Strašno je kada ljudi zašute

Ja sam samo spokojan i strpljiv čovjek i sudbina uvijek donese ono što treba. Ne treba ja da se opterećujem time. Ima mnogo pjesnika koji nikada za života nisu dobili nikakvo ni priznanje ni počast – nisu bili prepoznati. Imao sam sreću da je moje vrijeme prepoznalo moja djela. To je vrlo jednostavna stvar.

U 2022. godini vaša knjiga Sekvoja od strane žirija proglašena je za najbolju knjigu i od poezije i od proze?

Enes Halilović: Ona je ovih dana proglašena za najbolju knjigu u 2022. godini. Žiri u sastavu: Slađana Ilić, Milo Lompari i Želidrag Nikčević smatrao je da je to knjiga koju treba nagraditi, a nagrada se zove Ivo Andrić. Iskreno da vam kažem, prvi moj utisak je bio iznenađenje jer nisam ni znao da je u konkurenciji, da se razmišlja  o njoj. Posebno mi je drago da su bili jednoglasni u odluci. Neke od tih pjesama pisao sam godinama, tj. vraćao sam im se godinama. Radio sam na toj knjizi i dao joj koliko sam mogao. Tu ima 59 pjesama, objavio je Kulturni centar Novi Sad, a već smo u Novom Pazaru objavili drugo izdanje. Zadovoljan sam tim pjesmama. Što se tiče knjige Sekvoja mogu da kažem da sam prošle godine dobio Kočićevo pero, a jedna od pjesama dobila je nagradu Zaplanski orfej. Ne razmišljam više mnogo o toj knjizi, već o onome što bi trebalo pisati dalje.

Zašto baš sekvoja – najdugovječnije i visoko drvo?

Enes Halilović: Sekvoja je, kao što znate, najvisočije drvo na svijetu. Ona je dugovečna i može da živi hiljadama godina. Karakteristična je kao simbol dugovječnosti, visine, stasa. Sekvoja ima ožiljke od gromova, pokazatelj je nečega tako snažnog, što je dugovječnije, snažnije i visočije od čovjeka. Ali ona opet može da služi čovjeku, jer milijarde čačkalica mogu da se naprave od jedne sekvoje. Ona pruža hlad čovjeku. Zamislite da prođete pored neke sekvoje i znate da je bila savremenik Aristotela. Zamislite da nađete neku sekvoju, a najviše ih ima u Americi, te da je neki indijanski poglavica prije 2000 godina mogao da se nasloni na nju i da zaspi, a vi prođete i odmorite u njenom hladu. Koliko ona kao simbol i biljka povezuje različita vremena. Meni je bila posebno karakteristična jer raste u dva pravca, tj. i gore i dolje. Karakteristična je brzina njenog rasta. Čovjek dok je živ raste, jer i starcu rastu uši, ali najviše rastemo u prvim godinama. Kod sekvoje je obratno – kako raste tako i ubrzava njen rast. Ona sa starošću raste sve više, kako u zemlju tako i ka nebu. Karakteristična je moja impresija sekvojom kao simbolom i data je u pjesmi Egzistencija. Kao što mi kupimo literaturu iz prošlosti i idemo ka budućnosti tako se i ona hrani iz zemlje i ide prema nebu. Zaista grandiozna biljka.

Kakav je osjećaj da pored brojnih nagrada koje ste osvojili sa tom zbirkom pjesama imate i nagradu koja nosi ime nobelovca Ive Andrića?

Enes Halilović: Uvijek je dobar osjećaj kada se dobije neka pohvala za rad i vidi se da je taj rad imao smisla. Kada neko pročita moju knjigu, kada neko da svoj stav i kaže kako je to prihvatio – veliko je priznanje. Nisu priznanja samo nagrade u formalnom smislu. Samo pisanje je umjetnost, na neki način kao nagrada, jer čovjekov govor je Božiji dar. Taj Božiji dar čovjek se trudi da koristi. Ja to koristim i govorim. To je moja sudbina – da pričam priče, da pišem poeziju. Svako priznanje me obraduje, ali sam se ovdje posebno iznenadio jer nisam to očekivao, ali nisam nešto ni razmišljao o tome. Baš sam, kada sam primio tu vijest, bio zatečen.

Svidjela mi se Vaša izjava gdje kažete ako umjetnik ima šta da kaže treba i da govori?

Enes Halilović: Da, ako nema šta da kaže nemoj ni da govori. Ne može uvijek. Ponekad je čovjek raspoložen za govor, naraciju, priču, poeziju. Treba biti ekonomičan u tome i ne treba pretjerivati, ali istovremeno treba – ako ima šta da kaže, neka kaže. Mnogi govore na silu, ali nema mnogo dobrih knjiga to moramo, da se razumijemo. Ko može da napiše dobru knjigu neka to i kaže.

Jedna od članica žirija za Vas je imala riječi hvale, između ostalog, naglasivši da ste ih navikli na iznenađenja i da ih uvijek ponese Vaša neobičnost motiva?  

Enes Halilović: Predsjednica žirija Slađana Ilić rekla je da sam ih navikao na iznenađenja. Ona tu misli na činjenicu da volim da eksperimentišem – nekada sa pojmovima fizike, matematike, logike, nekada sa različitim formama, temama. Mislim da ne treba čovjek cijelog života da piše jednu knjigu, već mora da ima nešto novo u formi. Jesam sklon eksperimentu i drago mi je da je Slađana Ilić to prepoznala.

Povezali su Vašu knjigu i knjigu Veronezija, koji je isto dobitnik u konkurenciji stranaca, da obje predstavljaju tragične ljudske priče?

Enes Halilović: Njegova knjiga je Kolibri – najmanja ptica, a kod mene Sekvoja – najvisočija biljka. Povezali su na taj način kako umjetnost zbližava udaljene pojmove. Zamislite koliki je jedan kolibri, a kolika je sekvoja. Mada, mali kolibri može da ode i na vrh sekvoje. Umjetnost naizgled sukobljene i različite pojmove dovodi u vezu. Umjetnost obuhvata pojmove ovoga svijeta ne na način da vlada njima, već na način da ih dovodi u vezu sa umjetnikom, konzumentom umjetnosti, čitaocem i da sve to prođe kroz potku razmišljanja i osjećanja.

Sekvoja je nagrađena i priznanjem Kočićevo pero, Zaplanski orfej, a izašla je i u ponovljenom izdanju?

Enes Halilović: Zaplanski orfej za jednu pjesmu daje se u sjećanje na Branka Miljkovića, a Kočićevo pero se daje za knjigu. Drago mi je i obradovan sam i tim priznanjima. Drago mi je da moja poezija živi među čitaocima, da živi kod kritičara, da je svaka knjiga na neki način nova. Sada nešto što pišem treba da bude različito i od Sekvoje, Bangladeša, Zidova, Pjesama iz bolesti i zdravlja. Trudim se da se ne ponavljam već da eksperimentiram u poeziji.

Jeste li očekivali ovoliki uspjeh ove knjige?

Enes Halilović: Ne mogu da kažem da se ne nadam uspjehu i čitaocima, ali nisam mnogo ni razmišljao. Pišem najbolje što mogu, pa onda šta Bog da. Tamo ima jedna pjesma, moja biografija, gdje ide stih: „Bog mi je dao sve što sam poželio i mnogo više.“ Ja sam samo spokojan i strpljiv čovjek i sudbina uvijek donese ono što treba. Ne treba ja da se opterećujem time. Ima mnogo pjesnika koji nikada za života nisu dobili nikakvo ni priznanje, ni počast – nisu bili prepoznati. Imao sam sreću da je moje vrijeme prepoznalo moja djela. To je vrlo jednostavna stvar.

Da se osvrnemo i na Vaša druga djela. Knjiga pjesama Zidovi također je dobitnik nagrade Meša Selimović. Za roman Ljudi bez grobova kaže se da pomjera granice pripovijedanja, a Ako dugo gledaš u ponor ukazuje na ljudske tame. Da li je to neka Vaša analiza društva u kojem živimo?

Enes Halilović: Da, između ostalog, predstavljaju i analizu društva, iako to nije njihova primarna uloga, ali jesu slika vremena i prostora, slika čovjeka današnjice. Ne samo čovjeka u ovom kraju, već slika čovjeka koji živi u današnje vrijeme. Jesu slika društva, mene, ljubavi… Romani su ipak u više slojeva, nemaju samo jednu dimenziju.

Negdje sam pročitala da kažete da ste sretan romanopisac koji se nagledao nesreća?

Enes Halilović: To je tačno, jer vrlo često nesreće koje su okruživale ove prostore i decenijama se dešavale bile su inspirativne na neki način i za umjetnike. Nagledao sam se svega. Ovaj svijet je pozornica nekada i tragičnih stvari i kao što ste svjedoci, mnogo je mržnje, zavisti, nerazumijevanja, sebičnosti, pohlepe, razočaranja. Nema tog čovjeka koji se nije razočarao u mnogo ljudi. Kada vidimo da se neko ljudski ponaša prema nekome iznenadimo se. Jutros u Pošti jedan čovjek je pustio ženu sa bebicom preko reda, a ona se toliko iznenadila i zahvaljivala se tom čovjeku. Nažalost, danas u jednoj poplavi nekulture žena sa bebom ne očekuje da je neko pusti preko reda. Kultura sama otvara vrata dobroti, pa ako postoji zahvalnost sa druge strane, tu je krug dobrote zaokružen. Kultura nas čini boljima. Čak iako nismo dobri, ako znamo kulturno da se ophodimo – budemo bolji. Riječ hvala iz našeg naroda kao da je protjerana. Viđam mnogo užasnih ljudi koji možda nisu loši, ali nekulturom se predstavljaju užasno. Gledam ovaj narod i čudim se koliko je nekultura zagospodarila njegovim odnosima. Dobri ljudi postoje, ali ogromna masa ljudi je u službi nerazumijevanja i tragičnosti. Svakakvih zala ima među nama, ali kada vidimo dobrotu treba svi da je njegujemo.

Da li poručujete da je za promjenu stanja potrebna promjena stanja svijesti?

Enes Halilović: To jeste uslov, ali vidim da se ljudi uzdaju u sebičnost, pohlepu, smatraju da je to pravilo postojanja. Kao da su okrenuli ćurak naopako. Kada idete prirodom vidite smeće, deponiju – neko među nama je to uradio. Ljubazni ljudi postoje, ali i oni koji nanose štetu. Iz nekog hatara mi smo se pomirili i ne borimo se – zašutjeli smo. Strašno je kada ljudi zašute i ne bore se za dobro među ljudima.

Pored svih nagrada za djela primljeni ste i u članstvo Slovenske akademije književnosti i umjetnosti sa sjedištem u Varni?

Enes Halilović: To sam doživio kao pažnju. Nadam se da ću uskoro posjetiti tu akademiju čiji sam postao član. Danas dosta komuniciramo i putem elektronske komunikacije, ali svakako želim da posjetim Varnu i Bugarsku. To je jedina država u Evropi koja nikada nije promijenila ime. Oni imaju državotvornu svijest, a ta akademija je vezana za kulturu slovenskih naroda i zemalja. Biće prilike da se uspostavi kulturna saradnja. To je jedna dimenzija kulturnih veza među narodima, tolerancije i saradnje među samim umjetnicima.

Iza Vas će ostati Vaša djela koja su, na neki način, Vaša trajna sadaka ovim i budućim generacijama?

Enes Halilović: Hvala Vam na lijepim riječima i drago mi je da bude tako. Krenuo sam da pišem sa 15 godina, sa 17 objavio prvu knjigu. Više sam života proveo kao pisac nego kao nepisac. Mislim da je to moja uloga kada pišem i zadovoljan sam time što napišem. Ja sam sretan čovjek.

Znate li koliko imate naslova iza sebe?

Enes Halilović: Imam 16 knjiga. Od toga su sedam knjiga poezije, tri priča, tri romana, tri drame. Sa suprugom sam objavio koautorsku naučnu knjigu o zagonetkama.

Vaša djela su prevedena na brojne strane jezike, ali šta za Vas predstavlja kada vidite da se po Vašim knjigama rade predstave i filmovi?

Enes Halilović: Prema Zidovima je urađena i monodrama Pokojni Mitar Beloica, kao i film koji je režirao Adem Tutić. Dramu Ako dugo gledaš u ponor po romanu radio je Zlatko Paković, a izvedena je u Berlinu. Ovih dana treba da snimamo umjetnički film o Sekvoji. Dvoje mladih ljudi želi da snima film na tu temu. To će biti naš umjetnički eksperiment koji ćemo odraditi u prirodi.

Mislite li da knjige imaju svoje čitaoce jer se vrijeme mijenja i mnoge stvari više nisu u modi. Jednostavno, imaju li ljudi, po Vama, koncentracije za čitanje?

Enes Halilović: Imaju. Nikada svi ljudi nisu čitali, ali ima pismenih ljudi. Sve stvari dođu do limita. Pogledajte danas ko gleda košarku, fudbal – dosadilo je i sve se isto završava. Umjetnost nudi nešto novo i nije došla do svojih limita. Kada pogledate telefon, igrice – sve to dosadi. Umjetnost može da nudi neku svježinu. Postoje ljudi koji čitaju knjige, koji kupuju knjige i oni su veliki pokretači tog dijela ekonomije, izdavačkog sektora. Vratila se moda da se nosi nekome knjiga na poklon.

Šta poručujete omladini i budućim piscima?

Enes Halilović: Prije svega, omladini poručujem da budu strpljivi i da znaju da je mladost veliko bogatstvo te da pokušaju da iskoriste svaki dan. Da se školuju, ali i da pored toga nauče neko zanatsko znanje. Šta fali muškarcu na nauči neki keramički, zidarski, auto-limarski zanat – može u životu to da zatreba. Nekada su u Indiji carevi tjerali prinčeve da nauče zanat za period kada ne budu carevi da nešto znaju raditi u životu. Rad je najbolja terapija.

Poručujem im da govore, da se vole, druže, koliko mogu da budu radoznali, da poštuju starije, ali da provjeravaju ono o čemu ih oni uče. Stariji znaju da griješe, pa je dobro da malo provjere te savjete. Najviše je čovjeku krivo kada uradi nešto pogrešno po tuđem savjetu. Umor je najbolji lijek za čovjeka, jer samo aktivan čovjek je činilac u društvu. Rad je velika terapija i zaštita i čovjek čije su ruke zauzete je zdrav čovjek i lakše donosi odluke. Moja konačna poruka je da što ranije sami donose odluke.

Biografija

Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. godine u Novom Pazaru. Pripovjedač, dramski pisac, pjesnik, novinar, ekonomista i pravnik. Osnovao je književni pravac kvantumizam. U rodnom gradu radio je kao novinar i osnivač je novinske agencije Sanapress 2000. godine, kao i književnih časopisa Sent 2001. i web-časopisa Eckermann 2016. godine.^[2] Radio je kao dopisnik radija Slobodna Evropa, dnevnog lista Blic, novinske agencije FoNet i portala Oko Radio-televizije Srbije. Bio je glavni urednik Televizije Jedinstvo od 2008. do 2013. godine.^[3]

Piše priče, pjesme, drame, koje objavljuje u književnoj periodici i zasebnim knjigama, a zastupljen je u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu. Knjige Enesa Halilovića objavljene su na engleskom^[4], poljskom, francuskom, makedonskom^[5], turskom, albanskom, bugarskom, ruskom i italijanskom jeziku, a proza i poezija prevođena je na engleski, njemački, španjolski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, bjeloruski, jermenski, hebrejski, japanski i latinski jezik.^[6][7]

Redovni je član Slovenske akademije nauka i umjetnosti u Varni u Bugarskoj od januara 2023. godine.^[9] Član je Srpskog književnog društva.^[10] Živi u Novom Pazaru, oženjen je i otac je dvoje djece.

Glas islama 333, razgovarala: Amela Biberović

• Zlatna značka za doprinos kulturi
• Nagrada „Branko Miljković” za zbirku Pjesme iz bolesti i zdravlja, 2012.^[11]
• Nagrada „Đura Jakšić” za zbirku Pjesme iz bolesti i zdravlja, 2012.^[12]
• Nagrada „Meša Selimović” za knjigu pjesama Zidovi, 2015.^[13]
• Nagrada „Stevan Sremac” za roman Ako dugo gledaš u ponor, 2017.^[14]
• Nagrada „Ahmed Vali” za posebno ostvarenje u kulturi i umjetnosti, 2016.^[15]
• Nagrada „Sergije Lajković” za urednički rad u Sent-u.
• Nagrada „Zlatno slovo”, nagrada književnog časopisa Akt, 2020.^[16]
• Nagrada „Zlatni suncokret” za roman Ljudi bez grobova, 2020.^[17]
• Nagrada „Grigorije Božović” za roman Ljudi bez grobova, 2020.^[18]
• Nagrada „Zaplanjski orfej” za pjesmu Neka žena i ja, 2022.^[19]
• Nagrada „Kočićevo pero” za knjigu Sekvoja, 2022.