Priboj kroz vijekove (period 1878-1912. god.)

 Dolaskom austrijske vojske i izgradnjom garnizona znatno se mijenja život u Priboju. On tada postaje živa varoš sa razvijenom trgovinom i razmjenom robe.

Na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. godine Austrija je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, a granica između Bosne i Novopazarskog sandžaka prolazi rijekom Uvac, 3 km udaljenom od Priboja. Tako je Priboj ostao izvan matice, ali je postao važno pogranično mjesto. Posebnom konvencijom potpisanom između Turske i Austrije 12. septembra 1879. godine Austriji je omogućeno da zaposjedne neka mjesta i u Sandžaku i dovede svoje trupe u Priboj radi održavanja vojničkih i trgovačkih puteva. Austrijanci su namjeravali da smjeste svoj garnizon u Kaluđerskom polju, uzvodno od varoši, i tu osnuju novi grad. Na tom dosta prostranom polju vidjeli su mogućnost širenja naselja, a i ljekovite vode Banje bile su im u blizini. Predstavnici varoši nisu se oko toga složili. Nakon dugih razgovora i ubjeđivanja, postignut je dogovor sa komandnim osobljem garnizona da Hasanagići izdvoje jedan dio svog velikog posjeda i ustupe Austrougarskoj na sto godina uz simboličnu nadoknadu od jedne krune godišnje.

Dolazak austrijske vojske i izgradnja garnizona bitno su izmijenili život u ovom gradu. Priboj uskoro postaje živa varoš, sa razvijenom trgovinom i razmjenom robe u samom mjestu, ali se poslovalo i sa velikim trgovačkim centrima, kao što su: Solun, Skoplje, Sarajevo i Dubrovnik. Iz lokalnih mjesta dolaze poznati trgovci sa svojim porodicama i naseljavaju se u Priboju, privučeni mogućnošću razgranavanja svojih poslova.

Naše krajeve je u vremenu od 1878. do 1880. godine zahvatio migracioni talas, tzv. Muhadžirski pokret. Uprkos svim migracijama, u Priboju je živio i opstao jedan broj starosjedilačkih porodica među kojima su najpoznatije: Hasanagići, Karaosmanovići, Ćelahmetovići, Demići, Mulaosmanovići, Husovići, Kulaši, a jedina srpska starosjedilačka porodica su Anđušići. Do 1912. ove porodice su bile brojne, ali nakon dolaska Srba veliki dio ovih porodica odselio je za Tursku, naročito članovi porodice Karaosmanović, koja se svela na svega dvije kuće, a sada ih ima oko petnaestak. Hasanagići su najbrojnija porodica i direktni su potomci velikog vakifa Hasan-age. U Priboj se doseljavaju porodice iz raznih krajeva, kao što su iz Nikšića Hadžihamzići; iz Pljevalja Bajrovići, Hadžiefendići i Kurtalići; iz Boljanića Pašalići; iz Rudog Lagumdžije, Maglajlije i Polimci; iz Čajniča begovske porodice Musabegovići i Praše; iz Višegrada Baždarevići, Marići i Veletovci; iz Novog Pazara Turkovići.

Od odlaska Austrougarske 1908. godine, pa sve do Prvog balkanskog rata 1912. u Priboju je vladala osmanlijska uprava. Nakon odlaska Turaka sa ovih prostora počinju velike migracije bošnjačkog stanovništva koje nisu prestale ni do današnjih dana.

Za kratko vrijeme boravka Austrougara Priboj se značajno izgradio. Osnovana je Bajrović kompanija koja je imala svoje filijale po svim gradovima Sandžaka i šire, osniva se moderan hotel na Brijegu 1880. Vodovod se pravi 1885. godine za potrebe cijelog grada, Istočno-bosanska željeznica dolazi 1911. godine do stanice Uvac (3 km udaljene od Priboja).

U ovo doba Priboj je bila razvijena varošica u ekonomskom, vjerskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Godine 1885. u Priboju je napravljeno prvo tenisko igralište u Srbiji, što nam govori da je ovo jedan od pogodnijih perioda za razvoj ovoga grada u njegovoj prošlosti.

Od 5. novembra 1912. godine počinje vladavina većinskog srpskog stanovništva koja se nije mijenjala ni do današnjih vremena.

(Nastavit će se…)

Glas islama 336, r : historija A: Msc. Harun-ef. Eminagić