Historijske refleksije zabrane zara i feredže

Gradom se pronijela vijest da nijedna žena iz Luga, današnjeg dijela Novog Pazara, neće da skine zar, da su rekle da je cio Lug organiziran čvrsto i da nijedna žena neće popustiti, pa čak i ako bude sile u tome, da će im muževi napustiti posao i isključiti se iz privrede zbog toga.

Moralne vrijednosti i odanost vjeri vjekovima su bili najljepši ukras bošnjačke žene. Satkana od pobožnosti, dostojanstva, iskrenosti, stidljivosti, oštroumnosti, lijepe strpljivosti i blagonaklonosti vazda je bila stub na koji se sigurno oslanjala i porodica i zajednica. Noseći vjeru kao žeravicu na dlanu prkosila je bezbožničkim imperijama i brižno čuvala svoj islamski i bošnjački identitet. Odjeća bošnjačkih žena bila je u skladu sa osobinama koje su posjedovale. Ponosno su nosile dimije, šalvare, obavezno mahramu, zar, čaršafe i feredže. Čak su i neprijatelji bošnjačkog naroda dobro znali da se ispod tih mahrama, zareva i feredža nalaze hrabre, sposobne i utjecajne žene.

Pojavom komunističke vlasti počela je propaganda o tome da su Bošnjakinje odsječene od svijeta, te da je neophodno sa lica i glava strgnuti im velove, kako bi, navodno, bile slobodne i počele se obrazovati. U bošnjačkoj tradiciji zar predstavlja veo koji prekriva lice, a feredža prekrivač koji su muslimanke nosile preko mahrama i koji je osim glave pokrivao i gornji dio tijela.

U periodu između dva svjetska rata počela je rasprava o pitanju tradicionalne odjevne prakse muslimanki. U ovoj raspravi pojavilo se pitanje da li tradicionalna odjevna praksa, koja je uključivala i pokrivanje lica muslimanke, ima vjerski ili običajni karakter. Svjetovni modernisti tražili su odbacivanje tradicionalne nošnje, otkrivanje lica i glave žena i njeno uključivanje u društvo bez ograničavanja. Vjerski modernisti zastupali su načelan stav da je pokrivanje lica muslimanke stvar običaja, a ne vjerski nalog, dok su tradicionalisti bili za zadržavanje postojeće ženske muslimanske nošnje.

Pokretanje inicijative za skidanje zara i feredže

Prvu akciju za ukidanje zareva i feredža u Bosni i Hercegovini poduzeo je Antifašistički front žena (AFŽ) na svom drugom kongresu održanom 13. i 14. jula 1947. u Sarajevu. Zar i feredža su u Rezoluciji, koja je donijeta na ovom kongresu, označeni kao „simbol nekadašnjeg neravnopravnog položaja muslimanke“. Na kongresu su bile prisutne i muslimanke delegati koje su pokrenule inicijativu za skidanje zara i feredže, kao i muslimanke koje su nosile zarove i za vrijeme zasjedanja demonstrativno ih skinule. Iz ove Rezolucije se može shvatiti da je akcija predstavljena kao inicijativa muslimanki iz AFŽ-a, da je AFŽ tu inicijativu prihvatio, da je muslimanska tradicionalna nošnja kvalificirana kao nazadni običaj, a ne vjerski nalog, te da ona predstavlja smetnju svestranom uključivanju muslimanke u društveni život.

Širom Bosne područni organi AFŽ-a održali su brojne sastanke, a posebno sa uglednim muslimanima, uključujući i imame, na kojima su prenošeni zaključci sa II kongresa. Trebalo je da se uključi što veći broj muslimana u ovu akciju i da objasne da se skidanje zara i feredže ne kosi s vjerskim propisima. U nekim slučajevima takve aktivnosti nisu bile uspješne. Većinom su ljudi dovodili svoje žene iz straha od zamjeranja novoj nedemokratskoj vlasti. Same muslimanke često su muževima pružale verbalni otpor, ne želeći da prekinu tradicionalno pokrivanje koje je ukorijenjeno tokom osmanlijske uprave.

Skidanje zara i feredže u Sandžaku

Inicijativa „oslobađanja muslimanki“ kroz skidanje zareva i feredža iz Bosne se proširila i na susjedna mjesta gdje je egzistiralo muslimansko stanovništvo. Sredinom 1947. godine poduzimaju se prvi koraci ove komunističke kampanje u sjevernom dijelu Crne Gore, gdje su se prva veća okupljanja na kojima su muslimanke kolektivno odbacivale zar i feredžu dogodila u Plavu i Gusinju. Demonstrativno skidanje zara i feredže trebalo je poslati poruku da i same muslimanke žele da budu otkrivene i oslobođene.

U istom periodu ova kampanja se priprema i sprovodi u jugozapadnom dijelu Srbije, gdje je nakon niza aktivnosti i održanih skupova, 20. februara 1948. godine, u Novom Pazaru osnovan Aktiv agitatora za skidanje zara i feredže. U Pazaru je u periodu od deset dana održano preko 35 konferencija na kojima su jednoglasno donijete rezolucije i tražen Zakon za skidanje zara i feredže. Na ovim konferencijama dato je preko 2500 potpisa u upućenim rezolucijama. Održan je i miting 8. septembra 1950. godine na kojem je bilo prisutno oko 1500 muslimana i muslimanki i na kojem je predsjednik Gradskog odbora fronta Ramiz Crnišanin sa većim brojem diskutanata iznio značaj skidanja zara i feredže.

Na kraju mitinga, na traženje svih prisutnih, poslata je Prezidijumu Narodne skupštine NRS rezolucija u kojoj, između ostalog, stoji:

„Zahvaljujući pobjedi narodne revolucije, koju je vodila naša slavom ovenčana Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa najvećim sinom naših naroda drugom Titom, mi muslimani dobili smo prava koja uživaju svi naši narodi. Zajedno sa nama muškarcima oslobođena je i muslimanka, koja je vjekovima stenjala pod jarmom i bila rob nazadnih običaja. Ali, iako je naša žena muslimanka dobila Ustavom sva prava koja uživaju muškarci, ona ih ipak uživa samo formalno. Jedna od najvećih smetnji što naša muslimanka još ne koristi svoja prava jeste feredža i zar – kočnica napretka muslimana.

Mi smo još odmah po oslobođenju, radeći aktivno u izgradnji socijalizma u našoj zemlji, pokrenuli i ovo pitanje. Mi smo prvi koji smo svojim primjerima ukazivali na štetnost nošenja zara i feredže. Mi smo zajedno sa narodnim sveštenicima i ostalim poštenim ljudima objašnjavali muslimanskim masama da pitanje feredže nije vjersko pitanje, da feredža predstavlja kočnicu razvitka muslimana i nanosi štete izgradnji socijalizma u našoj zemlji. Mi smo po ovom pitanju imali uspjeha. Nekoliko stotina žena i djevojaka – muslimanki već je odbacilo zar i feredžu i aktivno se uključile u izgradnju socijalizma.

Ali mi smatramo da se ovakvim načinom ubjeđivanja za dugo vremena ne mogu postići vidni uspjesi, a izgradnja naše zemlje kao i našeg grada ide brzim tempom i traži da se to pitanje što brže riješi.

Mi gradimo u našem gradu veliku fabriku tekstila u kojoj će biti potreban ogroman broj radne snage, a u prvom redu žena. Ta radna snaga leži neiskorištena, skrivena iza zidina, jer je sputava nošenje zara i feredže.

Sa ove konferencije ponovo tražimo da Narodna Skupština NRS, kao najviši organ vlasti u našoj Republici, donese Zakon o skidanju zara i feredže.“

Akcija skidanja zareva i feredži sprovedena je na području NR Bosne i Hercegovine, NR Crne Gore, NR Srbije, NR Makedonije i oblasti Kosova i Metohije.

Donošenje zakona

Iz izvještaja područnih organa AFŽ-a može se zaključiti da politička akcija za skidanje zara i  feredže nije bila u cjelini uspješna. Suočeni sa djelimičnim uspjehom akcije, organi socijalističke vlasti opredijelili su se za zakonske mjere.

Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donijet je 27. septembra 1950. godine. Ovim zakonom zabranjeno je nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Prema tome, bila je zabranjena nošnja ogrtača tipa zara ili feredže i pokrivanje lica. Mahrame nisu zabranjene te se na nekim slikama žena koje su skinule zar vidi da su zadržale mahramu na glavi. Za samo nošenje zara i feredže predviđena je kazna do tri mjeseca zatvora ili novčana do 20.000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da nosi tu odjeću ili za vršenje propagande u tom smislu predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do dvije godine ili novčana do 50.000 dinara. Propisano je da Zakon stupa na snagu 30 dana po objavljivanju.

Ministarstvo trgovine i snabdijevanja Narodne Republike Srbije dalo je 2400 dopunskih bonova u vrijednosti od oko 9.000.000 dinara kao pomoć za nabavku odjeće ženama muslimankama.

Skidanje zara i feredže u Srezu deževskom i Novom Pazaru 1951. godine okarakterizirano je kao „veliko i revolucionarno djelo, ali i pored aktivnog djelovanja, 15. februara 1951. godine, zar i feredžu zbacilo je 170 žena. Pojačana je akcija skidanja zara i feredže, pa je za narednih pet dana, metodama ucjene i primoravanja, zar i feredžu skinulo oko 2500 žena. Do 8. marta većina žena skinula je zar i feredžu, te je u cijelom srezu ostalo od 30 do 50 žena sa zarom i feredžom.

Da je korak skidanja zareva i feredža, zapravo, bio korak prema skidanju mahrama i promjeni bošnjačke odjeće, svjedoče i Bošnjakinje koje su govorile: „Kada smo dočekale da iziđemo slobodne, a za ovo hvala drugu Titu, onda treba da izađemo onako kako će nam svi drugi zavidjeti. Ja sam vala skinula čaršav i više ga ne bih obukla da će se čitav dunjah prevrnut.“

Pružanje otpora otkrivanju muslimanki

Mnogi protivnici navedenog zakona časno su se borili znajući da protiv sebe i očuvanja bošnjačkog identiteta imaju državnu vlast, politiku i veliki broj onih koji su prihvatili primjenu Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. Bošnjakinje su se pojedinačno i kolektivno suprotstavljale inicijativi skidanja zara i feredže, prkoseći režimu.

Prof. dr. Hivzo Gološ u svojoj knjizi „Istorija vela, zara, peče i feredže“ navodi: „Gradom se pronijela vijest da nijedna žena iz Luga, današnjeg dijela Novog Pazara, neće da skine zar, da su rekle da je cio Lug organiziran čvrsto i da nijedna žena neće popustiti, pa čak i ako bude sile u tome, da će im muževi napustiti posao i isključiti se iz privrede zbog toga.“

U toku primjene Zakona o zabrani nošenja zara i feredže bilo je dosta opstrukcija koje su od strane suda okarakterizirane kao prekršaji. U Novom Pazaru i široj okolini bilo je 170 sudskih predmeta po prekršajima ovog zakona.

Da bi muslimanke što bolje prihvatile skidanje zarova i feredža komunistička vlast je pregovarala sa uglednim ljudima i tražila od njih da javno podrže ovaj čin. Neki su pristali zbog toga što su u tome vidjeli priliku za obrazovanjem muslimanki, neki zbog ličnih interesa, neki zbog prijetnji, a neki ni po cijenu života nisu htjeli pristati. Nadaleko je čuven primjer novopazarskog efendije Ismaila Filibalića koji se svojim životom protivio otkrivanju muslimanki. Ismail-efendija je bio najveći autoritet među ulemom, pa su na sve načine pokušali slomiti otpor ovog velikana. Njemu kao odanom vjerniku draža je bila smrt nego stavljanje potpisa i ohalaljivanje otkrivanja muslimanki, pa je molio Uzvišenog Gospodara da preseli na Ahiret prije nego bude iskušan time. Uzvišeni Allah je čuo vapaje Svog roba Ismaila i kada su došli predstavnici komunističke vlasti da iznude njegov potpis, prije njih bijaše došao Melek smrti i uzeo čistu i plemenitu dušu Ismail-efendije, Allah mu podario Svoj rahmet i vječiti Džennet.

Usmena kazivanja svjedoče da je bilo muslimanki koje se ni po cijenu života nisu htjele odreći svog zara i feredže. Neke su nasilno natjerane da „stave prst“ kao vid pristanka na otkrivanje. S koljena na koljeno prenošena je priča o Bošnjakinji koja je odsjekla svoj prst zbog „bluda i hijaneta“, nakon što je jedan komunista uzeo za ruku i njen otisak prsta stavio kao vid njenog pristanka na otkrivanje. Ova i mnoga druga svjedočenja govore da su Bošnjakinje svojevoljno nosile mahrame, feredže i zareve kao odjeću čestitosti.

Nakon ovog perioda povećava se utjecaj antibošnjačke kulture na Bošnjake, pa su fesovi zamijenjeni zapadnim šeširima, lijepe dimije kratkim suknjama, a mahrame otkrivenom kosom. Skidanje zarova i feredža početak je otkrivanja Bošnjakinja, zapakovan u celofan brige o našim pravima i društvenom aktivizmu. Ovim su odškrinuta vrata skidanju mahrama, promjeni tradicionalne bošnjačke i muslimanske nošnje, kao i otkrivanju ženskog avreta. U periodu vladavine komunističke vlasti u Sandžaku mahrama je uglavnom krasila glave starijih žena, dok među mlađim ženama i djevojkama skoro da je i nije bilo. Otvaranjem ženskog odjeljenja Medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru 1996. godine počinje novi period za Bošnjakinje ovog kraja. Od tada primjetno raste broj pokrivenih žena i djevojaka i iz godine u godinu taj broj se povećava.

Molim Gospodara da Svojom milošću, oprostom i najljepšom nagradom obraduje naše časne pretke koji su islam nosili kao žeravicu na dlanu, te da naše stope učvrsti na putu očuvanja identiteta, vjere i moralnih vrijednosti.

Glas islama 336, R: Islamske teme/Historija, A: Meliha Preljević