VELIKI ISLAMSKI UČENJACI SU ČUVARI OSNOVA DINA – kratak osvrt na život i djelo hafiza Zaima Puške

Životni put šejha Birgivija i hafiza Puške, a prije svega i put onoga čijom se misijom bave u svom naučnom radu – put Muhammeda, alejhissalatu vesselam, protkan je izazovima i iskušenjima.

Bazični naučni principi generalno u nauci, a specifično u svakoj naučnoj disciplini, ono je na čemu nauka ili konkretna naučna disciplina opstaje. Iako to često budu kratke tvrdnje ili formule, iza njih se uvijek kriju bezbroj situacija koje opisuju, odnosno obuhvataju ili rješavaju. Taj naučni princip i težnja da osnova bude koncept, dakle da se na njoj može graditi neograničeno u skladu sa principima konkretne naučne discipline, islam kako u svojoj znanstvenoj teorijskoj osnovi, tako i onoj u kome je posebna snaga islama, a to je ona pragmatična strana tog predivnog koncepta života: rješenja za sve situacije postoje, a naš zadatak je da ih pronađemo slijedeći riječ Uzvišenog i praksu Njegovog Poslanika, alejhi salatu ve selam. Ovu crtu naučnog i praktičnog djelovanja primijetit ćemo kod svih velikih islamskih učenjaka. Ono što posebno zavrjeđuje pažnju jesu činjenice o atraktivnosti i aktuelnosti svakog individualnog ili kolektivnog naučnog rada alima pojedinca ili zajednice kao inspirativni element za istraživanje njihovog života i naučnog rada, bilo kada i u bilom kojem podneblju. Tako ćemo i dan-danas naći halke u dva harema gdje su predmet izučavanja tekstovi od šejha Mehmeda Handžića. Dakle, istinski naučni rad zasnovan na principima islama davat će plodove, slobodno rečeno, do Sudnjeg dana, čemu doprinosi činjenica da se znanje tretira kao vid najposebnijeg ibadeta, najposebnije borbe, a na kraju i kao vid vakufa, odnosno trajne sadake.

Mnogo je onih koji su među nama Bošnjacima ostavili upravo ovakve tragove. Sunovrat komunizma prijetio je da to sve baci u zaborav. Takva situacija je sa radom i djelom hafiza Zaima Puške. Život i djelo hafiza Zaima može se posmatrati kao djelo jednog od bošnjačkih velikana, boraca za slobodu govora, za ljudska prava i slobodu djelovanja u društvu. Pripadao je generaciji naših alima koji su vjeru čuvali poput žeravice na dlanu. U njegovom životu pratila ga je njegova vjerna, mudra, hrabra hanuma Fatima. Preveo je Bergivijinu Tarikati-Muhamediju, gdje na kraju prvog dijela piše: “Ovo sam nekoliko preveo na naš bosanski jezik ne bi li se ko što okoristio.” (Vidi: Puška M., Hafiz Zaim Puška – sa šehadetom na Golom otoku, MIZ Visoko, Udruženje ilmijje u BiH, Visoko 2017.)

Rad na prijevodu ovog djela daje posebnu vrijednost hafizu u skladu sa vremenom u kome je živio. Dakle, radi se o djelu koje sublimira šerijatske propise u njihovoj osnovi, kao i islamsko vjerovanje, s akcentom distanciranja od aktuelnih devijacija koje su prisutne u konkretnom vremenu i prostoru. Puno ime mu je Muhammed ibn Alij Tekijjuddin (po osmanskom: Muhammed efendi Rumi Birgivi  El-Hanefi). Sin je poznatog muderrisa medrese Pir Alija. Rođen je 1523. god. u Balikesiru, a preselio je 1573. god. u Izmiru (Turska). Za života bio je poznati alim i kazasker (tj. vojni kadija) u Osmanskom carstvu. Iako ga neki optužuju za slijeđenje drugih mezheba, ipak pisani dokazi, tj. njegove fetve i presude kazuju da je striktno radio i davao naučne sudove i praktične presude na principima hanefijskog mezheba. Dolazi iz ulemanske porodice, tako da i on sam nastavlja put ilma, kroz njegovo imenovanje za kadiju i njegov naučni opus u kome piše autorska djela, njih ukupno dvadeset i devet.

Prvo znanje stekao je kod svog oca Pir Alija u medresi, gdje je kao dječak postao hafiz Kur’ana, naučio tečno arapski, perzijski i osmanski (službeni) jezik. Zatim odlazi u Istanbul gdje studira na poznatim medresama tog vremena. U Istanbulu susreće se sa derviškim tarikatima i ulazi u Bajramijje tarikat, gdje zatim i postaje šejh tarikata. Tokom studiranja imao je pristup klasičnoj islamskoj literaturi te se nakon nekog perioda izučavanja i saznavanja okreće od sufizma. Sufijama je ukazao na mnoge devijacije koje su se stoljećima uvukle u njihove redove i učenja, od širenja daif i izmišljenih hadisa do narodnih legendi koje su često u koliziji sa osnovama vjerovanja.

Imam Birgivi, rahimehullah, većinu svojih djela pisao je na arapskom. Njegovo najpoznatije djelo je  Et-Tarikutu-l-Muhammedijje (Muhammedanski tarikat), u kojem se on protivi sufijskim devijacijama u praksi, vjerovanju i novotarijama (bidatima). Zbog ovih činjenica bio je u sukobu sa tadašnjim šejhul islamom Ebus-Suud efendijom. (Vidi: UNAN, Fahri, Dinde Tasfiyecilik Yahut Osmanlı Sünniliğine Sünni Muhalefet: Birgivî Mehmet Efendi, Türk Yurdu, Sayı 36, Ankara, Ağustos 1990)

Interesantan je podatak da je šejh Birgivi bio mam i hatib u Edirnu, zatim je sa imamom Ataullahom efendijom, učiteljem Selima II, osnovao medresu u blizini Izmira, u kojoj je radio kao muderris. U svojim posjetama  Istanbulu sastajao se sa drugim alimima, a i vezirima, posebno održavao kontakt sa Mehmed-pašom Sokolovićem, sa kojim se Mehmed-paša savjetovao o lošim pojavama u društvu, korupciji i dr. Njegov ključ uspjeha islama i muslimana je u odbacivanju svih devijacija, novotarija (bidata), a vratiti se glavnim izvorima i sunnetu Poslanika, alejhi saltu ve selam, i pravednih halifa.

Pod vlašću Sultana Murata III protivnici Mehmed-paše Sokolovića jačaju, da bi Mehmed-pašu 1579. ubio „sufijski derviš“, prije čega je mnoge zabrane i akcije upravo Mehmed-paša sprovodio nad njima. Napisao dvadeset i devet djela, koja su ostala poznata. Et-Tarikatu-l-Muhammedijje je Garcin de Tassy preveo na francuski jezik 1822. godine. Engleski prijevod radi Tosun Bayraka, a na turski jezik preveo je Çelal Yildirim. Njegovo djelo Wasijjetname pisano je za običan narod –  poziv muslimanima na iskrenost, dosljednost, bogobojaznost, bratstvo i zajednicu (džemat). Ciljano je pisao običnim narodim jednostavnim jezikom Kaba Türkçe, kojim su uglavnom govorili zanatlije, poljoprivrednici i običan svijet u Osmanskom carstvu. (Vidi: İmam Birgivi, Doç. Mehmet Demirci, Birgivi ve Tasavvuf, Türkiye Diyanet Vakfı Yay. s. 65, Ank. 1994.)

Kada pogledamo u biografiju šejha Birgivija nalazimo odgovor na pitanje kako je naš hafiz Zaim Puška, kao i mnogi naši alimi pored njega, izdržao iskušenje Golog otoka, nalet dehumanizacije koju je sa sobom nosio komunizam i život u vremenu i prostoru gdje je čovjek apsolutno bio ograničen da slobodno nosi svoja osnovna uvjerenja. Dakle, životni put i šejha Birgivija i hafiza Puške, a prije svega i put onoga čijom se misijom bave u svom naučnom radu – put Muhammeda, alejhi salatu ve selam, protkan je izazovima i iskušenjima. Dakle, takva činjenica svakom istinskom alimu na početku njegovog rada biva predočena i sa njom žive generacije islamskih učenjaka danas i kroz historiju.

U knjizi hafizovog sina Mesuda Puške, koju posvećuje svome ocu, može se pročitati svjedočenje jednog Hrvata iz Fojnice koje je pred pisanje knjige došlo do efendije Mesuda. “Sa mnom su na Golom otoku bila dva svećenika – jedan naš pop i hodža iz Visokog. Mi, ostali zatvorenici, imali smo obavezu da ih svaki dan na krugu udaramo nogama, rukama ili čim prije stignemo. Jedan dan upravnik zatvora, u momentu kada smo ih trebali tući, prišao im je i rekao: ‘Što se ne odreknete tog svog Boga, pa da vas prestanu tući?’ Onaj naš svećenik, poslije malo razmišljanja, odgovori upravniku: ‘Pa i nema Ga! Da Ga ima ne bi me pustio da ovdje trpim najgore torture.’ A hodža podiže glavu i pred svima nama, s ponosom u glasu, reče: ‘Tući me možete! Možete me i ubiti! Ali ja se svog Allaha i svog islama nikada neću odreći!’ Kada je on to rekao, ostali zatvorenici su skočili i krvnički ga isprebijali, a ja sam se odmakao, spustio ruke niza se i nikada ga više nisam udario. Tog momenta sam se počeo diviti i njemu i islamu, prema kome i danas imam simpatiju. Tu sam otkrio šta je istinska ljubav prema vjeri zbog koje je čovjek spreman trpjeti i najteže muke.” (Vidi: Puška M., Hafiz Zaim Puška – sa šehadetom na Golom otoku, MIZ Visoko, Udruženje ilmijje u BiH, Visoko 2017.)

Da je hafiz Zaim Puška usvojio metodologiju i pristup velikih alima pokazuje nam njegov osvrt na sopstevni naučni rad:  “Ovo sam uradio u ime Allaha Uzvišenog, iako ja nisam dostojan toga. Pa ako neko potrefi kakvu grešku, neka je popravi.” (Vidi: Puška M., Hafiz Zaim Puška – sa šehadetom na Golom otoku, MIZ Visoko, Udruženje ilmijje u BiH, Visoko 2017.)

Pored navedenog piše i djelo o tevbi, pokajanju, kao i zbirku sabranih hadisa s arapskim tekstom, prijevodom i kraćim komentarom. Imao je izuzetno lijep rukopis, te je prepisivao sufaru i dijelio je narodu. Njegovi vazovi bili su jako posjećeni, a neke je sačuvao u pisanoj formi. (Vidi: Puška M., Hafiz Zaim Puška – sa šehadetom na Golom otoku, MIZ Visoko, Udruženje ilmijje u BiH, Visoko 2017.)

Dakle, pred nama je još jedan odsjaj oživljavanja života i djela jednog od naših bošnjačkih alima, velikana. Kao narod, kolektivno imamo obavezu da bar ove osnovne činjenice podijelimo radi sebe i historije. Naš prostor je bio i ostao ispunjen djelovanjem i radom istinske uleme koja je uvijek ostala dosljedna principima Kur'ana i Sunneta i dostupna intelektualnoj eliti i narodu uopće. Kada god je neko Bošnjacima pokušao osporiti osnove dina, alimi su ti koji su polagali ispit odbrane.

Glas islama 336, R: Islamske teme, A: Hfz. Hilmija Redžić