INTELEKTUALNA EGZISTENCIJA MUFTIJE MUAMERA ZUKORLIĆA U REFORMATORSKOJ AKCIJI KRAJEM XX I POČETKOM XXI STOLJEĆA

Apstrakt: Misleća i reformatorska egzistencija dr. Muamera Zukorlića (1970-2021) bitno je utjecala na sveukupnost razvoja društvenih, vjerskih, obrazovno-prosvjetiteljskih, ideoloških i kulturoloških procesa u posljednjoj deceniji XX i dvjema decenijama XXI stoljeća, ponajviše u Sandžaku i Bosni i Hercegovini, a u izvjesnoj mjeri i na Balkanu. S obzirom da je muftija Zukorlić obrazovanjem i odgojem prvenstveno vezan za teološke discipline, u radu smo kroz komparativni i fenomenološki pristup nastojali dokazati hipotezu da je on kao osoba  dosljedna vjerskoj teoriji i praksi, bio predvodnik i svjetovnih progresivnih društvenih i naučnih ideja, onako kako su to kroz historijsko trajanje činili mnogi mislioci. Počev od kasnog Srednjega vijeka do modernog i postmodernog doba, hronološki pratimo i registriramo figuru progresivnog vjerski prosvijećenog čovjeka koji posve ingeniozno svojom naučnom, filozofskom i umjetničkom mišlju, epistemiološki institucionalizirajući znanje, autoritativno mijenja čovjekovu svijest usmjeravajući je ka savremenim kulturološkim i naučnim tokovima, uprkos inkvizicijskim i brojnim drugim opasnostima i zaprekama  u prošlosti. U mislećoj figuri muftije i učitelja dr. Muamera Zukorlića jasno, objektivno i naučno-kritički nastojali smo definirati njegovu intelektualnu, obrazovno-naučnu, prosvjetiteljsku i reformatorsku dimenziju, te na osnovu njegove idejne i materijalne ostavštine dovesti ga u vezu sa brojnim ličnostima raznih religioznih opredjeljenja, koje su dale značajan doprinos progresivnoj svjetovnoj, naučnoj, filozofskoj i umjetničkoj misli.

Ključne riječi: Dr. Muamer Zukorlić, vjera, intelektualna akcija, epistemologija, ideologija, institucionalizacija znanja, nauka.

UVOD

Objektivna i činjenična valorizacija djela dr. Muamera Zukorlića (1970-2021), naučnog radnika, vjerskog i društveno angažiranog poslenika, reformatora nekonvencionalne stvaralačke energije, utemeljitelja moderne misli i svrsishodne lične i kolektivne intelektualne akcije u Bošnjaka s kraja XX i u prvim decenijama XXI stoljeća, mogla bi lahko upasti u zamku subjektivnog i nekritičkog stava spram ličnosti sa kojom smo dijelili isto vrijeme i prostor, u značajnoj mjeri i ideje i interesiranja za sveukupni društveni preobražaj i progres etnikuma i kulturnog prostora kome pripadamo. Subjektivno – romantičarski zanos bi nas tom prilikom odveo u patetični i beskorisni paroksizam i glorifikaciju fenomena kojeg ovom prilikom nastojimo objektivno naučno predstaviti, odbacujući svaki mogući refleks banalnog utilisa i nekritičke fraze. Fizičko-temporalna distanca od tematsko-predmetne činjeničnosti fenomena koji promatramo ponekad je nužna, s obzirom da se svijest i znanje o realnom značaju ličnosti i njegovoga djela, po nekim mišljenjima, mogu jedino objektivno kritički sagledati s određene vremenske distance. Ovom prilikom nastojimo i pored kolektivne lirsko-epske, baladične emocije tuge i žala bošnjačkog etnikuma za nedavno preminulim učiteljem, iz vizure savremenosti naučno-objektivno smjestiti njegovo djelo u širi društveni i naučni kontekst. Egzistencijalnu pojavu Muamera Zukorlića pratile su misao i knjiga, te su njegov posebno obrazovno-prosvjetiteljski rad i institucije koje je osnivao, od Mekteba do Univerziteta i Akademije, bitno utjecali na sveukupno kulturno i civilizacijsko buđenje bošnjačkoga naroda u neorenesansi u zadnjim trima decenijama -zadnjoj deceniji XX i u prvim dvjema decenijama XXI stoljeća – koliko je i trajao njegov intelektualni rad. U historiji pobune čovjeka za svoje pravo i dostojanstvo, intelektualni zanos, kontemplacija i u mnogim slučajevima vjerska služba često su tupile oštricu njegove društvene akcije u borbi na putu progresa. Zukorlićeva misleća egzistencija, vjerska naobrazba i racionalni duh, srećom, nisu ovu atipičnu pojavu u sandžačko-bošnjačkome etnicitetu obuzdali u snažnoj i manifestnoj društvenoj angažiranosti u obnovi vjerske, naučne i nacionalne svijesti naroda zarobljenog uma. U burnom vremenu besmisla Zukorlić je svojim, na momente, utopijskim optimizmom, radom, intelektualnom i stvaralačkom energijom i tvrdoglavom upornošću davao smisao borbi bošnjačkog naroda u duhovnoj i kulturnoj samoobnovi, nastojeći da brzinom intelektualne akcije nadoknadi izgubljeno vrijeme od nekoliko stoljeća kroz koje su drugi evropski narodi sazrijevali, počev od kasnog Srednjeg vijeka, preko renesanse, baroka i klasicizma, prosvjetiteljstva i racionalizma, romantizma, realizma, te modernih i postmodernih kulturnih obrazaca i epoha. Hitajući da bošnjačku kulturu u nekoliko desetljeća brzim evolutivnim razvojem provede kroz sve ove kulturne i društvene mijene i autoritativno je pridruži savremenim evropskim i svjetskim tokovima, osnivao je institucije vjere i znanja, te na jednoj (Internacionalni univerzitet, prim. aut.), gdje je zasijala prva svjetiljka univerzitetskog obrazovanja u Sandžaku, zgasnula je njegova fizička, ne i duhovna egzistencija, te sasvim slobodno zaključujemo da se kojim čudesnim slučajem mogao i pitati o mjestu svog zemaljskog skončanja, ne bi mogao izabrati zgodnije mjesto na kome će svoju dušu predati Stvoritelju.

U radu nastojimo fenomenološkim i komparativnim pristupom dokazati naučnu hipotezu da su značajne vjerski obrazovane ličnosti u Evropi, među kojima i dr. Muamer Zukorlić, dale nemjerljiv doprinos idejnom, prosvjetiteljskom, naučnom, filozofskom i umjetničkom razvoju svjetovne misli, počev od srednjevjekovlja, pa do savremenog doba. Kako književnu umjetnost smatramo najvjernijom i impresivnom riznicom historije čovjekovog duha i ukupne kulture, ovom prilikom smo kroz književno-umjetničke fenomene i ličnosti pisaca i prosvjetitelja nastojali dijahonijski i sinhronijski pronaći i dokazati vezu književnosti koju su, kao što ćete vidjeti u radu, stvarala i sveštena lica, sa  historiografskim, prosvjetiteljskim i naučnim radom dr. Muamera Zukorlića, autora Drevne Bosne i drugih značajnih naučnih publikacija kao što je Academia u kojoj se bavio fenomenom znanja kao najvećim izazovom u povijesti ljudskog intelektualnog pregnuća (Zukorlić, 2018:33). Posebnu naučnu pozornost ovom prilikom posvetili smo književnim, historijskim i kulturnim pojavama u južnoslavenskoj, odnosno balkanskoj interkulturalnoj zajednici, te međusobnim doticajima i utjecajima srodnih ideja i kultura u njihovom historijskom trajanju.

TOKOVI EVROPSKE KULTURE OD SREDNJEG VIJEKA DO MODERNE I POSTMODERNE

Nije rijetka pojava u historiji evropskih naroda da su se prosvjetiteljske slobodoumne ideje rađale, pokretale i razvijale iz svešteničkih krugova. Primarno teološko obrazovanje i odgoj vjerujućih ljudi, uže posmatrano, moglo bi predstavljati ograničavajući faktor u njihovom širem društvenom izvanvjerskom životu. Skepsu u svrsishodnost njihovih izvanteoloških aktivnosti generišu i raznorodne društvene predrasude i agresivni sekularizam (Muratagić, Akšamija i Zukorlić, 2020:61) prema sveštenstvu, koje njegov djelokrug isključivo vide u okvirima vjerskog svjetonazora. Kada bi se poneki duhovnik odvažio, te prešao granice vjerske dogme i teorije i intelekt ga odveo u polje nauke, filozofije i umjetnosti, srednjovjekovni inkvizicijski mentalitet bi ga prozvao bogohulnikom, izopćio i nerijetko surovo kaznio. Takav rigidan pristup tamničara čovjekovog bića spram vjerujućeg čovjeka je svijet nauke, umjetnosti i filozofije nastojao ostaviti tajnom za njega, jer se po tom rezonu sloboda mišljenja, govora i djelanja uzimala kao opasna mogućnost ogrjehovljenja na stranputici kojom bi se uputio srednjovjekovni evropski mislilac. Otuda je Srednji vijek i prozvan epohom mračnjaštva zbog sveopćeg utjecaja i diktata klerikalnih krugova koji su, kako se misli, nastojali porobiti čovjekov intelekt i potčiniti ga učvršćivanju dogme i feudalnog vladanja. Međutim, mnogi su umni ljudi usred srednjovjekovnog mraka prometejskom vatrom nastojali osvijetliti put naučnoj, filozofskoj i umjetničkoj misli, ignorirajući opasni crkveni inkvizicijski zakon. Epohu Srednjeg vijeka – od V-XV stoljeća, koja je naslijedila antiku i trajala do renesanse, ne možemo razumjeti kao doba apsolutnog mračnjaštva iz razloga što, i pored dominacije kršćanske vjerske dogme, mnoge nacionalne evropske književnosti su začete u ovom razdoblju, osnivani univerziteti, kao što je Univerzitet u Bolonji osnovan u XI stoljeću, Univerzitet Sorbona u Parizu kojeg je osnovao Rober de Sorbon 1150. godine, prvo podigavši crkvu za potrebe teološkog obrazovanja siromašnijih studenata. Konstituiranje francuske, engleske, njemačke književnosti i književnosti balkanskih južnoslavenskih naroda – Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih, kao i uobličavanje njihovih prvih književnih jezika i pisama, također proističu iz srednjovjekovne kulture. Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvo je proglašeno za državnu religiju, čime će se steći preduslovi da Crkva preuzme centralnu vjersku i društvenu ulogu u čijem će se okrilju rađati i širiti pismenost, dok će filozofija, pravo i umjetnost u najvećoj mjeri služiti crkvenoj dogmi. U vremensko razdoblje između 313. i 1453. godine (pad Carigrada), po nekim historičarima, možemo smjestiti srednjovjekovnu kulturu u okviru koje se posebno razvila književnost na širokom geografskom prostoru od mediteranskog juga do krajnjeg sjevera. Biblija je bila osnovna literatura i izvorište kulturnim djelatnicima koji su svojim umjetničkim i filozofskim radovima uglavnom pridavali sakralni karakter. Kršćanski duh sveprisutan je i u arhitekturi, likovnoj umjetnosti kroz ikone i freske, te u muzičkoj umjetnost kroz horsko pjevanje. Otuda se i kaže da je filozofija kao temeljna disciplina čovjekovoga duha bila ancila teologiji, kojoj je nastojala prilagoditi svoja gledišta u cilju osnaženja klera i jačanja svijesti o Bogu, Bogorodici, svetiteljima, apostolima i kršćanskim velikomučenicima. Dva su primarna srednjovjekovna duhovna i kulturna kruga – istočnobizantijski i zapadnolatinski, u čijim se okvirima razvijala kultura knjige i pismenosti, istina nešto brže na prostoru na kome je latinski jezik bio jedinstven i široko rasprostranjen. U ostalim dijelovima Evrope uglavnom imamo prijevodnu, prepisivačku i prerađivačku literaturu, pošto je štampanje knjiga bilo moguće mnogo kasnije, tek u doba renesanse pronalaskom tehnike štampanja od strane Johana Gutemberga (oko 1400-1468), što će predstavljati veliki datum u historiji čovjekove kulturne komunikacije i širenja utjecaja knjige.

A: Dr. Kemal Džemić, Feljton