Mladi su naš ni'met i emanet – očuvajmo ga

Dr. hfz. Hadžiću, esselamu alejkum. Prvo pitanje se samo nameće, a ono je vezano za Vaše vezanje za Kur'an Časni i nauku. Šta ste sve prošli do zvanja doktora nauka i hafiza?  

Ve alejkumu sselam ve rahmetullahi te’ala ve berekatuhu. Bismillah, ves-salatu ves-selamu ’ala Resulillah. Vaše pitanje zahtijeva veoma obiman odgovor, ali pokušat ću u kraćim crtama da kažem par segmenata apropo dotičnom pitanju. Prije svega, zahvalan sam Gospodaru svjetova, Allahu dž.š. što sam rođen u ulemanskoj porodici gdje se od davnina prakticira islam. Ljubav prema Allahovoj dž.š. Knjizi rodila se još u dječačkim danima. Naime, kao dječak slušao sam učenje Kur’ana od svojih roditelja, djeda, nane i ostalih starijih članova svoje porodice i gledao ih kada bi klanjali u kući namaze u džematu, jer nam džamija nije bila blizu, pa sam kao dječak i ja želio nekada da predvodim namaz i budem imam drugima. Naravno, to je podrazumijevalo da se trebalo naučiti makar nekoliko sura neophodnih za ibadat i još malo odrasti i napuniti koju godinu više, jer mojih 4-5 tada nisu bile dovoljne. Prve sure naučio sam od svojih roditelja, djeda i nane, a kasnije sam proširivao svoje znanje u mektebu učeći harfove i Kur’an Časni sa svojom braćom i sestrama. Naravno, kasnije, nakon završetka osnovne škole, iz ljubavi prema Časnom Kur’anu i islamu, upisao sam i završio Medresu, a nakon toga i Fakultet islamskih nauka. Hifz Kur’ana Časnog počeo sam učiti za vrijeme osnovnih studija, pred muhaffizom kurra-hafizom dr. Dževadom Šošićem, jednim od svojih profesora kiraeta na FIN-u u Sarajevu i imama Fahdove džamije na Alipašinom polju, a kasnije kod svog kolege hfz. Mirfata Fijuljanina se preslušavao i promoviran u hafiza sa drugom generacijom hafiza Škole Kur’ana Časnog u Novom Pazaru. Zbog želje prema nauci nisam se zadovoljio samo osnovnim studijama, već sam nastavio i završio postdiplomske i doktorske studije. Naravno da nije bilo lahko, jer „put do velikih uspjeha nije posut ružama“, ali bismillah, uz veliki trud, rad, red i disciplinu, po principu step by step, postigne se puno toga u životu i ostvare se mnoge zacrtane želje i dječački snovi. Naravno, to je sve zahtijevalo puno odricanja i bezbroj neprospavanih noći, ali to su projekti na duge maratonske staze, čiji se plodovi vide i osjeti ukus i slast uloženog truda tek kada dođete do zacrtanog cilja.

Kako ste sve stigli, osnovali porodicu i sve titule naredali ispred svog imena?

Onako kako sam i prije kazao, uz Allahovu dž.š. pomoć i veliki rad i trud. A to znači da ako rješavate ispite i savlađujete životne prepreke na vrijeme, jednu po jednu, onda ne kasnite, već sve ide u korak sa životom i vremenom, bilo da je u pitanju školovanje i formiranje braka i porodice ili nešto drugo vezano za život insana. Naravno da na tome putu uvijek postoje mnoga iskušenja i poteškoće, ali elhamdulillah, vjernici ih lakše podnesu i prevaziđu.

Vi ste na neki način primjer mladima. Kakva je Vaša poruka?

Što se kaže – na mlađima svijet ostaje. Mlađe generacije su naš emanet za koji ćemo biti pitani na Sudnjem danu. Sinovi i kćeri, pored toga što su nimet, odnosno blagodat od Allaha dž.š. data nama, istovremeno su i veliki emanet. Općepoznato je pedagoško pravilo da su vaspitanje i obrazovanje dva međusobno povezana i neraskidiva procesa, ali da je odgoj, odnosno vaspitanje širi pedagoški proces. Zbog toga sve naše ustanove pri Mešihatu, prije svega odgojno-obrazovne, poseban akcenat stavljaju na vaspitanje, a ne samo na obrazovanje. Zato savjetujem starijima da čuvaju, odgajaju i obrazuju mlađe generacije u duhu naše lijepe vjere islama, jer će samo tako da postanu dobri ljudi koji će činiti hajr svojoj porodici i narodu, a istovremeno mlađima savjetujem da se obrazuju i žive u skladu s islamskim propisima, jer će se samo tako sačuvati raznih pošasti i devijacija u društvu, te svakako da poštuju starije i budu dobri vjernici i ljudi. Također, usput da napomenem da je općepoznato nepisano pravilo da nema loše djece, već ima samo napuštene djece o kojima nema ko da vodi računa, da ih odgaja i obrazuje, pa su prepuštena ulici i lošem društvu koje ih vodi u propast. Filozofi su davno rekli da je dijete tabula raza, tj. neispisana ploča, po kojoj piše ko šta stigne iz njegovog okruženja, osim ako roditelji vode računa o njemu i upute ga na pravi odgoj i obrazovanje, te ga tako zaštite i sačuvaju raznih loših stvari, odgoje ga u duhu islama i pripreme za životna iskušenja koja ga čekaju u budućnosti.

Čime ste zaslužili da Vas tako često pozivaju naši džemati širom Sandžaka, u dijaspori, po Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama? Je li to sve ono što smo spomenuli?

To je pitanje, prije svega, za predsjednika Mešihata, našeg uvaženog muftiju dr. Mevlud-ef. Dudića, a  nakon toga i za predsjednike spomenutih džemata i ostalih koji rukovode tim džematima. Oni bi Vam najbolje odgovorili. Međutim, kada me već pitate, reći ću Vam da su mi rekli da me tako često traže od pretpostavljenih u Islamskoj zajednici jer im se sviđa moj način rada, stručnost, metode da’ve i ophođenje sa džematlijama, koje su primijetili prilikom mog gostovanja u njihovom džematuima tokom mjeseca Ramazana, na večerima Kur’ana, ali i na raznim prigodama, svečanostima i džematskim druženjima.

U svojim predavanjima kao hafiz na čemu posebno insistirate, posebno kada su u pitanju mladi kao osjetljiva populacija?

Prije svega na odgoj, tj. lijep ahlak i obrazovanje, jer lijep ahlak se najviše vrjednuje u islamu. Džaba nekome razna akademska zvanja i titule ako je neodgojen i nevaspitan. Poslanik a.s. kaže: „Zaista lijep ahlak prikrije mnoge nedostatke i mahane ljudi, a ružan ahlak, tj. ružno ponašanje otkrije mnoge mahane ljudi i poništava njihova dobra djela.“ Također, u tom smislu Allahov poslanik Muhammed a.s. kaže da će se na Sudnjem danu najviše vrjednovati lijep ahlak i lijepo ponašanje. Zato su nam potrebne odgojene i obrazovane generacije koje će činiti hajr svojoj porodici, zajednici i ummetu, a odvraćati od zla i raznih pošasti i devijacija u društvu. Dakle, jedini način da imamo zdravo društvo jeste vraćanje vjeri i vjerskim principima. Ako bolje pogledamo kroz historiju islama, vidjet ćemo da je cjelokupna misija Allahovog poslanika Muhammeda a.s. bila odgoj i obrazovanje ljudi. U tom smislu je i rekao Poslanik a.s.: „Poslan sam da usavršim plemenite ćudi, odnosno lijep ahlak (tj. ponašanje) i karakter kod ljudi.“ Dakle, podučio nas je, prije svega, kako da vjerujemo i činimo ibadet Allahu dž.š., kako da odgajamo mlade i poštujemo roditelje i starije, kako da budemo pošteni u trgovini, kako da se ponašamo u društvu, komšiluku, braku itd. Ukratko, podučio nas je kako da zaslužimo sreću i na dunjaluku i na Ahiretu. Naravno da misionariti nije lahko, ali uvijek se vraćamo na metode da’ve Allahovog Poslanika a.s., jer je on najbolji primjer i uzor nama u svakom segmentu života, kao sin, otac, djed, trgovac, muž, zet, imam, državnik, političar, komšija itd. Dok čitamo njegovu siru (biografiju) i istražujemo, vidimo kakva je on sve iskušenja imao, pa vidimo koliko treba rada, truda, sabura i dova, a Allah dž.š. daje rezultate. Što se tiče podučavanja Kur’anu, to su oni općepoznati nivoi – učenje harfova, tj. Sufare, učenje tedžvida, amme i tebarek džuza, te hifz cijelog Kur’ana, u zavisnosti da li se radi o mektebu, medresi ili fakultetu, ili pak o halki u džamiji.

Kako odoljeti svim izazovima i iskušenjima u mladalačkom periodu?

Poznato nam je iz svakodnevnog života da nije lahko „ispravljati krive Drine“, ali to nije razlog da odustanemo i prestanemo da ih ispravljamo, već se moramo boriti do kraja života koliko možemo da obavimo svoju misiju na dunjaluku onako kako nas je Allah dž.š. obavezao i svakodnevno da popravljamo naš hal nabolje. Posebno danas, kada živimo u vremenu u kome je poremećen sistem vrijednosti, kada živimo u virtuelnom svijetu – svijetu moderne tehnologije i društvenih mreža, kada u našem okruženju, nažalost, ima puno kockarnica, kladionica, kafana, diskoteka, šiša barova i drugih mjesta gdje se naša omladina truje raznim otrovima i drogama, konzumira alkohol, cigarete, nemoral itd., pa se često dešavaju nesreće i musibeti, gdje se u raznim tučama i svađama povrijede mnogi momci i djevojke ili izgube život. Ako se mi ne potrudimo da popravimo naš hal i stanje nabolje, postavlja se pitanje ko će to uraditi umjesto nas? Naravno, mi u Mešihatu i našem Muftijstvu sandžačkom najviše se borimo na način što pravimo džamije i osnivamo odgojno-obrazovne ustanove i institucije, od dječjeg vrtića do Univerziteta, gdje se generacije naše djece i omladine odgajaju i obrazuju u duhu naše lijepe vjere islama, a to znači, između ostalog, da se podučavaju onome šta valja, a šta ne valja, da uče ko su i šta su i šta je svrha našeg bitisanja na dunjaluku. Jednom riječju, formiraju se u kompletne ličnosti, svjesne svoje vjere i identiteta, koje će biti samo od hajra svima u njihovom okruženju i čitavom ummetu.

Šta onda uzeti od „svjetskog“, a ne poremetiti ove vjerske vrijednosti?

Sve ono što se ne kosi sa principima vjere, a hajr je za insana, može se uzeti i koristiti, ili primijeniti u svome životu, samo je pitanje koliko je to „nešto“ potrebno čovjeku. Naravno da se islam ne kosi sa naukom, već je univerzalan i za sva vremena, a to znači da je insanu dao odgovore na sva pitanja u životu, tako da čovjek može i mora živjeti u korak s vremenom, ali je obavezan čuvati svoju vjeru, Islamsku zajednicu, vakufe, porodicu, zajednicu, kulturu, tradiciju, običaje, identitet itd.

Da li je teško kada se Ramazan provodi daleko od kuće i porodice?

Nekoliko puta sam u vrijeme Ramazana bio daleko od kuće i porodice, ali kao i svaki vjernik trudio sam se gdje god da sam gost u nekom džematu da obavljam svoju misiju i emanet koji sam preuzeo na najbolji način. I tamo u dijaspori žive naša braća i sestre, trude se da se ponašaju po islamskim propisima i da sačuvaju sebe i svoj sibjan u ovim teškim vremenima. Isto kao i u Sandžaku i tamo kada sam držim hutbe i dersove, predvodim teravih i noćne namaze, učim mukabelu i održavam nastavu u mektebu, te nakon bajram namaza vratim se porodici i našem lijepom Sandžaku.

Je li Vam žao na neki nači kada u vrijeme Ramazana niste bili kod svoje kuće?

Naravno da mi je žao, jer su najljepši Ramazani i Bajrami provedeni u krugu svoje porodice i u našem lijepom Sandžaku, ali eto, nekako je lakše prevazići i tu odvojenost od porodice i rodnog kraja kada imate na umu da činite jedan hajirli posao i misiju radi Allahovog dž.š. zadovoljstva i družite se sa ljudima koji su vam kao druga porodica.

Mnoge zanima da li klanjate teraviju sa hatmom i koliko godina unazad?

Sve teravije u toku jednog mjeseca Ramazana nisam nikada klanjao sa hatmom sam, ali jesam sa još nekim kolegom hafizom. Također, nekoliko puta sam zamjenjivao nekog od kolega hafiza na teraviji kada bi me zamolio, a on bi bio spriječen da dođe te večeri zbog bolesti, odlaska na iftar u drugi grad i sl. Inače, od 2007. učio sam mukabele u vrijeme mjeseca Ramazana zajedno sa kolegama hafizima, ali najviše u dijaspori, ali i predvodio noćne namaze u našim džamijama u Sandžaku ili dijaspori, zavisno gdje sam boravio te godine. Također, godinama obavezno učim i sam po jednu svoju mukabelu tokom mubarek mjeseca Ramazana.

Mladi ste, a djelujete pomalo ozbiljno i nekako strogo. Je li to samo vanjština iza koje se krije nešto potpuno drugačije?

Ako se računa da je insan mlad u ovim godinama „Objave“ (41), onda Vam zahvaljujem na komplimentu. Mnogi su mi to rekli, ali šta ćemo – Allah dž.š. nas je stvorio kako je On Uzvišeni želio, pa neko izgleda ovako ili onako. Ali ako znamo da je „tijelo odjeća duši“, više obraćamo pažnju upravo na dušu i na ono kakav je neko kao insan, vjernik, drug i prijatelj, nego kako izgleda. Ali na to pitanje bi Vam najbolji odgovor dali oni koji me znaju i druže se sa mnom.

Kako je živjeti u porodici hafiza?

Hafizi Kur’ana ne smiju biti kao obični ljudi koji to nisu, već uvijek moraju imati na umu da nose u svojim grudima Allahovu dž.š. Knjigu. Naravno da je to velika počast, međutim, još veći je emanet i odgovornost kojeg hafizi moraju biti svjesni. Allahov Poslanik a.s. kaže: „Najbolji među vama su oni koji nauče Kur’an i druge njemu podučavaju“, ali ako pogledamo komentare muhaddisa i učenjaka, vidjet ćemo da se to ne odnosi samo na to da se memoriše i nauči Kur’an napamet, već i da se živi po njegovim propisima. Sjećam se predavanja i savjeta svog uvaženog profesora sa FIN-a, rahmetli dr. hfz. Fadil-ef. Fazlića iz Sarajeva, koji nas je savjetovao i govorio da je veliki emanet nositi tu časnu titulu, te da hafizi treba da su budni, da uče Kur’an i obavljaju noćni namaz dok drugi spavaju; da plaču kada se drugi smiju zbog nekog grijeha; da budu dostojanstveni, ali ne oholi; da su skromni, ali ne da se ponižavaju itd., jer ljudi nas nekada oponašaju i slijede, a da toga nismo ni svjesni, pa kažu: „Kad može on to, a hafiz je ili alim, što ne mogu i ja“ i sl. S druge strane, hafizi nikada ne smiju smetnuti s uma hadis gdje Poslanik a.s. upozorava da će oni koji su bili hafizi, alimi i mudžahidi, ali nisu to bili radi Allahovog dž.š. zadovoljstva, biti prvi bačeni u Džehennem, da nas Uzvišeni sačuva toga. Zato, onaj ko je svjestan spomenutih stvari trudi se da na ispravan način izvršava emanete, lijepo živi sa svojom porodicom i prenosi ljubav prema Kur’anu i islamu na svoju djecu i ostale članove porodice, te da izvršava svoje bračne, porodične i druge obaveze.

Hoćete li u ovom izazovnom vremenu izvesti djecu na put kojim ste Vi krenuli?

Svaki iole normalan roditelj želi dobro svome djetetu i teži da je dijete bolje i uspješnije od njega. Međutim, da bi se u tome uspjelo i ostvarile roditeljske želje, mora se uložiti veliki trud i rad. Naravno, kao i svaki vjernik i vjernica koji su svjesni svojih emaneta, pa i emaneta prema svojoj djeci, trudim se da uradim ono što je do mene kao roditelja, prije svega da ih odgajam i vaspitavam u duhu islama, učimo dobru i odvraćamo od zla, ukratko – da budu dobri vjernici i ljudi, inšallah, a najviše nam u tome pomažu naše odgojno-obrazovne ustanove, dječiji vrtići Reuda, Škola Kur’ana Časnog, Medresa Gazi Isa-beg i FIS u Novom Pazaru, koji djeluju i rade u sklopu Mešihata i Muftijstva sandžačkog.

S obzirom da ste profesor na FIS-u, recite nam nešto o važnosti i ulozi obrazovanja nekad i sad?

Zahvalan sam Allahu Uzvišenom na počasti da budem dio kolektiva FIS-a. Zaista je velika čast baviti se naukom, odgajati i edukovati mlade generacije. Poznato je da se prvi objavljeni ajet Čitaj ne odnosi samo na Muhammeda s.a.v.s., nego na čitavo čovječanstvo.

Također, druga sura koja je bila objavljena Muhammedu s.a.v.s. jeste Kalem, što znači pero za pisanje. Prvi ajet ove sure glasi: “Kunem se perom i onime što oni pišu.” (Kalem, 1)

Mufessiri kažu da kada se Allah dž.š. zaklinje nečim u Kur'anu, to sigurno predstavlja veliku važnost onoga čime se On Uzvišeni kune. U ovom slučaju, zasigurno je Allah dž.š. ukazao na važnost odgoja i obrazovanja čovjeka, prvenstveno muslimana i muslimanke. Suvišno je govoriti o važnosti odgoja i obrazovanja u islamu, ali ću ovom prilikom podsjetiti na još nekoliko ajeta.

Allah dž.š. također, kaže: “…Reci: ‘Da li su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’ Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!” (Zumer, 9)

Iz ovog ajeta razumijemo da nisu na istom stepenu oni koji su učeni i neuki ljudi.

Naši stari su govorili: „Znanje je imanje.“ I sigurno je tako, jer ovo imanje će biti od koristi svima, počevši od samog sebe, pa sve do zadnjeg čovjeka kojeg budemo odgajali i edukovali. Zato Allah dž.š. kaže u Kur’anu: “…Gospodaru moj, povećaj mi znanje!” (Ta Ha, 114)

Često se insan pita da li je nekada bilo bolje i da li muslimane čekaju bolji dani?

Općepoznato je da su muslimani nekada predstavljali vodeću ulogu u mnogim životnim segmentima,  posebno u nauci. Muslimani su bili svjesni imperativa čitanja i učenja, tako da su svu svoju snagu i kapital ulagali na polju odgoja i obrazovanja. Tako su nekada muslimani prednjačili u nauci: matematici, medicini, farmaciji, geografiji, hemiji, astronomiji, pomorstvu i ostalim mnogobrojnim naukama. Ne zaboravimo islamske naučne centre, kao što su bili u Damasku, Bagdadu, Kairu, Amulu, Mosulu, Kordobi itd.

Valja podsjetiti da je najstariji univerzitet u svijetu univerzitet Al-Karavijin u marakonskom gradu Fesu, utemeljen 859. godine. Zanimljivo za arapski svijet u to doba, osnovala ga je žena, Fatima al-Fihri, kao predstavnica džamije, koja je u Al-Karavijinu nastala iste godine. Univerzitet Al-Azhar je drugi najstariji svjetski univerzitet, kojeg su osnovali muslimani. Nastao je između 970. i 972. godine u glavnom gradu Egipta – Kairu. Al-Nizamija, u glavnom gradu Iraka – Bagdadu, formiran je treći najstariji svjetski univerzitet, utemeljen 1065. godine. Osnivač ovog univerziteta je bio Nizam al Mulk. Tek na četvrtom mjestu od najstarijih univerziteta u svijetu dolaze zapadni Univerzitet u Bolonji 1088. godine, Univerzitet u Parizu 1096. itd.

Međutim, s današnjeg aspekta, mislim da će za muslimane doći trijumf i svaki uspjeh onog momenta kada se oni budu principijelno držali svoje vjere, da se posvete njoj svom svojom snagom i voljom, da se obrazuju i da u praksi to znanje koje su dobili sprovedu. Jednom riječju, da slijede stope svojih predaka u vjeri, koji su uzor ne samo nama muslimanima nego i čitavom svijetu.

Moramo školovati podjednako i sinove i kćeri.

Danas se u svakom uglu napada islam i muslimani, a jedan od tih uglova jeste i ličnost žene, te se kaže da u islamu žena nema isto mjesto i ulogu u društvu, kako je ona zapostavljena i sl. No, kada se vratimo u prave izvore islama, Kur'an i Sunnet, uočava se suprotno od ovakvih tendencioznih poruka i mišljenja. Podsjećam Vas da kada je Allah dž.š. u Kur'anu naredio da se čita, uči i studira, izučava i postižu visoki stepeni u nauci, nije dao akcenat samo muškarcu, jer nije rečeno: „Uči, o Muhammede“, ili pak: „Uči o čovječe“, nego je rečeno samo: „Uči“, bez obzira bio to muškarac ili žena.

Također, Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s. poziva da za znanjem trebaju tragati i muslimani i muslimanke, vjernici i vjernice, pa je u poznatom hadisu rekao: “Učenje (podučavanje znanjem) je obaveza za svakog muslimana i muslimanku. ” (Ibn Madže) Znači da je u ovom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. spomenuo i muslimanku, a ne samo muslimana.

I na kraju, koja je Vaša poruka studentima FIS-a?

Naši studenti su vrijedni i veoma marljivi, elhamdulillah. Oni su svjesni da je nerealno očekivati veliki uspeh bez napornog rada i puno odricanja. Zato su svoje studije veoma ozbiljno shvatili. Na brojnim takmičenjima naši student osvajali su visoka mjesta i ostvarivali briljantne rezultate. Moja poruka je da svaki student treba da napravi svoj lični plan za učenje, ali i za rekreaciju i sport, kao i sve druge nastavne i vannastavne aktivnosti koje će imati tokom godine. Svaka uspješna osoba pravila je sebi takav plan i strategiju djelovanja na duge staze. Mnogi od diplomaca koji su završili FIS najbolji su primjer našim studentima, jer su oni danas uspješni imami, muallimi i muallime, hafizi i hafize, profesori u medresama i na raznim fakultetima, vjeroučitelji, odgajatelji u vrtićima i Školi Kur’ana Časnog itd. Međutim, u konačnici, moja generalna poruka studentima je da nikada ne odustaju, nego da na najbolji način rasporede svoje vrijeme i da ga iskoriste shodno zacrtanom planu, s dovom i iskrenim nijetom, a uspjeh će doći sam po sebi, od Uzvišenog Allaha, inšallah.

Glas islama 337, intervju , Dr. Hfz. Haris-ef. Hadžić