Ramazan u Priboju

Allahovom dž.š. milošću dočekasmo još jedan Ramazan. I mlado i staro prolazi kroz džamijska vrata, milost Allahovu i oprost svako traži. Kakva je samo divna slika na teraviji kroz džamiju pogledati i svjedočiti da smo doista drugačiji u odnosu na dane prije Ramazana.

Ramazan nas mnogo čemu uči. Ramazan je prilika i naš Gospodar ga daje kao milost svima, ne samo vjernicima. Koliko se samo ljudi vrati Allahu dž.š. upravo u ovom mjesecu. Mjesec koji nam pruža prilike svake godine da o sebi razmislimo, da se sobom pozabavimo, da se od grijeha i ružnih navika očistimo, da se Gospodaru vratimo dušom svojom koja je dunjalukom obuzeta i da vrata džennetska koja se zovu Rejjan sebi otvorimo.

Kada uzmemo u obzir vremenski okvir ljudskog života i prolaznosti, shvatit ćemo da ono što je bitno je i kratkotrajno, a manje bitno dugo i opsjedajuće po čovjeka. Pa tako imamo da je naš miljenik Muhammed a.s. sa svojim ashabima dočekivao i pripremao se za mjesec Ramazan po pola godine, a pet mjeseci nakon Ramazana bi ga ispraćao. Fokusirajući se na ono bitno dajemo životu svrhu i smisao. Mnogi koji su svoje živote protraćili dali bi sve da dožive barem jedan dan Ramazana, da ga provedu u postu, klanjanju teravije, da uče Kur’an, udjeljuju sadaku, spominju svoga Gospodara i donose salavate na Poslanika a.s.

Ima i onih koji svjesni onog bitnog svaki dan svog života provedu u ibadetu, naviknuti Ramazanom i izvan njega. U ovom mjesecu smo blagoslovljeni nagradama koje se višestruko umnožavaju, u njemu su vrata Dženneta otvorena, Džehennema zatvorena, a šejtani su svezani. U njemu je počela objava Kur’ana, u njemu je noć bolja od hiljadu mjeseci, a postačeva dova se ne odbija. Prenosi Ebu Hurejre r.a. da Poslanik s.a.v.s. rekao: „Pet dnevnih namaza, džuma do džume i Ramazan do Ramazana brišu grijehe počinjene između njih, ako se izbjegnu veliki grijesi” (Muslim), a između ostalog i slijedeće: „Neka je daleko (od Allahove milosti) onaj ko dočeka Ramazan i ne bude mu oprošteno!”

Svega ovoga svjesni, iako malobrojni, muslimani Priboja su uvijek sa posebnim ushićenjem dočekivali Ramazan i sa naročitom pažnjom sprovodili sve njegove ibadete. Dva mjeseca prije početka mjeseca Ramazana, odvajkada među našim starinama u Priboju i okolnim selima, prakticirao se dobrovoljni post, za koji se kaže učajluci, tj. tri mjeseca uzastopno – dva mjeseca dobrovoljnog posta prije Ramazana (redžeb i ša’ban) i Ramazan kao obavezni post. Uz to, kao uvertira Ramazanu, u našim gradskim džematima obilježavaju se tri mubarek noći: Lejletu-l-Regaib (džemat Čitluk), Lejletu-l-Mi’radž (džemat Stari grad) i Lejletu-l-Berat (džemat Novi grad). U tim se noćima najčešće organiziraju mevludi u džamijama i drugi prigodni programi, obično sa polaznicima mektebske pouke.

Bošnjaci Limske doline, ali i sa svih naših sandžačkih prostora, pridaju veliki značaj čistoći, pa se prije dolaska Ramazana čiste džamije i mesdžidi, peru ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi džamijama u selima. Čišćenje najčešće obavljaju djevojke iz mahale uz nadzor starijih džematlijki.

U tradiciji Bošnjaka nezaobilazno je u toku Ramazana učenje mukabele, odnosno druženja u džamiji koja se organiziraju na način da jedan ili više dobrih učača, obično hafiza, uče Kur'an, a prisutni pažljivo i skrušeno slušaju njegove odlomke. U Priboju ovu aktivnost sprovode imami sa ramazanskim softama u svojim džematima.

Mukabela je znala u nekim mjestima počinjati tri dana prije Ramazana kako bi bila završena do 27. noći-Lejletu-l-Kadra. Međutim, danas mukabela najčešće počinje dan uoči Ramazana kako bi bila završena i sevabi od učenja poklonjeni pred dušu vakifima džamije i džemata, uoči Bajrama. U nekim mjestima mukabela se uči ujutro, poslije sehura do sabaha, a u nekim prije ili poslije podne namaza, prije ili poslije ikindije namaza ili pak pred iftar. U uslovima pandemije korona virusa razvio se i novi oblik kućne mukabele, kada svi članovi porodice poslije određenog namaza sjednu i sami uče mukabelu ili istu uživo prate posredstvom medija.

Na zapadnoj kapiji Sandžaka, u pribojskim domaćinstvima, iftar je uvijek bio više od večere poslije cjelodnevnog posta. To je prilika za poziv rodbini, prijateljima ili komšijama u kuću na zajednički objed, opušten razgovor i sjelo. Iako se u mnogim sandžačkim gradovima zadržala tradicija pucanja topova s gradskih zidina koji su oglašavali vrijeme sehura i iftara, iftar u Priboju počinje nakon što se oglasi ezan i paljenje kandilja na munarama, učenjem iftarske dove i prekidanjem posta čašom vode, šerbeta ili jedenjem hurme. Sofre su pune tradicionalnih jela, od slanih do slatkih, a nakon obavljenog iftara popije se kahva i džematlije odlaze na teravih namaz u najbližu džamiju. Čak i oni koji rjeđe posjećuju džamije, tokom Ramazana redovno idu na teravije i postteravijska sijela.

Prije teravije u svim džematima održavaju se ramazanski vazovi. Za njih su najčešće angažirani džematski imami ili učenici medresa, studenti i svršenici islamskih fakulteta. Također, sačuvana je tradicija da se učenici medresa za vrijeme mjeseca Ramazana upućuju na praksu u džemate ili zaseoke u kojima nema stalnog imama.

U posljednjih deset dana Ramazana u Priboju se tradicionalno prakticira itikaf – povlačenje u osamu u džamiji i posvećivanje intenzivnom ibadetu. Većina džamija u Sandžaku posjeduje posebnu prostoriju za te namjene ili se pak iza minbera odredi mjesto za itikaf, što nije slučaj i u pribojskoj glavnoj Hasan-aginoj džamiji, već mutekif sebi odredi mjesto za boravak.

Ono što je posebno simptomatično jeste da bošnjačka djeca u Priboju Ramazan doživljavaju na poseban način. Nastupanjem Ramazana, što je višedecenijski običaj i adet u ovim krajevima, djeci se odredi po jedan končić na kojem neko od starijih ukućana „našiva“ njihov post. Tokom dana, kada djeca ogladne, mogu jesti. Na koncu se napravi mali čvor kao dokaz da je taj dan „prešiven“ i da dijete može nastaviti „postiti“. Nakon toga djeca ništa ne jedu i ne piju sve do iftara kada im se na konac naniže jedno zrno tespiha kao znak da su taj dan „ispostili“. Djeca prebrojavaju zrna na končiću kako ne bi preskočili neki dan posta i na taj način navikavaju se na obavezu posta od malih nogu.

Na kraju zapamtimo, naš život koji živimo je najveća blagodat kao i vrijeme koje nam je dato i kojim se Allah dž.š. kune u Kur’anu, a čije bi poricanje predstavljalo veliki grijeh i blasfemiju. Upravo, ramazanski dani kao blagodati su sveti kroz prizmu ove dvije svetosti. Razlog tome jeste da ljudi doživljavaju ramazanske dane kao novu priliku da sve ono što su zanemarivali van Ramazana, u njemu ožive kod sebe. Da ožive one dobre navike, obnove svoje živote kroz namaz ako nisu klanjali pet dnevnih namaza, da ostave loše navike poput duhana, ogovaranja, ružnog govora i udovoljavanja svojim strastima. Zato, neka svaki novi ramazanski dan bude naša nova prilika za bolje sutra.

Glas islama 330, Msc. Harun-ef. Eminagić