Zaboravljeni zločini

Polazeći od Strategije Vrhovnog državnog tužilaštva o istraživanju ratnih zločina izrađene 2015 godine i drugih ratnih nepočinstava pojedinaca i države Crne Gore, te posebno od onoga što nije, a valjalo je učiniti u smislu istinskog rasvjetljavanja iz vremana ne tako nam davne ratne prošlosti, bez dileme može se potvrditi da se ova Crna Gora zadnjih decenija pretvorila u svojevrsnu oazu, ili bolje kazano, postala je kutak mira za sve one kojima iz toga vremena krivično-pravna, pa i ljudska savjest nije i ne može biti spokojna.

Govoreći isključivo argumentima, čak i sa ove vremenske distance, skoro da nije razumljivo gdje su se deli, šta bi sa njima i zbog čega ih niko ništa ne pita o deportaciji preko osamdeset Bošnjaka sa prostora crnogorskog primorja i njihovom slanju direktno na panj ili u sigurne smrti, koje je tada defacto, ali evidentno iz nacionalističkih i genocidnih poriva, sijala jedna od zaraćenih strana. Na zahtjev tadašnjeg srpskog ratnog rukovodstva (čitaj kasnije osuđenih ratnih zločinaca), uz znanje, time i aminovanje tadašnje crnogorske Vlade, vrh MUP-a Crne Gore razaslao je tada depeše svojim policijskim stanicama sa obavezujućim nalogom da se, bez ikakvog reda i krivice, započne lov na, od bosansko-hercegovačkog rata, izbjegle Bošnjake, zašta je kao sabirni centar određen Herceg Novi. Ne može biti da je za takav zločinački poduhvat odgovoran zadnji policajac ili kakav karijerno razigrani policijski inspektor. Naprotiv, nalozi za takvo postupanje išli su sa najvišeg državnog i političkog vrha, što je ujedno tada bio neskriveni imperativ i ratni poklič, zasnovan na davnašnjim projektima o zamišljenom srpskom svijetu. Stoga, umjesto svođenja odgovornosti na imena pojedinaca, za taj nečasni i historijski neviđeni zločin najodgovornije treba tražiti na tom najodgovornijem nivou.

Zašto je sve ove godine to zavijeno velom tužilačke tame i što se još uvijek nije desila prava zločinačka adresa, odgovor valja tražiti u Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT).

Da li kakvu drugu kvalifikaciju treba dati događanjima iz 1993. godine kada je u, navodno, neratno vrijeme ove Crne Gore raseljen čitav kraj pljevaljske Bukovice koju su do tada naseljavali uglavnom autohtoni Bošnjaci, osim da su radnje te akcije produkt genocidnog nauma. Nedužni ljudi ubijani su na pragovima svojih kuća, uvijek brutalno i pred članovima porodice. Valjda da se nemaju gdje vratiti, imovina im je pljačkana. Uništavani su vjerski objekti, a sve to u „mirnom“ vremenu Crne Gore i pred očima njenih organa bezbjednosti. Ujedno, bez pretjerivanja, a prema raspoloživim pouzdanim izvorima podataka iz tog vremena, također njima se mogu pripisati brojna zlodjela „strogoće“ nad tim narodom. Bez svake sumnje, bio je to dodatni vid svojevrsne „logistike“ kojom je izvršeni genocid državno potpomognut. Konačno, cilj je ostvaren, čitav kraj je „očišćen“, tamo više nema ili u većini nema Bošnjaka koji su odvajkada činili dominantno stanovništvo. Nažalost, genocid se dogodio, žrtava ima, a odgovornih nema. Valjda prema već utabanom šnitu, kao i kod prethodnog slučaja, na konkretnu odgovornost niko nije pozvan. Da li se time računa na faktor vremena, kakvo „loše pamćenje“ i zaborav ili na biološki nestanak zločinaca i žrtava? Iako ostaje nedorečen, odgovor se sam po sebi nameće, a što je to tako, pitanje bez odgovora, trajat će dok bude ljudi.

Zašto se na tom slučaju sve ove godine ništa djelotvorno nije radilo, opet, odgovor valja tražiti u VDT.

Slučaj murinskih žrtava iz 1999. godine nije i ne može biti kakva kolateralna šteta politike tog vremena ili zla sreća nevinih ljudi. Naprotiv, neosporno šest civilno-nevinih  žrtava, prema međunarodnom, ratnom ili pak civilnom pravu, nema drugačiji  kvalifikativ osim ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Nažalost, put ka pravdi u tom slučaju, krajnje nepravednom odlukom, blokirao je niko drugi do Vrhovni sud Crne Gore, tačnije njegov tadašnji sami vrh, kada su oči Justicije bile povezane prljavo-političkom, a ne časnom pravnom maramom. Bila je sramna ta odluka najviše sudske instance kojom se praktično insistiralo da žrtve dokazuju pravdu, a ne obratno – da se sudstvo i država brinu o tome. Na svom putu ka pravdi i razumijevanju porodice žrtava su se više puta obratile prvo Đukanovićevoj, potom Markovićevoj, a zatim i Krivokapićevoj Vladi. Naravno, vlade su se mijenjale, a nemušti odnos i očekivani pijetet prema zločinu i žrtvama ostajao je isti – glas bez odjeka. Bježanje od žrtava murinskog zločina i stradanja nevinih obilježilo je i trajanje padajuće Abazovićeve Vlade. Oštećene porodice ni na toj, reklo bi se prvoj adresi ove Crne Gore, nisu naišle na državno-ljudsko istinsko razumijevanje, što ih još uvijek drži u grču  oživljene nepravde, ljudske povrijeđenosti i trajne žalosti.

Po svemu sudeći, za crnogorsko pravosuđe je zaboravljen zločin izvršen od pripadnika tadašnje vojske na rožajskom prostoru, kolokvijalno javnosti poznat kao ubijanje civila u mjestu Kaluđerski laz, što je samo jedna od više lokacija na kojima je u periodu april-jun 1999. ubijeno ukupno 22 albanskih civilna lica. Tijelo starca Sadika Ramćaja, koji je vezan za stablo preselio na mukama, nikada nije predato porodici niti je ko pozvan na odgovornost za njegovu smrt. U vezi sa tim zločinima, crnogorsko pravosuđe će možda kazati da je slučaj procesuiran, suđeno je vojnom komandantu i sedmorici vojnih rezervista. Svi su oslobođeni, nije dokazana njihova krivica i nezavisno od monstruoznosti i broja žrtava, time je slučaj pravno zatvoren. Takav „alibi“ bio bi ispravan da se upravo nije desio klasični tužilačko-sudski, pravni nonsens, bolje kazano skandal. Konkretno, sudilo se na osnovu pravno neutemeljene optužnice, koja je svjesno, namjerno ili iz kakvog neznanja (sve je neoprostivo) sročena tako da se u samom startu za razumnog mogao očekivati ishod, ili rekao bih poraz istine, pravde i pravičnosti. Ali složit ćemo se, ako na jednoj strani imamo evidentne i za nikoga sporne žrtve zločina, činjenicu da je zločin izvršen nad civilima targetiranim zbog pripadništva vjeri i naciji, isključivo od pripadnika tadašnje vojske sa očekivano uređenom komandnom odgovornošću, domaćim i međunarodnim propisima o odgovornosti za civilne žrtve rata i u vezi sa ratom, nameće se razložno pitanje da li se sa istraživanjem zločina i izvršilaca u Crnoj Gori možda stalo? Da li se kupuje kakvo vrijeme, ili se ide na ruku izvršiocima zločina koji će, kako vrijeme odmiče, i biološki nestati, ili se računa da će se na taj način izbrisati pravosudno-državna mrlja sa obraza jednog čitavog naroda ili države u kojoj su žrtve, bježeći iz „zapaljenog“ Kosova, umjesto očekivanog utočišta, našle nenadanu smrt.

Opet, odgovore na ova suštinska pitanja dužno je dati Vrhovno i Specijalno državno tužilaštvo.

Uz ove kratke napomene, a bez namjere da šire ulazimo u pravno polemisanje, dubioze i uzroke apsolutne nepravde koja je u tužilaštvu krunisana „odsustvom političke volje“, namjera nam je da u daljem izlaganju osvijetlimo jedan drugi, reklo bi se, također arhivirani ili pravno zaboravljeni slučaj u kojem je od bačenih bombi iz borbenih aviona tadašnje vojske Srbije i Crne Gore smrtno stradao Senad Dacić iz rožajskog sela Besnik.

Tokom vođenog prethodnog postupka, uviđaja i prikupljanja podataka i dokaza, nepobitno je potvrđeno da su 25.03.1999. godine područje rožajskih sela Besnik,  Njeguš i potez od padina Hajle, zatim nizvodno dolinom rijeke Ibar, pa prema Kraljevu, nadlijetala dva borbena aviona Ratnog vazduhoplovstva „Galeb G-4“ i „Galeb G-7“. Također, potvrđeno je da su bačene avionske bombe imale sadržaj tzv. kasetnih bombi, koje su tada i sada spadaju u nedozvoljeno sredstvo ratovanja. Stoji činjenica da područje avionskog preleta nije bilo zahvaćeno ratnim dejstvima, ali isto tako i da je nadlijetanje vršeno do planinskog prijevoja Kula, najvjerovatnije u namjeri da se izvrše borbena dejstva na Kosovu (to je bio prvi dan NATO-o akcije), odakle su se letjelice u niskom letu vratile naznačenim pravcem. Ispuštanjem i dejstvovanjem avionskih bombi na prostoru rožajskih sela Besnik i Njeguš, smrtnim stradanjem dječaka Senada Dacića, kao opasnom radnjom, sa ili bez namjere, počinjen je ratni zločin nad civilnim stanovništvom.

Istraživanje događaja išlo je veoma sporo, jednostrano i krajnje površno, bez jasnog pravnog epiloga. Krivična prijava protiv nepoznatih izvršilaca podnijeta je tužilaštvu 30.09.2010. godine, a odbačena je odlukom zamjenika specijalnog tužioca Lidije Vukčević od 27.09.2013. godine. Osim kratkog obavještenja, podnosilac prijave (potpisnik ovih redova) nije upoznat o stvarnim razlozima odbačaja, zbog čega se nameće višestruka potreba da se tužilački spisi prebrišu od tužilačke prašine, iznesu iz arhive i još jednom otvore na radnom stolu.

O jednostranosti i pravnom neutemeljenju odbačene prijave suvišno je govoriti,  posebno ako se zna da je sa nivoa Vrhovnog – Specijalnog državnog tužilaštva, na panelu održanom 01.07.2021. godine u Podgorici, na temu „Strategija o istraživanju ratnih zločina“ u organizaciji Akcije za ljudska prava, između ostalog, javno iznijet tužilačaki stav „da do sada nije bilo političke volje za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina“. Upravo zbog toga, oštećena porodica preko mene, kao njenog pravnog zastupnika, istrajavat će na zahtjevu preispitivanja takve odluke, odnosno insistira da Tužilaštvo još jednom provjeri sve okolnosti i činjenice uzročno-posljedičnog smrtnog stradanja dječaka Senada Dacića, tačnije da istraži ko je dao naredbu da se baš tu izbace avionske bombe, da li je sve to posljedica kakve namjere, ili možda namjere sijanja straha. Prema pravilima vojničke službe i konkretnih zadataka prilikom angažiranja borbenih letjelica, a posebno upotrebe ratnog naoružanja kao što su avionske bombe, vodi se i vođena je brižljiva komandna i druga vojnička evidencija, do koje uz istinsku riješenost i dobru volju nije tako teško doći.

Bez svake sumnje, Strategija o rasvjetljavanju ratnih zločina, koju je sačinilo Vrhovno državno tužilaštvo, u okviru koga i Specijalno državno tužilaštvo, te posebno tužilačka poslovično-deklarativna zalaganja za njeno sprovođenje, ali bez konkretne i jasne djelotvornosti, mogu se smatrati korakom bez cilja, ili pak kakvom skrivenom namjerom da se nešto radi, ali bez volje da se to i uradi.

Također, smatram da je sve to previše za ovu Crnu Goru, na čijem prostoru su se, očigledno u historijski kratkom vremenu, dogodili stravični zločini, na koje sam samo ovlaž ukazao. Zasigurno, preko svog pravosuđa, ma kakvo da je ono danas, ona ne može ostati nemušta ili autistična na sve to. Stoga, između ostalog, nameću se nezaobilazna pitanja:

– da li je moguće utvrditi odgovornost za raseljenu pljevaljsku Bukovicu, posebno ako su svi akteri tog događaja još uvijek u Crnoj Gori;

– da li je odgovornost za deportaciju sa nivoa policajaca i lokalnih inspektora moguće premjestiti na nivo visokih državnih kabineta u kojima još uvijek stoluju možda isti ljudi;

– da li se murinske NATO žrtve mogu podvesti pod kakvu odgovornost i nebrigu konkretnih pojedinaca ove države;

– da li se zločin nad civilnim žrtvama na prostoru Rožaja može podići na nivo odgovornosti komandnog kadra ili na odgovornost zbog postupanja suprotno pravilima ratovanja;

– da li se za smrt Senada Dacića, zbog bačenih avionskih bombi (što nije najavljeno), na odgovornost mogu pozvati tadašnji vojni piloti ili pak njihovi starješine koji su praktično naredili ubijanje civila na rožajskom prostoru.

Konačno, šta se krije iza evnuhovsko-autističnog stava aktuelne Bošnjačke stranke, koja se, kada je riječ o zločinima nad narodom koji pretenduje da ga predstavlja, ne želi da se miješa u svoj posao. Zbog čega visoki predstavnik te grupacije (S.M.) u udarnoj polemičkoj TV debati jasno stavi do znanja „da ratni zločini nad bošnjačkim narodom nisu njihov problem, već problem crnogorskog pravosuđa“. Da li ljude te grupacije, osim asimetrične popune po „dubini i širini“, zanimaju štrbačke žrtve, žrtve deportacije i zločini vršeni devedesetih na rožajskom prostoru? Prema do sada viđenom nameću se utisci: ili je riječ o posljedicama stečenog stokholmskog sindroma, ili o neznanju, ili o sračunatom interesnom koaliranju sa „dželatom“, o čemu će možda neko buduće vrijeme dati jasnije odgovore. Ali složit ćemo se, odnos Bošnjačke stranke nije endemski, niti je politički usamljen. U prirodi ljudske vrste, kao da je to sam Bog htio, povremeno se isključi osjećaj empatije za tuđi bol, za tuđu stvarnost i istinu. Upravo zbog toga, zbog autistične šutnje, skoro da nema glasa, interesiranja ili, ne daj Bože, istraživačke potrebe, a još manje slučaja, da je bilo koja interesno-politička grupacija albanskog naroda u Crnoj Gori insistirala da se slučaju zločina nad albanskim civilima pristupi sa ozbiljnijim zahtjevom radi institucionalno- državnog istraživanja i traženja odgovora na suštinsko ljudsko i tužilačko-sudsko pravno pitanje: Zašto se niko, baš niko, nije pozvao na odgovornost zbog gnusnog i neodgovornog ubijanja dvadeset i dva albanska civila 1999. godine na rožajskom prostoru.

Glas islama 333, Akademik Velija Murić – advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i sloboda