Držimo ga za riječ

Ako u ovom vremenu ko hoće govoriti o ne tako davnoj nam prošlosti, koju su, između ostalog, obilježili ratni zločini, i to u zemlji koja se želi predstaviti kao da na njenom prostoru nije bilo ratovanja, ili  pak oni koji će se osmjeliti da kažu kako su baš u ovoj Crnoj Gori zdušno vođeni, lobirani, pa čak i odrađivani ostrašćeni ratni „zadaci“ tadašnje Srbije, siguran sam da će se  i jedni i drugi suočiti sa istinom koja se ne može zaboraviti, zaobići, a još manje ignorirati.

Povod da se po ko zna koji put govori na temu ratnih zločina, zbog kojih nije moguće abolirati ovu „pravnu“ Crnu Goru, jeste zakašnjelo, ali značajno javno obraćanje ministra pravde CG Marka Kovača. Reklo bi se, nakon te 1999. godine, po prvi put, desile su se krupne riječi, izgovorene na mjestu gdje to upravo i treba da se čuje. Tačnije, na dan podsjećanja o ratnom  zločinu izvršenom nad šest nevinih žrtava i nad živima koji još uvijek nose teret posljedica, u varošici Murino obilježeno je  istinsko državno sjećanje, što je bez svake sumnje tek ove godine vratilo vjeru, ne samo oštećenih porodica, već i čitave Limske doline.

Kažem zakašnjelo ministarsko javljanje, jer prije tog dana tri zahtjeva, tri apela i vapaja oštećenih porodica odašiljao sam vladama prije ove, pa i ovoj, ali uvijek ostajući bez odziva i državno-ljudskog obzira.

Sa pozicije pravnog zastupnika oštećenih porodica, smatram čovječnim i ljudski važnim ono što je uvaženog ministra možda navelo da makar na trenutak primijeti i osjeti obaveze države na koje sve ove godine prizivaju murinske žrtve. Možda je riječ o kakvom trenutku ovog vremena, državničkoj ili ličnoj empatiji, sasvim je svejedno.

Ono što je u svemu tome najvažnje jeste to što su se tek ovog aprila po privi put predstavnici države pred spomen obilježjem, oči u oči, susreli sa  izblijedjelo-zaleđenim pogledima nevinih žrtava koje čekaju odgovor zašto su baš one tu.

Živi, okupljeni kao i svake godine od tada, skoro u nevjerici, ove 2023. dočekaše i taj dan, u kome sa vrha resornog Vladinog nivoa slušaju nenaviknute riječi oficijelno-ljudskog obećanja, citiram ministra Marka Kovača, i u ime oštećenih porodica i žrtava zločina držim ga za riječ: „Pokrenut ću inicijativu za pravičnim obeštećenjem porodica stradalih i ranjenih u Murinu. Svi snosimo odgovornost zbog neopravdano duge šutnje povodom ovog tragičnog događaja“ (Vijesti)

Nažalost, taj zločin na crnogorskom prostoru nije endemski – bilo ih je više i sa veoma zanimljivim motivima, obimom i posljedicama. Stoga, prilika je da Vladu, njeno resorno ministarstvo i ministra Kovača podsjetim najmanje na još jedan pravno nedopričani događaj, koji isto tako po monstruoznosti, motivima i broju žrtava, kao ratni zločin, još uvijek pritiska savjest ove države.

U osnovi, namjera mi je da Vladi, njenom predsjedniku Dritanu Abazoviću i Vladinom ministarstvu, ministru Marku Kovaču, skrenem pažnju na obavezu koja nameće potrebu jednakog pijeteta i širokog državničkog spektra, posebno kada je riječ o dva zločina iz iste godine, o nevinim žrtvama u oba slučaja nastalim od vojnih sila.

Stoga, sumirajući razloge moguće najavljene inicijative za obeštećenje žrtava ratnih zločina, po mojem mišljenju, skoro da nije moguće doživjeti kao selektivni čin u odnosu na jedan slučaj, a ignorantski se postaviti kada je riječ o drugom isto tako, ako se hoće reći, po mnogo čemu možda i težem slučaju.

Dakle, iste te 1999. godine u periodu april-jun, na više rožajskih lokacija, ne tako daleko od varošice Murino, od vojničkih ruku, ubijeno je 22, a ranjeno i zlostavljano više civila. U to vrijeme odnosi stacionirane vojne jedinice i pripadnika crnogorske policije bili su praktično na granici međusobnog konflikta. Bilo je to vrijeme kosovskog rata i strašnih zločina vršenih nad albanskim građanima, što je uzrokovalo sistematsko raseljavanje čitavih kosovskih prostora.

Za razliku od slučaja državne deportacije Bošnjaka sa crnogorskog primorja, kojom je tadašnja CG napravila neoprostivi historijsko-nemoralni čin, raseljenim kosovskim Albancima CG je pružila  bezrezervno utočište. Kako je takav odnos crnogorske vlasti bio suprotan strateškim namjerama ratnog Beograda i djelovanju vojske na tom ratom nezahvaćenom području, pripadnici vojske su se opredijelili na brutalno postupanje prema mjesnom stanovništvu, posebno krajnje ekstremno prema izbjeglom i nezaštićenom albanskom življu.

Rezultat samo dijela takvog djelovanja jesu brojni brutalni zločini u kojima je lišeno života ukupno 22 lica. Po zločinačkom djelovanju, brutalnosti i broju žrtava na jednom mjestu izdvaja se zločinački događaj od  18. aprila 1999. u mjestu Kaluđerski laz. Dok se kolona izbjeglica nezaštićeno kretala kroz selo, pripadnici vojne jedinice su u jednom trenu lišili života šest lica. Među žrtvama  zločina bila su isključivo civilna lica – djeca, žene i starci. Dakle, niko nije bio naoružan niti je pružao kakav otpor.

Mada se taj događaj, kao faktička radnja, ne može pripisati ovoj državi, ali zbog nesprovođenja djelotvorne pravde koju je bila dužna provesti, najmanje sa aspekta građanske odgovornosti, ona se pravno-posljedično ne može abolirati. Konkretno, kod postojanja neospornih žrtava, a slijedom toga i izvršilaca zločina, u CG se još uvijek nije desilo valjano istraživanje ili pak djelotvorno krivično-pravno procesuiranje izvršilaca zločina.

Isto tako, u oblasti prava, na pravičnu naknadu šteta za izvršene zločine, crnogorsko sudstvo iskazalo je veoma ružan ili krajnje neprimjereno pravno loš odnos u vođenim postupcima po tom osnovu. U svojstvu pravnog zastupnika oštećenih porodica izdvojit ću zaista maligan stav crnogorskog tužilaštva o kome sam, tokom tematskog skupa „Strategija istraživanja ratnih zločina“, prilikom javnog obraćanja visokog predstavnika tužilačke organizacije, čuo: „Do sada nije bilo dovoljno političke volje da se istinski pristupi istraživanju ratnih zločina.“

Ostavit ću bez komentara takav tužilački stav, kao i širu elaboraciju uzroka i posljedica, jer on sam za sebe dovoljno govori. Umjesto toga, potvrdit ću samo ono što sam više puta javno govorio, a to je: U ovom slučaju, iz neznanja ili zle namjere, 2007. godine uslijedila je optužnica koja je sama po sebi i svojoj sadržini nagovještavala loš krivično-pravni ishod.

Praktično nasumično, uz veoma loše sročen opis radnje i diskutabilnu pravnu kvalifikaciju, optuženo je njih osmorica, što je konačno rezultiralo oslobađajućom presudom. Po svemu sudeći, takvom sudskom odlukom, po njegovoj mjeri poimanja pravde, tužilaštvo je zatvorilo stranicu stradanja nedužnih žrtava albanskih civila.

Ali bez svake sumnje, na taj način, u pravnom, činjeničnom, državno-tužilačkom, pa ako se hoće i ljudskom smislu, ostavljajući državu Crnu Goru vječnim dužnikom porodicama žrtava, Ustavu, zakonu, pravdi i pravičnosti, sve dok se u potrebnoj mjeri ne rasvijetli, zločin će prozivati one koji ga nisu htjeli ili umjeli procesuirati i one koji su u ovom vremenu dužni da to učine.

U slučaju tog zločina desila se još jedna nevjerovatna, ali pravno nemoguća situacija. U sudskim postupcima radi naknada šteta, Osnovni sud, pa i Viši sud u Podgorici, na početku su davali sve od sebe  da  dosegnu pravičnost i pravdu. Nažalost, na tom putu ispriječio se niko drugi nego najviša sudska instanca – Vrhovni sud.

Očigledno, politikansko-pravnim odnosom prema zahtjevima oštećenih porodica, pritom povlašćujući nepravni stav Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, u nekoliko tada stasalih slučajeva za odlučivanje na tom nivou, Vrhovni sud je našao da zbog ratnog zločina naknada ne pripada porodicama, da su (i pored nezastarijevanja svega što se tiče ratnih zločina) tužbe podnijete mimo zakonskog roka, čak da pravo na naknade šteta nema osnova sve dok se ono ne usmjeri na konkretne izvršioce zločina i ne osloni na krivično-pravno sudsko utvrđenje o zločinu.

Ispostavilo se da ta i takva odluka najviše sudske instance, makar kada je riječ o ratnim zločinima počinjenim na prostoru CG, nije endemska, upravo slična je onim odlukama iz slučaja murinskih žrtava i potraživanja naknada šteta po osnovu tog ratnog zločina. Zbog čega je vrhovna sudska instanca zauzela tako drastično-negativistički i ekstremno pravno neodrživi stav prema žrtvama zločina u ova dva slučaja, stručnoj javnosti skoro da nije razumljivo.

Mada skriveni, mogući odgovori praktično se sami po sebi nameću, pa se čak dovode u vezu i sa tada jakim, političko-pravnim utjecajem bivše prve dame u crnogorskom pravosuđu. Da li je riječ o kakvoj koincidenciji ili o sistemskom feleru – nije moguće dati pravi odgovor, ali je istina da je u vrijeme prijavljivanja i tužilačkog procesuiranja slučaja Kaluđerski laz ona bila na dužnosti vrhovne državne tužiteljke, dok je u vrijeme vođenog i okončanog krivičnog postupka ona ista bila na dužnosti predsjednice Vrhovnog suda.

Sumirajući taj podatak i odnos najviše sudske instance prema zahtjevima za naknade šteta, u oba slučaja ratnih zločina, posebno polazeći od veoma diskutabilnih pravnih razloga iz odluka Vrhovnog suda, skoro je nemoguće oteti se utisku da je tim odlukama sudska pravda neoprostivo zgažena.

Vratimo se na početak teksta, tj. datoj riječi ministra pravde u Vladi CG:  „Pokrenut ću inicijativu za pravičnim obeštećenjem porodica stradalih i ranjenih u Murinu. Svi snosimo odgovornost zbog neopravdano  duge šutnje povodom tog tragičnog događaja.“ Poveden očigledno iskrenim riječima, izrečenim sa Vladinog nivoa, u svojstvu pravnog zastupnika iz slučaja murinskog ratnog zločina i slučaja ratnog  zločina sa rožajskog prostora iz 1999. godine, u ime oštećenih porodica i zajedno sa njima, tražim neodložan  prijem na razgovor, prvenstveno sa predsjednikom Vlade, a potom i ministrom pravde, između ostalog i uz neizostavna pitanja:

– Da li je sa pozicije Vlade i sa aspketa odnosa države CG prema zločinima,  žrtvama zločina i oštećenima, slučajeve na koje sam ukazao, moguće izjednačiti;

– Da li bi svaki vid selektivnog pristupa i mogućeg iniciranja obeštećenja samo u jednom, a ne i u drugom slučaju, bio moralan državnički odnos prema zločinima, žrtvama i oštećenima.

Glas islama 336, r : analize a :Akademik Velija Murić

Advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava