorio nijednu od ove dvije grupe. (El-Buhārī, br. hadisa 4119)
Nakon generacije ashaba ovakve tendencije su nastavile da traju. Izdanak škole ashaba koji su bili usmjereni na razumijevanje i percipiranje hadisa i njihovo dublje promišljanje (fikh), a među takvim ashabima su Omer, Ibn ‘Abbās, Alija i Abdullāh b. Mes’ūd, jeste i imam Ebū Hanīfe.
Indikativno je predanje prema kojem je na pitanje halife El-Mensūra o njegovim učiteljima, Ebū Hanīfe kazao: „Učio sam pred Omerovim r.a. učenicima, a oni su učili od njega; Alijinim r.a. učenicima, a oni su učili od njega; učenicima ‘Abdullāha b. ‘Abbāsa, a oni su učili od njega; a zar je za života ‘Abdullāha b. ‘Abbasa iko bio učeniji od njega?“ (Tārīhū Bagdād, 13/334) Bez namjere da zalazimo u detalje i dubiozno analiziramo Ebū Hanīfin pristup hadisu, što je tema za opsežnija istraživanja, magistarsku tezu ili doktorsku disertaciju.
Ovdje želimo naznačiti samo opće karakteristike pristupa „Najučenijeg imama“/„Pravnika vjere“ kroz tri dihotomije: a) prenošenje i puko memoriranje hadisa nasuprot njihovom razumijevanju; b) saznavanje Poslanikove s.a.v.s. zaostavštine isključivo putem predanja nasuprot njenom saznavanju i putem drugih kanala; c) literalistički nasuprot intencionalističkom pristupu.

Razumijevanje hadisa
kao primarni cilj

Putovanja poduzeta u potrazi za hadisima i posvećenost njihovom prenošenju ne podrazumijevaju i njihovo bolje razumijevanje. Sam Poslanik s.a.v.s. je govorio da onaj kome se nešto prenese može preneseno bolje razumjeti od onoga ko mu je to prenio (Ebū Dāvūd, 3660). Stoga, nijedan učenjak Ebū Hurejru ne smatra učenijim od Omera, Alije i Ibn ‘Abbāsa, premda je on sam prenio više hadisa nego svi oni zajedno.
Ebū Hanīfe nije bio hadiski učenjak u značenju u kojem se ova riječ ponekad upotrebljava u hadiskoj terminologiji. Naime, njegova preokupacija nije bila da sakuplja hadise, ima kružoke na kojima će prenositi hadise i putuje diljem islamskog svijeta kako bi zapamtio što više hadisa, što je, pored toga što je imao strožije kriterije za prihvatanje hadisa kao autentičnog, jedan od razloga zašto on nije zastupljen u senedima hadisa u onoj mjeri u kojoj su zastupljeni njegovi savremenici koji su se posvetili prenošenju i pamćenju hadisa, kao što su Ibn Šihāb ez-Zuhrī, Mālik b. Enes, Sulejmān el-E’meš i ‘Abdullāh b. el-Mubārek. Ništa od navedenog ne podrazumijeva da on nije prihvatao hadise koje je držao vjerodostojnim niti da nije primjenjivao kriterije utvrđivanja autentičnosti hadisa koji se tiču niza prenosilaca. Naširoko je poznat njegov iskaz: „Ako je hadis vjerodostojan, onda je on moj mezheb“ (Idā ṣaḥḥa l-ḥadītu fa-huwa madhabī). Poznato je i to da postoji djelo u kojem su sabrani hadisi u čijem se senedu nalazi Ebū Hanīfe, a koje je poznato kao „Musned Ebū Hanīfe“. Ove djelo je na bosanski jezik preveo dr. Fuad Sedić.
Međutim, ono što je posebno bilo karakteristično za njega jeste da se posvetio razumijevanju naučenog i onim hadisima koji su iziskivali (dublje) razumijevanje i ticali se praktičnih propisa. (El-Hatīb el-Bagdādī, Tārīhu Bagdād, 13/339) Zbog toga se u islamskoj literaturi mogu pronaći brojna predanja o tome da je bio najznaniji ili jedan od najznanijih kada je u pitanju razumijevanje (fiqh). Postoje brojna predanja i o tome da je bio vrlo vičan tumačenju hadisa, a u jednom od njih stoji da je njegov učenik Ebū Jūsuf kazao: „Nisam vidio nikoga ko je znaniji u tumačenju hadisa i porukama koje oni nose od Ebū Hanīfe.“ (El-Hatīb el-Bagdādī, Tārīhu Bagdād, 13/340)
Poznato je i predanje prema kojem je ‘Abdullah b. el-Mubārek, poznati učenjak i prenosilac hadisa koji je bio učenik Ebu Hānīfe, kazao da ne treba govoriti „mišljenje Ebū Hanīfe“, već da treba kazati „tumačenje hadisa“, želeći time podcrtati usku vezu između toga dvoga. (‘Abdulqādir el-Kurešī, Al-Ğawāhiru l-muḍīah, 1/460)
Kada je na jednom predavanju El-E’mešu, poznatom prenosiocu hadisa, postavljeno pitanje koje je vezano za tumačenje hadisa, vidio je da je Ebū Hanīfe prisutan i zatražio od njega da on odgovori na to pitanje. Njegov odgovor je El-E’meš propratio riječima: „Vi ste ljekari, a mi smo farmaceuti.“ (El-Hatīb el-Bagdādī, Al-Faqīhu wa l-mutafaqqih, 2/163.) Dakle, ovim je El-E’meš htio kazati da fekihi analiziraju i razumijevaju hadis, kao što ljekari ispituju stanje pacijenta i propisuju mu adekvatan lijek, dok prenosioci hadisa čuvaju hadis od zaborava i izmjena, kao što farmaceuti posjeduju i čuvaju lijek.

Glas islama 325, strana30, autor: dr. Sumeja Smailagić