Kuća, džamija i škola – odgoj

Poslije opuštenog ljeta, ulazimo u novi godišnji ciklus koji nas na svojstven način vraća realnostima života. Lagodniji mjeseci se polahko izmiču i iznova nas sjećaju da je sve na dunjaluku prolazno, kratkovječno i više nego naša sopstvena iluzija koja podrazumijeva manje brižan i skoro pa hedonistički način življenja, kao u onoj mudroj basni o cvrčku i mravu. Samo što u savremenom i surovom svijetu ljudske civilizacije i svekolikih destruktivnosti kojima smo i kao pojedinci i kao kolektivitet izloženi posljedice življenja poput crvčka bivaju još surovije negoli u narodnoj mudrosti koja nas podučava onome što i prirodna fitra od nas, kao Božijih namjesnika na Zemlji, zahtijeva, a što se u osnovi zasniva na procesu odgoja kroz tri dimenzije: mentalnog sazrijevanja, vjerskog saznavanja i karakternog brušenja kako bismo zaista bili osposobljeni i dostojni da preuzmemo breme upravljanja planetom Zemljom koja nam je kao ljudskom rodu povjerena. Dakle, ključ uspjeha ili neuspjeha u svakom smislu jeste pitanje odgoja pojedinca, generacije, naroda i ljudske populacije. Zato smo i pastiri, kako reče Muhammed a.s., i zato ćemo biti pitani za svoje stado srazmjerno njegovoj veličini i našoj ulozi u njemu, kako to već definiraju sistemi odgovornosti unutar civiliziranog društva.

U odgoju jednog muslimana, instituciji koja nas priprema da svijet gledamo krupnim očima, tri su ključna faktora: kuća, džamija i škola. Oni oblikuju svako biće kao fabrike u koje uđu sirovine, a iz istih, nakon mnoštva obrađivačkih radnji, izlazi finalni proizvod koji se plasira na tržištu, koji, u ovisnosti od načina i kvaliteta obrade, postaje brend i tražen na tržištu, ili jednostavno prepoznatljiv kao manje kvalitetan proizvod koji devalvira i sebe i svog proizvođača. To se dešava kada zakaže makar jedan od segmenata obrade sirovine. Tako je i u odgoju ličnosti – koja se god od tri komponente propusti, na kraju dobijamo neskladnu i ličnost nedoraslu izazovima savremenog svijeta.

Temelj svega, pa i odgaja, jeste kuća, domaće ili kućno vaspitanje – ono što u svijet i život ponesemo iz porodice od najranijeg djetinjstva i kognitivnog spoznavanja ambijenta koji nas okružuje i iz koga crpimo mehanizme stjecanja navika svakodnevnog ophođenja u najširem luku sazrijevanja. Iz tog razloga je baš i hazreti Alija r.a. izrekao onu veliku mudrost da se dijete odgaja 20 godina prije rođenja, to jest da se odgojem roditelja i njihovog načina života u najvećoj mjeri određuje i odgoj djeteta, jer ono projektira one vrijednosti ili mahane koje upija od svojih bližnjih uz koje odrasta i sazrijeva. Alarmi koje svakodnevno dobijamo iz okruženja posebno nas zabrinjavaju i upozoravaju da moramo refreširati odnos prema ovoj dimenziji odgoja, da se kao roditelji trznemo, oslobodimo nebitnih stvari i energiju usmjerimo ka druženju i odgajanju djece, ukoliko želimo od njih napraviti ljude i izvesti ih na pravi put.

Iz kuće, kao osnovice odgojnog procesa, izvire i želja ili odbojnost spram onoga što je drugi stepenik u izgradnji ličnosti muslimana, a to je džamija u najširem poimanju te riječi, onako kako su naše prijašnje generacije shvatale istu. Za njih džamija nije bila samo mjesto zajedničkog obavljanja molitve, već institucija sazrijevanja, nadopune kućnog odgoja, saznavanja temeljnih istina vjere i stjecanja navika življenja po njima. Mi se trudimo da zadržimo i osnažimo instituciju džamije kojoj je, pored obavljanja pet dnevnih namaza, najvažnija zadaća organiziranje mektebske nastave kao prve škole s kojom se susreću naša djeca i iz koje uče ne samo teorijska znanja već i praktični način življenja islama. Zato je važno da i od ovog septembra i početka mektebske nastave svaki savjestan roditelj musliman upiše djecu na pohađanje mektebske nastave i time im obezbjedi kontinuitet islamskog odgoja i šansu za izgradnju prave ličnosti muslimana. Islamska zajednica sa svoje strane svakodnevno uvećava i modernizira kapacitete džamijskih kompleksa, izgradnjom najsavremenijih veleljepnih centara na cijelom području svog djelovanja, kao što su najnoviji edukativni centri u Sjenici i Novom Sadu, u kojima će stasavati generacije budućih učenjaka i biti nam svjetiljke u dunjalučkoj tami.

Uz kuću i džamiju, treća dimenzija uspješnog odgoja jeste škola. Odgojnu dimenziju škole konstantno treba isticati, jer smo u najnovijem vremenu svjedoci da je ista, nažalost, poprilično uzdrmana i svedena samo na obrazovnu, zbog čega dobrim dijelom i dolazi do tragedija kojima smo nedavno svjedočili. Zato se škola i definira kao odgojno-obrazovna institucija. I baš zbog zapostavljanja ove odgojne dimenzije moramo pojačavati prethodne dvije – kućnu i džamijsku, istodobno ne umanjujući važnost obrazovne dimenzije, jer bez obrazovanja i osposobljavanja za život naša djeca nemaju šansu da uspiju, niti smo mi kao roditelji, pojednici i zajednica ispunili svoju zadaću prema njima i sebi. Zato koristim priliku da već sada, početkom nove školske godine, svim đacima, a posebno polaznicima prvih razreda osnovnih škola i njihovim roditeljima, poželim puno uspjeha na putu stjecanja znanja i odgoja. Neka je svima hairli i berićetno.

Naše viđenje, Glas islama 335.