Donošenja salavata na Poslanika s.a.v.s. u namazu

“Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je izašao među nas, a mi mu rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako da na tebe donosimo selame, ali kako da na tebe donosimo salavate?’ On reče: ‘Recite: – Allahumme salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahumme barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema barekte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid.'“

Donošenje salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od izuzetno velike je važnosti, a naročito u namazu. U tekstu koji slijedi kazat ćemo nešto o propisu donošenja salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u toku namaza.

Propis donošenja salavata na Poslanika s.a.v.s. na prvom sjedenju u namazu

Kada je u pitanju donošenje salavata na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom sjedenju, islamski učenjaci su na stajalištu dva mišljenja.

Pobornici prvog mišljenja stava su da se na prvom sjedenju ne uče salavati. Tog stava su bili pripadnici hanefijske (Semerkandi, Tuhfetul-fukaha, 1/137), malikijske (El-Hatab, Mevahibul-dželil, 2/250) i hanbeliske pravne škole (El-Maverdi, El-insaf, 2/56). Štaviše, tog stava je bio i Šafija u starom mezhebu. (En-Nevevi, El-medžmu’, 3/460)

Pobornici ovog stave ističu da nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je učio salavate na prvom sjedenju, niti je tome podučio svoje sljedbenike. (Ibn Kajjim, Dželalul-efham, 359. str.)

Također je mustehab, odnosno poželjno, da se ne zadržava dugo na prvom sjedenju. (El-Maverdi, El-havijel-kebir, 2/134)

Pobornici drugog mišljenja smatraju da je poželjno proučiti salavate na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvom sjedenju. Ovog stava su pripadnici šafijske pravne škole. (En-Nevevi, El-medžmu’, 3/460)

Oni ističu da je prvo sjedenje mjesto gdje se preporučuje spominjanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i smatraju da je to najpotpuniji način spominjanja njega. (Ibn Kajjim, Dželalul-efham, 359. str.; Imrani, El-Bejan, 2/237)

Propis donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na drugom sjedenju u namazu

Islamski učenjaci se razilaze na dva mišljenja kada je u pitanju donošenje salavata na Poslanika, alejhis-selam, u toku namaza, odnosno na posljednjem sjedenju.

Prvo mišljenje jeste da je učenje salavata na poslednjem sjedenju vadžib, odnosno obaveza. Ovog stava je bio Šafija (El-um, 1/117). i pripadnici hanbelijske pravne škole (El-Mugni, 1/541).

Drugo mišljenje jeste da je učenje salavata na poslednjem sjedenju sunnet, i tog stava je bio Ebu Hanife (Ed-durerul-muhtar, 1/478; Eš-šerhus-sagir, 1/319)  i Malik  (Muveta, 1/165; Et-Temhid, 16/2184).

Pobornici prvog mišljenja dokazuju svoje mišljenje Allahovim riječima: …O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu selame (pozdrave). (El-Ahzab, 56)

Također dokazuju i hadisom koji se prenosi od Ebu Muhammeda Ka‘ba b. Udžre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom je izašao među nas, a mi mu rekosmo: ‘Allahov Poslaniče, znamo kako da na tebe donosimo selame, ali kako da na tebe donosimo salavate?’ On reče: ‘Recite: Allahumme salli ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema sallejte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. Allahumme barik ‘ala Muhammed, ve ‘ala ali Muhammed, kema barekte ‘ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid!

(Allahu moj, donesi salavat (učini posebnu milost) na Muhammeda i na njegov rod, kao što si to učinio na Ibrahimov rod, Ti si uistinu hvaljen i slavljen! Allahu moj, Ti obaspi obiljem Svoga blagoslova Muhammeda i njegov rod, kao što si tako blagoslovio Ibrahimov rod, Ti si, uistinu hvaljen i slavljen!) (Muslim, br. 407)

Sa druge strane, pobornici drugog mišljenja smatraju da se spomenuti ajet i hadis odnose na djelo koje je mustehab – poželjno učiniti, a ne obavezno.

Kao dokaz spominju hadis kojeg Bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, a prenosi ga od Abdullaha b. Muhammeda en-Nufejlija, kojeg je obavijestio Zuhejr, prenijevši od el-Hasana b. El-Hurra, da je Kasim b. Muhajmir kazao: „Alkame me je uzeo za ruku i ispričao mi da je njega Abdullah b. Mes'ud uzeo za ruku, a Allahov Poslanik je uzeo Abdullaha za ruku i podučio ga tešehhudu u namazu, a onda rekao: ‘Ako ovo i izgovoriš i završiš, završio si namaz. Nako toga, ako hoćeš idi, a ako hoćeš – sjedi.“ (Ebu Davud, br. 969)

Dakle, pobornici drugog mišljenja dokazuju fragmetnom spomenutog hadisa: „..ako ovo izgovoriš i završiš, završio si namaz…“

I kažu: „Da je obaveza donošenje salavata u toku namaza obaveza, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to spomenuo.“ (Ibn Abdul Ber, El-istizkarul-džami’ li mezhebi fukahail-emsar, 6/251)

Također, argumentiraju hadisom kojeg prenosi Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedeći na prvom sjedenju, kao i na drugom, učio: „Et-tehijjatu lillahi… ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu.“ Na prvom sjedenju bi ustao neposredno nakon proučenog tešehuda, a kada bi bio na drugom sjedenju, dovio bi poslije proučenog tešehhuda, pa bi predao selam. (Ahmed, 7/392/4382, Ibn Huzejme, 1/350/708.)

Glas islama 339, R: Islamske teme, A: Edin Redžepović